Zakašnjelo priznanje SDP-ovom mučeniku Marasu. Kako nam je samo promakla njegova nadljudska borba

Dakle, to je riješeno. Jedna misterija koja nas je odavno mučila napokon je rasvijetljena. Ako ste se pitali, kao što sam se ja pitao, zašto je nama u Hrvatskoj super, ovo bogatstvo, i materijalno i duhovno, ova pravednost, sloboda, sigurnost da će moja zemlja i moj narod i u najtežim trenucima biti uz mene, ovo razumijevanje i ljubav među građanima, zašto smo mi, da ne duljim, od svih naroda na svijetu, tako sretni, odgovor je dao Gordan Maras na Facebooku: "Nisam ništa ukrao, nisam nikog pitao kaj bi štel biti, nego sam se zadnje dvadeset tri godine svaki dan borio za bolju Hrvatsku i SDP. I nisam se štedio niti sekunde."

Vau! To je zbilja nešto da se naježiš, priznanje od kojega vam se svaka dlačica uspravi, dijelom od jednog uzvišenog čuvstva, a dijelom valjda i od užasa. Jer, zamislite samo kakav bi krš bio, kakav bi se mrak na sve spustio, kakvu bismo grabež i otimačinu gledali, kakav bi teror nesposobnih glupana i pokvarenjaka trpjeli da se Gordan Maras, Bog ga blagoslovio, nije dvadeset tri godine, svaki dan, i nedjelom i praznikom, ne mareći je li Božić, Čista srijeda, Valentinovo, Noć vještica ili Međunarodni dan biološke raznolikosti, za nas sve srčano, neštedimice borio?

Mene vam, da vam budem iskren, od toga malo i krivnja ispuni. Neugodno mi je kako sam cijeli svoj život bezbrižno dizao sve četiri u zrak, kako me je boljela, što kažu, jedna stvar i za narod i za domovinu, dok je esdepeovski uglednik stradavao za opće dobro. I dođe mi bijes kad vidim svoje dijete kako igra Candy Crush ili se cereka gledajući neke ludo smiješne klipove s kućnim ljubimcima na YouTubeu. "Sram te bilo, magarče", viknuo bih razbijajući mu mobitel o zid, "ti se ovdje kliberiš, a onamo se jadni Gordan Maras ubija od posla za Hrvatsku. Satrao se načisto od replika i ispravaka krivih navoda za ušljivih dvadeset hiljada mjesečno!"

Kako nam je samo promakla njegova nadljudska borba? Možda zbog toga što je on samozatajan, ne voli se isticati, gurati u prve redove, ne traži ništa za sebe. Nije, po vlastitom priznanju, "nikog pitao kaj bi štel biti", ali je nekako, pretpostavljamo slučajno, bio i zastupnik i ministar i imao vruću želju postati zagrebački gradonačelnik, samo da ga stranački drugovi naposljetku nisu odbacili, zabili mu nož u leđa, izdali ga i napustili. Je li mi to hvala, pita se u onoj objavi na Facebooku Gordan Maras gorko, dok se svi drugi pitaju, pa stvarno, čime se taj drogira?

Kad se netko uvrijeđeno uspravi i reče kako se borio za Hrvatsku, posljednjih nam godina dođe ista zapanjena misao. Krvi ti Isukrstove, šta je on pušio? Kakva je to opaka trava bila da se nesretniku mozak sasvim betonirao, pa ni ne primjećuje u kakvom svinjcu mi živimo? A nije esdepeovski zastupnik, ministar i nesuđeni zagrebački gradonačelnik, naravno, usamljeni slučaj, desetke tisuća braniteljskih besposličara poput Željka Sačića s jednakom uvrijeđenošću, potreseno, gotovo kroz suze ponavljaju kako su se borili. Što je stanje u državi gore, što je dublja kriza pravnog, političkog, ekonomskog, zdravstvenog, obrazovnog, željezničkog i svih drugih sustava, oni upornije ističu svoju ulogu u užasu.

Kako ne shvaćaju da nije vrijeme za domoljubna razmetanja? Jer, vidite, dugo je prošlo od naših posljednjih pobjeda. Iza nas je beskrajni niz takvih bolnih poraza da zasluge, ako ih imamo, valja spominjati samo skromno i tiho, s tugom u glasu, ili jednostavno zašutjeti o tome. Šutnja je, ustvari, jedina ispravna.

Ima ih mnogo koji su se borili i bore se za Hrvatsku, ali većina nas ne bi se u prvi trenutak sjetila Gordana Marasa. On nam, da si ne lažemo, ne bi bio ni u prvih sto tisuća imena. Ako je nas ovdje četiri milijuna, ja bih domoljubna nastojanja esdepeovskog uglednika stavio možda samo ispred svojega žara za voljenu zemlju, na tri milijuna devetsto devedeset devet hiljada i devetsto devedeset deveto mjesto, daleko, daleko, daleko ispod nekih boljih od nas dvojice.

Uzgredno i napreskok, bez nekog reda, rekao bih kako je Josip Paladino, na primjer, i kao liječnik neurokirurg i kao ravnatelj KBC-a na Rebru, mnogo napravio za naše opće dobro. Spomenuo bih svakako i dragu Maju Sever, koja se brigom za siromašne, obespravljene, napuštene i bolesne mnogo puta dokazala kao valjana kći našeg naroda. Pada mi na pamet i Mate Matišić, pisac, glazbenik i otac jednog krajnje nerazumnog broja djece, zbog čijih sam kazališnih komada, riječi i postupaka koji put pomislio da mi možda ipak nismo životinje kakvim se činimo.

Sa zahvalnošću se zatim sjećam i pokojnog Milorada Bibića Mosora i niza drugih moralno izuzetnih pojedinaca zbog kojih mi se život na ovome strašnom mjestu činio i čini lakšim. Da moram pokazati nekoga tko je borac za Hrvatsku, tko se čitavim svojim bićem dao da nam svima bude bolje, ja bih pokazao njih nekoliko, iako se, zanimljivo, nitko od njih tako ne doživljava. Dapače, dosta sam siguran da bi me Mosor, da je živ, sad poslao u kurac.

Govorimo li o onima koji se rade za naš narod i domovinu, važno je zapamtiti dvije stvari. Pod jedan, oni koji su zaista nešto učinili, obično su skromni i pristojni i nemaju potrebu nabijati vam to na nos. Pod dva, oni koji će hvalisavo istaknuti svoje zasluge na Facebooku, u većini slučajeva nemaju nikakvih zasluga. Kažu li vam da su se borili za Hrvatsku, nemojte se skanjivati da im odgovorite: Prijatelju, nisi trebao.