Kad sam im u petom osnovne na prvome satu informatike počela govoriti o bitu i bajtu, shvatila sam da svi odreda gledaju u prazno. Ništa im nije bilo jasno. Kasnije su dobili zadatak da preračunaju jedinice i nule. Nastao je problem. U jednom trenutku sam se zapitala zašto učim djecu nešto što im nikada, ali baš nikada u životu neće trebati. Jedini odgovor bio je: zato što to piše u nastavnom planu i programu starom deset godina. A sve to nema nikakve veze sa stvarnošću - kaže Katarina Butković, magistra primarnog obrazovanja i informatike, učiteljica u osnovnoj školi u Ogulinu i jedna od najboljih studentica svoje generacije na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
U dvije godine koliko je dosad predavala predmet informatika u osnovnoj školi upoznala je sve mane nastave predmeta koji bi u današnje doba morao biti ključan. Ne samo da nije ključan - nije ni obvezan; u hrvatskoj je školi izborni i učenici ga slušaju tek od petog do osmog razreda. Slabo je prisutan i u srednjoj školi, a na državnoj maturi jedan je od predmeta koji izabire najmanji broj učenika.
Zašto? Jer fakulteti, čak ni većina tehničkih, ne traži takvu informatiku kakva se predaje u školama.
- Niz je tu apsurda. Na primjer, učimo li djecu po programu, moramo im pričati o disketi - kaže učiteljica.
Suhoparna obrada
A što kažu udžbenici? To je tek druga vrsta apsurda, nastavlja učiteljica.
- Potpuni je nonsens što se udžbenike iz informatike, koja je nevjerojatno živ predmet, poistovjećuje s ostalim udžbenicima pa se svi oni mijenjaju po zakonu svake četiri godine. Informatika se u četiri godine rapidno promijenila. Ako mene pitate, udžbenik u papirnatom obliku iz informatike je nepotreban. A ako su nakladnici toliko ažurni, neka svake godine izrade digitalni udžbenik iz informatike - predlaže magistra informatike i navodi sljedeći primjer: studenti danas na Učiteljskom fakultetu uče programiranje u logu, a istodobno u novim školskim udženicima učenicima se spominje python.
Ima li barem nešto u tom zastarjelom programu informatike što današnjim klincima može trebati, a da ih ujedno zanima, pitamo učiteljicu.
- Ima. Super im je obrada videa i zvuka. No u udžbenicima je to toliko suhoparno obrađeno uz navođenje običnog rekordera s tipkama play, stop i rec. Oni su to odavno prošli. Ako im taj dio ne živnete, dopustite da snimaju videokipove vlastitim smartphoneovima po školi, a onda od toga napravite zabavu, i na toj će lekciji zaspati - kaže Katarina Butković.
Zbunjujući pojmovi
Više od klipova i, primjerice, izrade web stranica, zanimaju ih ipak društvene mreže.
No o Twitteru i Facebooku u programu ni jedne riječi!
Obzirniji nastavnik informatike doskočit će tome tako što će sat ili dva razgovarati s djecom o omiljenim im društvenim mrežama, a u dnevnik će morati zapisati da su obrađivali - jedinicu pod naslovom “bajt” i ključne pojmove “bajt kao osmorka bitova ili dvije četvorke bitova”, kao što to zadaje stari nastavni plan i program.
Ili pak jedinicu “bit” i njegove ključne pojmove: “težinska vrijednost bitova, binarni zpis brojeva, binovna znamenka”.
Ili, što dalje navodi program, “kod i kodne vrijednosti”.
Ili, “stablasti prikaz mape, programska datoteka, podatkovna datoteka”.
Dok se današnje generacije predškolaca bude uz YouTube, a internetom počinju surfati dok još nisu svladali sva slova abecede, u školi se tek u petom razredu upoznaju s “WWW preglednikom”, “elektroničkom poštom” i “osnovnim uslugama interneta”.
Potpuna nepismenost
Jedna od lekcija je i “Uporaba web pošte” - adrese pošiljatelja i primatelja, struktura poruke. Nastavni program tu navodi i obrazovno postignuće ove lekcije, a to je - “pisati jednostavne poruke”?!
- Ironija u ovoj cjelini je što kad uzmete knjigu, navodi se samo internet explorer. Tada ne izdržim i pitam djecu - što vi koristite? A oni bez problema navode Google Chrome i Mozillu - kaže učiteljica.
Ljubica Baki Tomić, metodičarka nastave informatike, upozorava da nastavni program nije jedini problem jer se ni studentima na učiteljskim fakultetima s modulom informatike ne daju dovoljna znanja.
- Djeca danas znaju jako puno i o novim alatima znaju više od prosječnog nastavnika. Mlađe generacije nastavnika još se nekako snalaze, no starije - katastrofa. Drugi naš problem je što je informatika izborni predmet pa u nju uskaču da bi popunili satnicu, na primjer, nastavnici tehničkog - kaže Ljubica Bakić Tomić.
Teško je pronaći nekoga tko se ne slaže: informatika, naravno na posve drugim temeljima, mora biti obavezan predmet od prvog razreda. Ministar znanosti Vedran Mornar izjave u tom smjeru dao je još prije nekoliko godina. U Vjesniku je 2011. izjavio: “Informatička je pismenost danas elementarna. Nažalost, nama djeca iz srednje škole izlaze jezično, matematički i informatički nepismeni, a kamoli ona iz osnovne”.
‘Diskete se već 7 godina ne ugrađuju, a djeca uče sve o njima’
Komponenta za učitavanje disketa, da ne zaboravimo, prestala se ugrađivati u računala prije sedam godine pa je primjerice današnji srednjoškolci nikada nisu ni vidjeli, no našim osnovcima nastavnik taj pojam ipak mora objasniti kao da postoji. Jer tako piše u programu. No zato nastavni plan i program nikad nije čuo za USB. Pa tako ni klinci u nastavi informatike ako je nastavnik provodi po programu. - Prvo sam izgubila dan ili dva ne bih li nabavila disketu. Nisam je naravno mogla iskoristiti jer u školskim računalima za njih više ne postoji kućište. No donijela sam ga i rekla razredu: ‘Djeco, ovo je disketa ili flopy. To morate znati, iako vam nikada neće trebati jer se već koju godinu ne koristi’ - kaže Katarina Butković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....