Svjedočenjem Pere Lozice, odvjetnika i nekadašnjeg stečajnog upravitelja Športskog dioničkog društva Dinamo te bivših igrača Dinama Mihaela Mikića, Boška Balabana i Marija Jurića na Županijskom sudu u Osijeku nastavljeno je suđenje Zdravku Mamiću i ostalim optuženima u aferi ‘‘Dinamo II‘‘ za nezakonito izvlačenje 19,1 milijuna eura iz Dinama.
Pero Lozica bio je stečajni upravitelj ŠDD Dinamo od 2001. do 2004. godine, a prema njegovim riječima tada je "postojao dualitet pravne osobnosti u Dinamu, tako da su kroz ŠDD vođeni ugovori igrača, dok su sportska prava prenesena na udrugu koja je osnovana 1998. godine."
Milijardu kuna duga
- Dug je bio oko milijardu kuna, najviše prema državi, dio na izgradnju stadiona, a dio prema nekolicini igrača kao što su Robert Prosinečki, Dražen Ladić... Svi ugovori bili su između igrača i udruge Dinamo. ŠDD nije imao zaposlenike, svi su bili odjavljeni, niti je bilo prihoda po osnovi transfera ili sportskih rezultata. Dualitet mi kao stečajnom upravitelju nije radio problem, ali je on po meni bio pravno dvojben, jer mi nije bilo logično da su dugovi samo na jednoj strani, a sportska prava na drugoj. Međutim, nitko to nije problematizirao, pa tako ni HNS ni državna tijela. No, budući da je proteklo dulje od tri godine od uspostave takvog odnosa, nisam imao mogućnost poduzimanja nikakvih pravnih radnji. Mislim da je prije otvaranja stečajnog postupka donesen neki zakon koji je propisivao da se natjecati mogu samo udruge. Kao stečajni upravitelj nisam imao pravo ni obavezu poduzimati nikakve radnje prema udruzi – rekao je Lozica, dodavši kako su do kraja stečajnog postupka, koji je završio 2003. ili 2004. godine, prodane pokretnine, namiren je dio troškova stečajnog postupka i djelomično je došlo do namirenja prvog isplatnog reda. Inače, ŠDD je, prema Lozici, osnovan 1995. ili 1996. godine na način da je ranija udruga preoblikovana u trgovačko društvo, a to je učinjeno na temelju mišljenja dvojice uglednih profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu.
- Dok im račun nije otišao u blokadu, ŠDD je bio nositelj svih prava, pa tako i financijskih, marketinških, preko njega je vođeno kompletno financijsko poslovanje, dakle i prihodi i rashodi. Na udruzi su bila samo sportska prava i natjecanja. Nakon otvaranja stečaja, na udrugu su preneseni samo dugovi ŠDD-a prema igračima. Pokretanje stečajnog postupka je pokrenuo jedan od igrača, mislim Igor Cvitanović. Postupak je otvoren u svibnju 2001. godine, a zatvoren je u 2003. ili 2004. godini.
Nagodbe igrača i kluba
Lozica je kazao i kako je u vrijeme stečajnog postupka, udruga Dinamo normalno funkcionirala. Njezin predsjednik je bio Mirko Barišić, direktor je bio Damir Vrbanović, a tu je bio i Zdravko Mamić.
- U to vrijeme sam se susretao s Mamićima u klubu. Vodeći ljudi kluba nisu bili sretni zbog otvaranja stečaja i što sam ja imao ovlasti gledati svu poslovnu dokumentaciju – rekao je.
Dodao je i kako je dio igrača "mislim da je riječ o Cvitanoviću, Ladiću i Jošku Jeličiću, uz svoja potraživanja od ŠDD-a, pokrenuo je građanske parnice protiv udruge Dinamo s obrazloženjem da je ista nastavila jedinstvo obavljanja gospodarske djelatnosti kao i prethodno ŠDD."
- Udruga građana je osporavala svoj kontinuitet u tom dijelu, a njihova potraživanja nisu naplaćena u stečajnom postupku. Koliko sam kasnije vidio u medijima, oni su se za ta potraživanja nagodili – rekao je Lozica, dodavši i kako nema saznanja da je udruga Dinamo otvarala račune u inozemstvu.
Rekao je da mu je poznata Mamićeva nogometna agencija, kao i optuženi Sandro Stipančić za kojeg zna da se bavio otvaranjem off-shore tvrtki, ali ja s njim nisam surađivao, niti znam da se bavio posredovanjem u transferima igrača. Nije mu poznata tvrtka iz optužnice. Ne sjeća se je li u ugovorima igrača sa ŠDD bila navedena podjela transfernog obeštećenja. Na pitanja Mamićeva branitelja Filipa Glavaša kazao je da ne zna kada je točno udruga preuzela pravno i financijsko poslovanje od ŠDD-a. Dodao je i da je bilo moguće da igrači uspiju u tužbama prema udruzi.
