ZAKON O ZNANOSTI 'U svijetu financiraju samo izvrsne projekte, njih 10 do 20 posto, a kod nas čak 80 posto! Nema kriterija'

Sukobi oko Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, sada je to sasvim jasno, političke su prirode i riječ je zapravo o prepucavanju različitih interesnih lobija unutar Kukuriku koalicije, dok su u sjeni ostali stručni razlozi.

Jedno od pitanja koja definiraju novi prijedlozi Zakona je i pitanje napredovanja. U sustavu znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj je zaposleno 12.000 ljudi. Čak trećina zaposlenika, odnosno 4085 ljudi su administrativno osoblje, od kojih je oko 2000 zaposleno na Sveučilištu u Zagrebu.

U sustavu je danas 6100 doktora znanosti, a među njima je 1729 docenata, 1363 izvanredna profesora, a najviše, čak 2024 je redovitih profesora. U zemljama razvijene znanosti situacija je obrnuta - najveći broj ljudi je u najnižim zvanjima, a najmanje ih je u najvišim zvanjima.

Sadašnji sustav napredovanja propisuje obvezno napredovanje i prije roka od pet godina. Pravilnik, koji donosi Nacionalno vijeće za znanost, određuje tko može napredovati i na temelju kojih kriterija.

Znanstvenici moraju proći tri stupnja vrednovanja, od početnog zvanja znanstvenog suradnika, preko višeg znanstvenog suradnika do najvišeg zvanja znanstvenog savjetnika. Odnosno, na fakultetima se kandidati prvo biraju za docenta, potom za izvanrednog profesora i na kraju za redovitog profesora u trajnom zvanju.

Za pojedino područje znanosti traži se određen broj znanstvenih radova objavljenih u časopisima s međunarodnom recenzijom.

Problem u Hrvatskoj je što ne postoji objektivnost pri recenziranju radova, pa tako ispada da su svi izvrsni. Akademik Vlatko Silobrčić smatra da je to više moralno pitanje.

- Kod ocjenjivanja je bitno da nema sukoba interesa, a kod nas se svi znaju i onda je nemoguće napraviti objektivnu recenziju. Svaki časopis koji računa na svjetsku relevantnost mora se izdavati na stranom jeziku, a prilozi se moraju slati na recenziju izvan Hrvatske. Neki časopisi tako funkcioniraju, ali ima puno onih koji radije upotrebljavaju domaće recenzente - upozorava Silobrčić.

Koliko je sustav krivo postavljen najbolje govori podatak o broju stručnih časopisa u Hrvatskoj kojih je trenutno 225. Hrvatska sigurno nema toliku znanstvenu snagu, ali svi traže novac od Ministarstva, pa je tako ove godine MZOS odbio financiranje pedesetak časopisa, nakon čega su se znanstvenici pobunili. A princip za dobivanje novca bio je jednostavan: u MZOS-u su rekli da će dati novac časopisu koji se nalazi u svjetskoj bazi podataka. Dakle, četvrtina časopisa u Hrvatskoj nema tu težinu, ali se njihovi urednici ipak bune zbog nedostatka financija.

- Novca u znanosti je malo, a i s tom malom količinom se razbacujemo. Ista je stvar i s projektima.

U svijetu se financiraju samo izvrsni projekti, u prosjeku od 10 do 20 posto, a kod nas 80 posto projekata dobije pozitivnu ocjenu - ističe Silobrčić.

S njim se slaže docent Tomislav Bracanović s Odsjeka za filozofiju Hrvatskih studija, koji upozorava na još jedan problem kod stručnih časopisa, a to je činjenica da većina znanstvenika objavljuje radove u hrvatskim časopisima, na hrvatskom jeziku, pa onda i ne mogu slati radove na evaluaciju vani. - Urednik objavljuje u svom časopisu svoje radove, i to onoliko koliko mu treba za napredovanje, a onda pozove nekoliko kolega s katedre da mu napišu pozitivno izvješće i poslije postane redoviti profesor.

Kod nas svi projekti i radovi prolaze jer se kolege ne žele zamjeriti jedni drugima - kaže Bracanović.

Kad je riječ o međunarodno relevantnim publikacijama objavljenima po glavi stanovnika, Hrvatska zaostaje za EU.

Primjerice, u Hrvatskoj je 2009. objavljeno 4307 publikacija, a godinu poslije 4988. Broj citata po publikaciji u razdoblju od 1996. do 2010. bio je 5,99, što Hrvatsku smješta iza svih zemalja zapadne Europe, ali i nekih istočnoeuropskih zemalja.

U Finskoj je taj broj iznosio 17,64, u Mađarskoj 11,14, u Sloveniji 8,82, a u Slovačkoj 7,32. Studija dr. Maje Jokić s Instituta za društvena istraživanja pokazala je da znanstvenici iz društvenih i humanističkih znanosti mahom objavljuju radove u domaćim, a oni iz prirodnih znanosti u međunarodnim časopisima.

Jokić je analizirala hrvatsku znanstvenu produktivnost između 1991. i 2005. kada su domaći znanstvenici objavili oko 20.000 članaka u 3000 časopisa.

Pritom je oko 80 posto radova iz prirodnih znanosti objavljeno u međunarodnim časopisima koje pokriva baza Web of Science, a tek 40 posto iz humanističkih znanosti.

- Analiza pokazuje da i u društvenim i humanističkim znanostima ima pojedinaca koji objavljuju u svjetski relevantnim časopisima te su produktivni prema svjetskim kriterijima. No, njihov je broj mali - zaključila je dr. Jokić.