NESALOMLJIVA BRAĆA

‘Zašto da plačem, pa dobili smo kuću s bazenom i panoramskim krovom! A znate li vic s Mujom i Hasom?‘

A nad čime točno da tugujem? Pa, preživio sam ovo, nije li to razlog za slavlje, rekao je Božidar Babić

Braća Ivan i Božidar Babić

 Robert Fajt /Cropix

Ulica Matije Gupca u Otoku započinje grobljem i sa svake svoje strane ima niz tipičnih slavonskih kapija. Sve su otvorene, a stanari u poslu. Ako bilo kojega makar kurtoazno i onako u prolazu upitate "kako je", svi će vam odgovoriti isto: "Bitno da je glava na ramenu". Iz toga znate da su sve ostalo izgubili.

Nema cijelog krovišta u čitavom gradu, a u Gupčevoj smo zastali jer nam se učinilo da su pred tamošnjim kućama hrpe šute od polomljenih crjepova i uništenih komada namještaja najveće. Osim toga, obitelji Jurić je nevrijeme krov odnijelo i prije 10 godina, a u ovu je ulicu stigao prvi petrinjski kontejner Željku Šeru, čovjeku koji nije izgubio samo krov nad glavom, već i čitavu kuću, pa nas je tu vukla novinarska znatiželja.

"Kuća s bazenom"

Na početku, ispred dvije identične katnice, obje bez krovišta, točno nasuprot onoga groblja, žive braća Babić, Božidar u lijevoj, a Ivan u desnoj. Ne priliči nikako situaciji, ali moramo reći da smo uz braću Babić plakali - od smijeha. Slavonski je duh nesalomljiv, Ivan i Božo su ga podigli na još višu razinu, prirodno duhoviti ne dopuštaju da im najveća životna katastrofa poremeti radosnu životnu svakodnevicu.

- A nad čime točno da tugujem. Pa preživio sam ovo, nije li to razlog za slavlje? - čudi se Božo.

Ivan već ima spreman vic: "Pleše Mujo bez ruku i nogu usred trstike, pa ga pita Haso: Što si Mujo tako sretan, pa ni ruku ni nogu nemaš? A ovaj mu kaže: A što misliš kako bi mi bilo da je netko zapalio svu ovu trstiku oko mene!" ispričao nam ga je na prvome katu kuće svojega brata s kojega direktno gledamo u nebo, koje se već dobrano raščistilo od ljetnoga pljuska, još malo natopivši Božin namještaj, zidove i podove.

- Ne bi meni ni bila tolika šteta da se vijenac s bratova krova nije zabio u krov moje kuće i napravio mi veću štetu od oluje. Razmišljam o tužbi - šali se Ivan.

- Priznaj da si mi ga ukrao, a sad bi i odštetu - uzvraća Božo. - Evo, vi ste prvi novinari koji ste nam došli, šteta što vas ne možemo ugostiti - govori Božo.

- Vi ste ponajviše stradali? - pitamo.

- Ne znam, ali priča se da sam po tom pitanju među boljima - odgovara on.

- Pogledajte Božin krov-panoramu, to vam je sada moderno, a ispod njega odmah vodopad s nekoliko slapova, onda zakreću u sve sobe - priča Ivan, a Božo pita bi li bilo pametno za dobru cijenu ponuditi na prodaju "kuću s bazenom i panoramskim krovom".

image
Robert Fajt/Cropix

Sve ispočetka

Neposredno prije oluje Božo je bio kod Ivana, nevrijeme je krenulo baš kad je zakoračio u kuću.

- Ušao sam u dnevni boravak, isključio TV iz struje i legao na krevet, kad ono, bum, pa se preselio na kutnu, tad je razvalilo - govori on.

- Nije se sjetio otvoriti kišobran u dnevnom boravku - dodaje Ivan.

- A nisam ga imao pri ruci - slaže se Božo.

- Dobro da vam je ostao smisao za humor - zaključujemo.

- Ostao mu je i WC, jedino mjesto koje bi se moglo smočiti ostalo suho - primjećuje Ivan.

- Jeste se bojali - pitamo Božu.

- Nisam imao vremena - odgovara.

- Samo je počelo udarati, ja otvorim vrata prema vrtu, to vjetar i magla da ne vidiš ništa, pa otvorim prema garaži, a ono crijep za crijepom, kad odjednom tres. Kažem ženi: Ode dimnjak! Kad je stalo, a mi izašli van - kad ono nema čitavog krova - priča Ivan.

Pitamo jesu li stavljali na papir štetu koju će imati.

- Rekli su nam u Gradu da popišemo što nam treba od materijala. Onda vi to napišete, pa kad skinete dalje što je razbijeno vidite da je šteta puno veća, pa opet treba sve ponovo - kaže Ivan.

image
Robert Fajt/Cropix

Usporedbe s ratom

- Ma zvao sam već majstore, kažu da nema smisla ovdje ostavit‘ ništa, nego sve ispočetka - govori Ivan.

- Katastrofa - zaključujemo naglas.

- Katastrofa bi bila da me taj krov poklopio - govori Božo.

- Uvijek može gore dečki, uvijek - tješi Ivan.

Živo je čudo, slažu se braća, kako netko nije smrtno stradao u cijelom Otoku, s obzirom na to što se sve izdogađalo, pa nam pokazuju polja gdje su sve završili komadi njihovih krovova. Kuća do Ivana je u vlasništvu njihova trećeg brata Mate, no on tu ne živi, a nije pretrpio ni približnu štetu kao ova dvojica. Bit će da su njegovo imanje zaštitila Ivanova i Božidarova kuća.

image
Robert Fajt/Cropix

Ima jedna prostorija kod Ivana koja je ostala cijela, tu su se braća sklonila dok ne prođe ova nedaća. Ona će potrajati duže nego ona koja im je sve ovo donijela, neki kažu da je trajala deset minuta, a drugima se činilo da je prošlo i pola sata od početka do kraja.

Po uništenim krovovima teško je procijeniti njezinu snagu, jer ovisi dosta o tome koliko su oni snažno bili građeni. Ima, međutim, nešto mjerljivije - nasadi hrastove šume, koji počinju tamo gdje njihova ulica završava, gdje stabla nisu izvaljena, već pokidana napola poput prutića.

Svi svoju teškoću u Slavoniji uspoređuju s ratom, jer im je jedino još tada bilo ovako teško, a za neke je ovo i teže.

- Tamo si znao od koga bježiš i gdje ćeš pronaći zaklon. Ovdje ne znaš - zaključio je Ivan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:23