JURICA PAVIČIĆ

Zaboravite Gestapo i Udbu. Drukerima ne pakovati. Jer ono postaje potrebni čin građanskog otpora

Ma koliko naši ljudi zazirali od "drukera", nitko ne bi zamjerio "drukeru" da prijavi piromana koji potpaljuje požar.
Hrvoje Maleš
 Damjan Tadić/Cropix
Objavljeno: 12. prosinac 2020. 21:11

Prije desetak dana, uoči prvog dana lockdowna, na kućni me telefon nazvala ženska osoba koju nisam poznavao. Rekla je da je čitateljica, predstavila se imenom i prezimenom i usplahireno zamolila za novinarsku pomoć.

Gospođa o kojoj pišem rekla je da vuče podrijetlo iz jednog manjeg mjesta na širem splitskom području. U tom nevelikom mjestu joj i dalje žive vremešni roditelji. U tom mjestašcu - rekla je gospođa - tog se tjedna spremala velika, raskošna te - naravno - ilegalna svadba. Budući svatovi i njihovi roditelji zakupili su obližnju konobu. Pozvali su sto pedeset uzvanika te pir kane održati unatoč zabrani Vlade i stožera. Da stvar bude gora, tvrdila je sugovornica, mlada je tih dana bila u kontaktu s barem jednom osobom kojoj je dijagnosticiran virus. Stoga je čitateljica tražila pomoć. "Dogodi li se pir", rekla je, "cijelo mjesto može biti inficirano. Moji roditelji neće smjeti otići ni u dućan, a ja sam daleko i nema im tko priskočiti".

Postoji nešto dirljivo u činjenici da je moja sugovornica u nevolji nazvala - novinara. Nama koji smo u novinarstvu dulje to nije nepoznato iskustvo. Osamdesetih i devedesetih, ljudi su kudikamo više nego danas novine poimali kao javni servis: više nalik pošti ili vodovodu nego banci ili telekomu. Tih godina radio sam u velikom splitskom dnevniku pa pamtim da su nas ljudi zvali zbog koječega.

Redakciju kulture zvali bi da im pomogne naći lektirni naslov, čak i da im pomognemo riješiti križaljku. Takvo poimanje novinarstva - kao komunalnog i javnog dobra - oduvijek mi je bilo drago, a i danas mislim da je to jedino što nas novinare kao struku može spasiti od nestanka. Zato mi je bilo drago što moja sugovornica ima potrebu nazvati javnog službenika: dakle, novinara.

Ali, situacija koju mi je izložila jedna je od onih u kojima mi novinari neizbježno znamo da ćemo iznevjeriti nečija očekivanja. Jer, novinarstvo ne može funkcionirati kao film "Minority Report" u kojem vidioci ("precogs") unaprijed obznanjuju da će se dogoditi zlodjelo. Za nas je opasni malomišćanski pir vijest tek ONDA i AKO se dogodi. Mi možemo biti pripravni, otići na mjesto radnje, fotografirati svatove i objaviti izvještaj. Ali, njezinim roditeljima koji sutra ujutro moraju izići u trgovinu po kruh i jogurt takva "pomoć" neće biti ni od kakve pomoći. Poplun s perjem će biti rasparan, virus će se razmiljeti zajednicom, a jedino dobro što će iz toga proizići će biti da će se mogući budući svadbar naučiti pameti (ili - prije - konspirativnom oprezu).

Stoga sam gospođi rekao jedino što sam mogao: da ću upozoriti lokalne redakcije koje poznajem te da joj predlažem da se obrati policiji i županijskom stožeru. Koliko znam - to je i učinila. Također, koliko znam, pir je svejedno održan. I nije jedini koji je održan. Istog vikenda, vraćao sam se s planinarenja s Mosora i pred kućom u podmosorskom selu Dubrava vidio još jedan pir. Bio je manji, odvijao se u obiteljskoj kući, ali imao je sve što pir treba imati: zastavu, vjenčanicu sa šlepom, te - bome - bar četrdesetak uzvanika. Famozna "mjere" stožera moji su Srednjodalmatinci sveudilj ignorirali, a jedina posljedica djelovanja moje sugovornice bila je ta da se ona sama uvrstila u novu kategoriju narodno-kolektivnih negativaca. Postala je - kako se ono veli? - "druker".

Praktički isti dan kad me nazvala spomenuta čitateljica, sličnu su situaciju, sa sličnom podjelom uloga, imali i moji novinski kolege iz Zadra. Kolege dviju zadarskih novinskih redakcija doznali su za svadbu koja se istog tog vikenda - prvog nakon zabrane - odvijala u selu Slivnica u zadarskom zaleđu. Ne znam jesu li zadarski kolege (kao ja) dobili unaprijed dojavu od uznemirenih "drukera" ili im je netko dojavio naknadno, ili su uočili hvastanje svadbara koji su pir - izgleda - snimali mobitelom pa te snimke lakomisleno puštali na društvenim mrežama.

Kako god bilo, zadarski su novinari istog tog ponedjeljka objavili izvještaj o ilegalnom seoskom piru s (navodno) 100 uzvanika. U medije je izišao i videozapis feštanja. Ono što se dogodilo potom postat će sljedećih dana domena crne kronike. Sutradan, naime, jedan je od bijesnih svatova pohodio dvije zadarske redakcije. Ušao je u redakcijske prostorije, prijetio novinskim "lešinarima" i "drukerima", rekao im da će ih "zaklati kao mačiće". Temperamentni ravnokotarski svadbar naposljetku je završio u pritvoru. Ne znam je li stigao prethodno investigativnim radom doznati tko je bio zloćudni "druker". Ali - mogu samo pretpostaviti što bi njemu napravili da im je dopao šaka.

