TVRDOGLAVE ČINJENICE

Vladin plan za oporavak je generacijska prilika da sve nastavimo po starom

U samo nekoliko godina bismo mogli dobiti poklon u visini od 12 posto našega bruto nacionalnog proizvoda. Na što ćemo utrošiti novac?
Andrej Plenković
 Cropix
Objavljeno: 25. ožujak 2021. 08:45

Kada smo u Jutarnjem listu najavili ciklus tekstova o Nacionalnom planu oporavka pod nazivom "Prava pitanja", pozvali smo sve zainteresirane da se uključe i na taj način sudjeluju u svojevrsnoj javnoj raspravi o vjerojatno najvažnijem dokumentu koji će aktualna hrvatska Vlada donijeti u svom mandatu.

Tek tjedan dana kasnije i sama Vlada objavila je kako taj - široj javnosti prethodno nedostupan dokument - prije slanja u Bruxelles namjerava dati na javno savjetovanje. Tu intenciju Vlade valja pozdraviti, iako uz zdravu dozu skepse: koliko je realno da se u otprilike mjesec dana može modificirati dokument od 700 stranica na kojem su Vladina tijela u tišini radila mjesecima?

Valja se nadati kako javno savjetovanje u ovom neće prerasti u još jedan primjer - u Hrvatskoj dobro poznatog - proceduralnog larpurlartizma, gdje se rasprava vodi isključivo zato da bi se vodila. No, čak i takva rasprava bit će korak naprijed.

Ključna tema dosadašnjih diskusija o Nacionalnom planu za oporavak u široj javnosti vodila se oko zahtjeva poslodavaca da se što veći dio bespovratnih sredstava koja će iz europskog budžeta doći u Hrvatsku usmjeri u projekte privatnog sektora.

Problem je što se ta rasprava vodila s relativno apstraktnim argumentima - koristeći postotke, udjele i skupne iznose, ali bez konkretnih podataka o projektima koje Vlada sa 6,3 milijarde eura namjerava financirati. Najavljenom objavom Plana napokon ćemo doznati o kojim se projektima radi, pa će se i rasprava konkretizirati.

Ipak, možda prekasno da bi obuhvatila temeljno pitanje na koje bi tvorci Plana morali odgovoriti. Naime, ako je Plan za oporavak doista generacijska prilika - kakvom ga sama Vlada predstavlja - trebalo bi preciznije definirati za što je to točno prilika.

Povijesne prilike, prilike generacija i slični takvi termini nužno podrazumijevaju promjenu, i to inkrementalnu. Utoliko, prvo bi trebalo definirati kakvu to točno društvenu promjenu želimo, onda koje to institucionalne i tržišne reforme treba provesti da bismo to postigli te na koncu koje projekte moramo napraviti da bismo proveli reforme.

Nažalost, iz svega što dosad znamo o Nacionalnom planu oporavka stječe se dojam kako se išlo upravo obrnutim smjerom. Prikupljena je ogromna količina već ranije planiranih projekata, selekcionirani su oni za koje se može pružiti plauzibilno objašnjenje zašto su dio reformi, a o istinskim promjenama koje će tako provedene reforme proizvesti se i ne nagađa.

Ekonomisti, poput Ive Bićanića, s pravom upozoravaju kako postoje znanstveni dokazi da se gospodarski razvoj neke države ne može temeljiti na poklonima, te kako efekt takvog modela razvoja može biti kontraproduktivan. Ta činjenica trebala bi biti dodatni motivator da se taj ogromni poklon koji dolazi iz Unije usmjeri u pravu svrhu. Nažalost, vidimo upravo suprotno.

Prema onim informacijama koje je javnost dosad dobila o Nacionalnom planu oporavka, a i samom načinu njegova donošenja, čini se kako je on u potpunosti usklađen s dosadašnjim društveno-ekonomskim modelom. Reforme se tako definiraju kao potpuno centralizirani vertikalni "top down" procesi.

Inkluzivnost se ne percipira kao pravo, već privilegija distribuirana od obnašatelja vlasti. Novac iz europskih fondova tretira se kao državni fond lišen temeljnih principa fiskalne odgovornosti. Vrijednost se vidi gotovo isključivo u sferi fizičke imovine, ponajviše infrastrukturnih i nekretninskih objekata. Pravosuđe se reformira gradnjom Trga pravde, okoliš spašava gradnjom pruge, Slavonija revitalizira gradnjom odvodnih kanala, zdravlje građana čuva gradnjom novog Imunološkog zavoda...

Ta betonska reformacija suštinski je povratak već oprobanom modelu rasta koji je Hrvatska imala i koji je negdje tamo početkom prošlog desetljeća - pod naletom svjetske financijske krize krahirao. I tada smo imali golemi bum javnih investicija u gradnju infrastrukture, organiziran i upravljan od strane monolitnog političkog crony sustava. Vjeruje li itko da će ovaj put biti drukčije samo zato što je dio novca za financiranje tih projekata darovan?

Možda, na koncu, građani u to vjeruju, možda čak i podržavaju baš takav razvojni model. No, trebalo bi ih pitati. Sljedećeg tjedna, utoliko, počinje javno savjetovanje o budućnosti Hrvatske. U svega nekoliko godina mogli bismo dobiti poklon u visini od 12 posto našeg bruto nacionalnog proizvoda. Na što ćemo utrošiti taj novac? Hoćemo li nešto mijenjati ili ćemo, naprosto, iskoristiti generacijsku priliku da živimo i radimo isto kao i ranije generacije?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:02