Zatvaranje Marcellina: društveni debakl za Zagreb

U petak, 6. srpnja zatvorio se Marcellino, uvjerljivo najbolji zagrebački restoran unatrag desetak godina, koliko je i postojao (otvoren je u Frankopanskoj, u listopadu 2001., da bi se poslije tri godine preselio u Jurjevsku 71, gdje je dočekao svoj kraj).

O Marcellinu, sa stanovišta restoranske kritike, nema potrebe preopširno govoriti.

Gastro standard

Chef i vlasnik Mario Čerhak u jednom je desetljeću razvio više od tri stotine recepata, i to na temelju vrlo malog broja sastojaka (jer je repertoar restoranskih namirnica u Hrvatskoj, zapravo, jako uzak, a ne postoji baš ni jedan pouzdani dobavljač vrhunske i netipične robe), postavljajući gastronomske standarde koje u Zagrebu nitko nije ni pokušavao slijediti, niti im se suprotstavljati, ne računajući ultramoderni Zinfandel Jeffreyja Vele; budući da je Vela ovoga proljeća otišao u Dubrovnik, sa žalošću moram konstatirati da se Zagreb, gastronomski gledajući, žestoko provinicijalizirao.

O stvarnom gastronomskom i restoraterskom ugledu Marija Čerhaka i Marcellina možda najzornije govore mišljenja drugih vodećih hrvatskih restoratera.

Vlasnica voloskog Plavog podruma Danijela Kramarić, vlasnik dubrovačke Nautike Mato Đurović i vlasnik zagrebačkog Carpaccia Vlado Lisak smatraju Marcellino najvažnijim hrvatskim restoranom, dok vlasnik Baltazara svoju treću veliku salu neslužbeno zove Bobolino, kombinirajući svoj nadimak s posvetom Marcellinu.

Comfort food

Mladi chef Mana Hrvoje Kroflin također je jedan od zakletih poštovatelja Marcellina, kao i svi drugi ozbiljni protagonisti restoranskog biznisa u Zagrebu i Hrvatskoj koji nisu toliko ljubomorni da bi priznali kako je, eto, netko bolji od njihova restorana.

Gastronomski gledajući, Marcellino se kretao u zoni potrage za perfektnim okusima, bez posebnih vanjskih efekata, pri čemu su Čerhakova mašta, tehnika, dobar ukus i želja da doslovno stalno uči stvorili opus u kojem su mogli uživati i ljudi sa stvarnim, velikim restoranskim iskustvima, kao i oni koji više vole comfort food (taj termin zasad nije uspješno preveden na hrvatski).

Tako su, s jedne strane, bostonski i newyorški bankari, s kojima sam ondje večerao prije otprilike dvije godine, Marcellino usporedili s Per Seom Thomasa Kellera (radi se o svojedobno ultramodernom manhattanskom restoranu koji već cijelo desetljeće zadržava tri Michelina), što je ipak bilo pretjerano, dok je početkom lanjske zime Nino Pavić istinski uživao u nekoj jako neobičnoj varijanti krpica s kiselim zeljem.

Ako je, dakle, Marcellino pripremao najfiniju hranu u gradu (oko čega postoji konsenzus svih upućenih), ako je imao sjajne konobare, ako nije bio najskuplji restoran u Zagrebu (nije bio ni među prvih pet najskupljih), zašto se, pobogu, Marcellino zatvara?

Zatvaranje Marcellina predstavlja, u stanovitom smislu, veliku pobjedu Ive Sanadera nad “snagama dobra” u našem društvu.

Ovdje ne mislim samo na slučaj famozne Sanaderove vrpce: i da novine nisu objavile kako su Marcellinove nadzorne kamere snimile očigledno suspektan razgovor Ive Sanadera i Zoltana Hernadyja, Marcellino bi se vjerojatno zatvorio.

Snimka mobitelom

Možda ne ovih dana, ali gotovo sigurno za godinu ili dvije.

Mario Čerhak u ozbiljnom je i fudamentalnom sukobu sa sredinom u kojoj djeluje.

Mario Čerhak radikalno je kreativan i radikalno pošten čovjek. Kao takav, Čerhak vrlo često nije želio prešućivati što misli o nečemu što ga zanima, bilo da je riječ o pojedinom vinu ili restoranu, ili određenom političaru i društvenoj pojavi.