Hrvatska je - nažalost - zemlja koja ima dugu povijest "drukera", "cinkaroša", "špicla". Naša povijest baštini bar tri države koje su intenzivno koristile usluge doušnika: jedna je od njih, sviđalo vam se ili ne, bila i Tuđmanova Hrvatska 90-ih. Živimo u zemlji u kojoj su ljudi (ne)prijavljivali nečiji etnicitet i političke primjedbe, "subverzivnu djelatnost" i "neprijateljsku propagandu". Prijavljivalo se (ili neprijavljivalo) da netko u Zagrebu 1943. skriva Židovku, da netko 1948. hvali Staljina, ili 1972. pjeva "Vilu Velebita". Poznam ženu iz portuna do moga koja je u jesen 1991. orno i višekratno prijavljivala vojna lica iz kvarta kao "snajperiste": pitam se nerijetko je li tko od "snajperista" zbog nje skončao u Lori na induktorskom telefonu. Moja je obitelj bar jednom u povijesti visjela o niti mogućih "drukera". Cijelu '42. čuvali su u šufitu bračni par ilegalaca - barba Antu i tetu Gracijelu - dok su čekali vezu za Dinaru i partizane. Moj je 11-godišnji otac to znao, njegova mlađa sestra nije jer su se bojali da se dijete nekom ne izbrblja. Splitsko je susjedstvo blindirano antifašističkom omertom sačuvalo tajnu. Da nije, možda ne bih bio ovdje i živ i pisao ovaj tekst.

To je povijesno iskustvo kakvo imamo: bolje bi bilo da nije takvo, ali jest. Stoga za građane Hrvatske dojavljivanje policiji nije lagodni etički čin. "Špijavanje" je, u nimalo lijepom svjetlu, dio pučkog povijesnog iskustva. Ovjekovječen je literarno i filmski kod Brešana, Smoje, Sidrana, Aralice, Vitomila Zupana i Mirka Kovača, u filmovima i serijama poput "Ne okreći se sine", "Otac na službenom putu", "Kapelski kresovi", "Salaš u Malom Ritu" i "Život sa stricem".

K tomu, "drukerstvo" se smatra sramotnom i prijezira vrijednim činom u nizu društvenih grupa utjecajnih u hrvatskom društvu, od nogometnih navijača do vrha Crkve i od uličnih gangstera do čelnika Nogometnog saveza. Kad je prije desetak godina predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš surađivao s USKOK-om i raskrinkao lanac iznuda vodećih nogometnih sudaca, nitko ga osim navijača Hajduka nije doživio kao heroja. Budući bjegunac Zdravko Mamić rekao je da "ne bi to napravio ni da mu užareni žarač stave u guzicu". Riječ je o tipičnoj reakciji mafijaša, koji drže da "uomini d'onore" (časni ljudi) nikad ne surađuju s policijom i državom. No, ne rezoniraju tako samo nogometni čelnici i mafijaši poput Mamića. Brojni biskupi - počevši od splitskog - radije su prešućivali pedofiliju nego da "drukaju" nekog od "svojih" (svećenika). Nisu se ponašali ništa drukčije od ultrasa s okuke ili dilera droge. Jer, "uomo d'onore" ne dojavljuje. Ne surađuje s policijom. Nije "druker".

Nije stoga čudo da naša zajednica na isti način sada reagira i na novu vrstu "drukera" - one epidemiološke. S jednakim kolektivnim prijezirom tretira one koji dojavljuju ilegalne tulume, prijavljuju pijanke u kleti, špijaju vjenčanja. Oni koji prijavljuju za domaći su common sense suradnici - citat - "epidemiološkog gestapa". Briše se razlika između dojavljivanja da netko ima Židovku na tavanu, i onog da netko priprema ilegalne krstitke sa 120 uzvanika. "Drukanje" je, jelte "drukanje".

A nije. Jer, isto ono "drukanje" koje je jednom djelo hulje, čin podmuklog udvorništva, u drugom - ovom - postaje potrebni čin građanskog otpora. Razlikovanje jednog i drugog slučaja izvodi se iz dvije varijable. Naime, kojoj se gomili i kakvoj većini suprotstavljate. I drugo - tko može biti potencijalna žrtva (ne)prijavljivanja.

Jer - nemojmo se lagati - najgore zlo koje se "žrtvama" drukera 2020. može dogoditi nisu ni Jasenovac ni Goli otok, nego prekršajna globa i jezikova juha. Žrtvama njihove neodgovornosti, međutim, može se dogoditi nešto kudikamo gore: da ih ljudi u skafanderima bedinaju uz respirator. Moja sugovornica s početka teksta imala je potpuno pravo kad je smatrala da bi pir od 150 ljudi u malom mjestašcu njezini otac i mater mogli platiti životom. To nije neka udaljena, apstraktna prijetnja - nego izvjesna i bliska. Stoga moja sugovornica ima pravo kad drži da su ljudi koji i u tom okolnostima ustrajavaju na piru jednostavno neodgovorni, bezočni egoisti.

Ma koliko naši ljudi zazirali od "drukera", nitko ne bi zamjerio "drukeru" da prijavi piromana koji potpaljuje požar. Ne bi, jer samorazumljivo znaju da požar učas dođe do nečijih usjeva i kuća, da ima vjerojatne okolne žrtve. Sa svadbama usred epidemije je - nažalost - ista stvar. Stoga zaboravite informbiroe, gestapa i udbu. "Drukeru" - bar ovaj put - ne pakovati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:00