Otišao je general Anton Tus. Otišao je još jedan veliki pobjednik Domovinskog rata, zapostavljeni i gotovo zaboravljeni istinski ratni junak. Umro je u 93. godini tiho, mirno, gotovo nezamjetno, čak su i u regiji to prvi izvijestili, bez medijske pompe, bez dnevnih liječničkih izvješća, bez patetičnih televizijskih priloga. Nije se niti znalo da je bolestan. Njegovo ime se križalo iz slatkorječivih pobjedonosnih obljetničkih govora, a upravo je njegovo ime ono prvo koje se s tom pobjedom mora poistovjetiti.
General Tus, general Pobjednik. Ako je itko zaslužio hrvatski vojni naziv časnik, onda je to general Tus jer je vjerojatno jedan od najboljih i najčasnijih časnika Hrvatske vojske, kojeg su oni priučeni generali iz večernje pozadinske škole pokušavali marginalizirati, kao i njegove zasluge. Recimo, nije bio pozivan na obilježavanja raznih godišnjica značajnih "bitaka", poput isto tako jednog od najvećih među hrvatskim pobjedničkim časnicima Petra Stipetića, ali je zato bio redoviti posjetitelj kazališta, koncerata, izložaba i drugih značajnih manifestacija koje je pohodio nenametljivo, radi vlastitog užitka. General Tus bit će zapamćen kao istinski general gospodin, general kavalir, general šarmer, unatoč teškom vojnom pozivu.
Pravi vojnik
U tim krvavim, sumnjivim, olovnim i neizvjesnim vremenima imao je u sebi nešto sjetno i romantično, ali beskompromisno i odvažno. Iskazivao je onu staru literarnu romantičnu vojničku samozatajnost, smirenost, uglađenost, ali i odlučnost i hrabrost za koju je tada, kada je sve još bilo krhko, trebalo imati mentalnu i moralnu snagu. Bio je zapovjednik zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA koja se tih godina odmetnula te postala sluganska karika Miloševićeve politike. Shvatio je što se događa te je odmah napustio "službu", odabravši u tom trenutku stranu slabijih i prokazivanijih.
"Uvijek treba biti na strani slabijih", znao je reći, a mi smo to tada bili. Poslije, kada smo ostvarili svoje ciljeve, branio je one koju su tada postali ranjiviji. Manjine. Mnogi "hrvatski časnici" iz JNA priznaju da čim su čuli za Tusov postupak, bez imalo razmišljanja i krzmanja učinili su isto jer ako je to učinio general Tus, onda je to jedino ispravno. Onda je to tako. No, nije čudno da je to učinio. To je bio dio njegova karaktera i životnog iskustva.
Tus se još kao golobradi dječak od 13, 14 godina u rodnom Bribiru, poput svoje starije braće, priključio partizanima. Bio je kurir. "Bio sam brz i znao sam se spretno kretati šumom", znao je reći, a takav je ostao cijeli život. Maknuli su ga u zapećak oni koji su, za razliku od njega, zakoračili u "prve redove" kada su prve munje i grmljavine prošle, kada su se stvari posložile zahvaljujući upravo ljudima poput Tusa koji su shvatili i razumjeli previranja i turbulencije koji su u tadašnja sumorna vremena zahvatili Jugoslaviju i poziciju JNA koja je od nekada pobjedničke vojske na kraju sramotno nestala i kompromitirala svoju slavnu prošlost.
Utemljitelj otpora
Anton Tus bio je prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske i prvi utemeljitelj hrvatskog otpora. General Tus jedan je od najzaslužnijih za veliku ratnu pobjedu radi koje je, u ona nesigurna i prevratnička vremena, svjesno stavio glavu u torbu dok su se mnogi kasniji "lažni pobjednici" još dvoumili, popravljali zube ili vagali "tko bi tu mogao biti pobjednik". Postavio je temelje neočekivane pobjedničke vojske koja će poraziti miloševićevsko-sanuovske planove o nekakvoj velikoj Srbiji.
General Tus bio je i jedan od najobrazovanijih i najčasnijih časnika bivše JNA koji se, među tada rijetkima, mogao pohvaliti da je letio i na američkim Fantomima i na ruskim MiG-ovima. Bio je školovani vojnik, čovjek principijelnih političkih stavova i odlučan. Iako zapovjednik tadašnjih zrakoplovnih snaga JNA, među prvima je, uvidjevši da vodstvo JNA staje na stranu miloševićevske memorandumske osvajačke velikosrpske politike, bez krzmanja i odriješeno vojnički izabrao stranu, i to stranu pravde.
Poslije je postao žrtva političkih intriga na Pantovčaku, ali i svojih principa. S Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom se, unatoč svojoj uspješnosti, "zakačio" 1992. godine kada se suprotstavio njihovoj politici prema BiH, koju je smatrao pogubnom za Hrvatsku. General Tus je otvoreno govorio o društvenim i svjetonazorskim problemima zemlje koju je zadužio jer je njega to tištilo. Nije bio u svečanim ložama, nije bio u stranačkim "predsjedništvima", nisu mu pisane zasluge. On je svoje dao.
I to ne jednom za ovu zemlju.
Ali, to je pitanje za današnju Hrvatsku koja se stalno žali da "nema heroje", a one koji su im tu, pred očima, miče s pogleda, udjeljujući slavu neslavnima jer im ne odgovaraju stav, pozicija i mišljenje ljudi poput generala Tusa.
Zbogom, generale. Nisu vas zaslužili, ali vi ste odradili ono što ste smatrali da trebate. Konačno, pobjedu vam nitko ne može uzeti niti uzurpirati. Zbogom, gospodine generale! Pobjedniče.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....