I tako je, s vremenom, antagonizirao dio zagrebačkih restoranskih gostiju, koji su radije krenuli u lošije restorane. A kada je objavljeno da su Čerhakove nadzorne kamere snimile Sanadera i Hernadyja, nelagoda tih gostiju pretvorila se u bijes i bojkot.

Nadzorne su kamere ovdje bile samo besmislen povod: pa svaki noćni klub u Londonu ili u New Yorku pun je nadzornih kamera, svaki kasino u Vegasu prepun je nadzornih kamera, a u noćnim se klubovima i kockarnicama ipak dešavaju puno indiskretnije stvari nego u pristojno osvijetljenim restoranima.

Nadalje, kao što je Čerhak i bio naglašavao u svojim javnim istupima poslije slučaja Sanaderove snimke, u današnje je vrijeme na bilo kojem javnom mjestu potpuno besmisleno pretendirati na privatnost, jer vas baš svatko može snimiti mobitelom i onda vašu snimku staviti na internet, a da vi o tome nemate pojma (sve dok se ne vidite na internetu).

Stvarni je razlog bio bitno dublji. U Hrvatskoj strahovito malo ljudi jede u restoranima, prema nekim istraživanjima, tek tri posto (ne računajući pizzerije i roštiljarne).

Petračeva soba

Mnogi od tih ljudi osjećaju se, očigledno, nelagodno suočavajući se s činjenicom da je i restoran javno mjesto: oni se podsvjesno žele skrivati, oni su možda učinili, a možda i nisu nešto protuzakonito, ali često ne žele da bilo tko zna s kim su se i kada vidjeli; oni su, naprosto, dio famozne hrvatske sive društvene zone, koja je posebno bujno cvjetala u zadnjim godinama Sanaderova mandata, ali je bila ograničeno vidljiva i ranije, pa je, primjerice, Hrvoje Petrač još početkom dvijetisućitih često koristio posebnu, zatvorenu sobu u sklopu jednog zagrebačkog ribljeg restorana.

Nelagoda od javnosti zagrebačkih restoranskih gostiju (premda restorani, po definiciji, jesu par excellence javna mjesta!) u Marcellinovu se slučaju udružila s njihovim prijašnjim zazorom prema Marcellinovu vlasniku, njegovoj otvorenosti, stručnosti i čvrstim moralnim stavovima.

Što je, ali simbolički, kulminiralo Čerhakovim svjedočenjem.

Za zagrebačku se sivu restoransku publiku pokazalo potpuno nepodnošljivim da jedan chef i vlasnik restorana svjedoči protiv svog bivšeg gosta, pa makar to bio i čovjek koji je opljačkao desetke milijuna kuna dok je obavljao premijersku dužost.

Zagrebački su se restoranski gosti, bojkotirajući Marcellino, odlučili za korumpiranog predsjednika Vlade i Hrvatske demokratske zajednice.

I utoliko zatvaranje Marcellina jest prva velika pobjeda Ive Sanadera otkako je abdicirao jer se pokazalo da je stanoviti prosanaderovski mentalitet i dalje jako duboko usađen u onom uskom sloju našeg društva koji može plaćati restoranske račune.

Skandalozno i štetno

Umjesto da podrže vlasnika restorana, koji na sudu pomaže rješavanju najgore hrvatske afere u ove 22 godine državne neovisnosti, zagrebački su restoranski gosti, iz neizrečene, često i neosviještene solidarnosti s glavnim akterom te afere, odlučili kazniti Marija Čerhaka, te tako poduprijeti Ivu Sanadera.

Skandalozno, nemoralno, glupo i nadasve štetno za glavni grad.

Zagreb je, naime, još jednom pokazao da nije kadar podnositi i održavati ono najbolje što ima, u bilo kojoj kategoriji.

S druge, pak, strane, ljudi koji se tako mediokritetski, provincijalno i nemoralno ponašaju u važnim pitanjima - a odluka jesam li za Sanadera, ili za čovjeka koji pomaže dokazati Sanaderov kriminal jest prvorazredno osobno etičko pitanje - u određenom smislu i ne zaslužuju da jedu u restoranima Marcellinova ranga.