- Da poslovanje u trenutku otvaranja stečaja nije prebačeno na udrugu, tada bi RH kao najveći vjerovnik donosila odluku hoće li Dinamo nastaviti ili prestati postojati – zaključio je Lozica.
Auto umjesto novca
Bivši igrač Dinama, a danas pomoćni trener u Celju, Mihael Mikić u svom je iskazu rekao da se financijska situacija počela komplicirati 1999. godine i do 2001. se nagomilalo puno duga kluba prema njemu. U razgovoru sa Zdravkom Mamićem, dogovorio je da će oprostiti Dinamu polovinu duga.
- On mi je rekao da odem u BMW Tomić i izaberem si auto, što sam i učinio. Uzeo sam auto vrijedan 90-100.000 eura, a onda sam vidio da je auto registriran na Mamićevu agenciju. Kada sam odlazio u inozemstvu tražio sam da se auto proda, što je i učinjeno, a ja sam od te prodaje dobio 60.000 eura. U tom periodu oprostio sam Dinamu 150-200.000 eura. Od 2002. do 2004. stvaraju se novi dugovi, i kada odlazim u Kaiserslautern dug je 120.000 eura. Prijavio sam klub arbitraži, a onda me Mamić molio da potpišem kako nema duga i da opet pomognem klubu, pa sam opet oprostio polovinu. No, on mi je rekao da mi ne može ni ostatak isplatiti, osim na crno. Pristao sam, iako sam svjestan da to nije u redu, jer nije bilo drugog načina da se naplatim. U sljedećim mjesecima moj je otac u više navrata odlazio kod Mamića po taj novac i tako je plaćeno 40.000, a preostalih 20.000 Mamić je dao osobno meni – rekao je Mikić, koji je Dinamu oprostio ukupno preko 300.000 eura. Inače, riječ je o prvom nogometašu, svjedoku u ovom procesu, koji je vrlo detaljno i precizno iskazivao o ugovornim uvjetima i iznosima s Dinamom, unatoč proteku vremena od preko 25 godina.
- Možda je jedna isplata u 2002. godini bila na ruke, a sve ostale su išle na račun, ali nisu bile redovite. Mislim da mi je 20.000 eura na ruke isplatio Zdravko Mamić, a mislim da smo i od prethodne uprave, u kojoj Mamić nije bio, znali primati novac na ruke – rekao je Mikić, dodavši da je u ugovoru od 1998. do 2002. bila dogovorena podjela transfera između njega i kluba 50-50, a to je onda Mamić ukinuo i u novom ugovoru to nije imao.
‘‘Prava imidža‘‘
Mikić je na upit tužitelja Svena Miškovića rekao i da je Mamiću prodao svoje potraživanje od 200.000 eura koje je imao od Dinama, ali ne zna je li Mamić to naplatio od Dinama. Mikić se u Dinamo vratio 2007. godine za 132.000 eura bruto godišnje. Isplate su bile redovite i na račun. Potom 2009. godine odlazi u Hirošimu. Od Dinama je dobio i pozajmicu od 440.000 kuna, što mu je pri odlasku u Japan oprošteno. Rekao je i da nikada nije čuo za Corporate Advantage Limited, niti je s bilo kojom tvrtkom potpisivao neke ugovore o prijenosu dugovanja.
- Znam da sam prije odlaska u Kaiserslautern pozvan da potpišem neki dokument prema kojem nemam potraživanja od Dinama i ja sam to, ne čitajući što piše, potpisao. Nikada nisam dobio novac od nekih stranih fizičkih osoba – kazao je Mikić, koji se sjeća da je prije odlaska u Hirošimu potpisao neke papire, ali ne znam je li se to odnosilo na prodaju ‘‘prava imidža‘‘.
- Dobio sam tada 80.000 dolara od Marija Mamića, ali ne znam je li to bilo na ruke ili na račun. Samo sam htio otići u Japan i tada bih potpisao sve što treba.
Znate li da je Hirošima za vas, za ‘‘prava imidža‘‘ platila 800.000 dolara, upitao ga je Mišković.
- Ha, sada znam – odgovorio je Mikić, kojega je Mišković tada upitao što je Mario Mamić napravio za njega?
- Mislim da je nešto pomogao. Naime, poznavajući Zdravkov mentalitet, koji me nije želio pustiti u Japan, na dan kada se Mariju rodio sin, tražio sam sastanak s njim i tada me pristao pustiti. Imam brdo papira pred sobom koje moram potpisati i ne znam što potpisujem. Možda je i taj papir bio na toj hrpi. Ugovor za ‘‘prava imidža‘‘ potpisao sam nekoliko dana prije odlaska u Japan – kazao je Mikić, međutim dokumentacija kazuje da je to učinio pola godine ranije.
Potvrdio je da su na pet potvrda o gotovinskoj isplati ukupno 100.000 eura potpisi njega i njegovog oca.