SOLIDARNOST NA DJELU

Vikendicu nudi obiteljima kojima je potres oduzeo dom

“Kuću okružuju priroda i mir, idealna je za srediti misli nakon takve nevolje. Jedino mi je žao što nema perilice za rublje”, kaže nam ova dobrotvorka
 Privatni album

Prvo što je Ljiljana Krpanić nakon zagrebačkog potresa pitala supruga bilo je može li obiteljsku vikendicu ponuditi ljudima koji su ostali bez krova nad glavom. Bez premišljanja je odgovorio potvrdno. Potpuno opremljena vikendica u križevačkom naselju vikend-kuća tako je od ponedjeljka ujutro na raspolaganju potresom pogođenim zagrebačkim obiteljima. Ponudu je objavila u Facebook grupi “Jedni za druge” i očekuje upite.

- Samo mi je žao što u kući nema perilice za rublje, sve drugo je tu - kaže Ljiljana Krpanić, energična vlasnica istoimenog OPG-a, koja ne može gledati ljude bez doma, a sama imati dva.

Za odmor

Isto je bilo nakon eksplozije plina u njezinim rodnim Varaždinskim Toplicama 2016. godine kad su tri generacije četveročlane obitelji u jednoj sekundi ostale bez stana. O tome govori tek nakon našeg nagovaranja jer se, kaže, ne voli promovirati.

- Ne pomažem zato da bi to bilo tko znao, nego zato što prvo osjećam potrebu, a potom i zadovoljstvo. Ja se hranim time - kaže.

Toplička je obitelj u Ljiljaninoj rodnoj kući ostala dvije godine dok nisu sebi podignuli kućicu u dvorištu zgrade u kojoj su nekoć stanovali.

- Bilo je problema jer je zgrada kulturno dobro i za obnovu su trebali mišljenja, dozvole, riječi struke... I opet ne bi bili sigurni u pozitivan ishod zahtjeva za renoviranje. Nisu znali što bi. Nama ni u jednom trenutku nisu smetali i mogli su ostati koliko god treba dok se ne snađu. Bila je to roditeljska kuća, koju smo nakon njihova odlaska odlučili prenamijeniti u kuću za odmor.

Renovirali smo je i bili u fazi ishođenja potrebnih dozvola da stavimo kuću na turističko tržište. No, dogodila se eksplozija, ljudi su ostali bez doma i prioriteti su se promijenili. Stopirali smo birokratski proces i naše planove za turizam privremeno stavili na led. Uopće nije bilo sporno što ćemo učiniti. Jedina stvar koju napravim prije akcije jest to što pitam muža slaže li se. On nikad ne odbije - smije se Ljiljana Krpanić, veterinarska tehničarka po struci.

Humanost

Ni tad nije bilo prvi put da pomaže. Počelo je početkom rata 1991. kad joj je bilo samo 20 godina.

- Dvije tete su radile u njemačkim bolnicama, a ja sam ih stalno tražila donacije medicinskog kirurškog materijala, što su rado činile. Nije to bila organizirana akcija. Nazvala sam, one su slale, a ja nosila u koprivničku bolnicu - priča.

Kako objašnjava svoj poriv da pomogne?

- Kad čujem za stradanja, koja je moguće barem malo olakšati, u meni proradi osjećaj humanosti. Preplavi me i moram mu se odazvati. Drugačije ne mogu, to ne bih bila ja - smije se.

Iako se mnogo puta imala priliku, kaže, uvjeriti u ljudsku pohlepu i nepošteno ponašanje, osjećaj za humanost nikad je nije iznevjerio.

- Kad radi s ljudima, čovjek naleti na svakojake. More ljudi nam je ostalo dužno, ali nikad nismo propali niti su se oni obogatili. Ja svakoga mogu pozdraviti na cesti, a ima onih koji od mene bježe. No, to nikad nije utjecalo na moj odnos prema ljudima, na želju da pomognem u nevolji. Vjerujem da sve kad-tad dođe na svoje - kaže.

U Ljiljaninu susjedstvu živi radišan čovjek koji će svakome pokositi, očistiti vrt, nacijepati drva. No, zimi poslovi zamru. Redovnih prihoda nema, ono malo zarade ne dopušta ušteđevinu pa Ljiljana uskoči za režije. Rekli su nam to u selu, njoj je neugodno. - Pa, nije to nešto za pisanje. To je sasvim normalno. Nije?

Mislite da ne bi svatko drugome platio ni stotinjak kuna mjesečno za struju? Ne nekome tko neće raditi, nego je radišan, ali zimi bez posla? - ne vjeruje Ljiljana Krpanić da je plaćanje susjedova računa za struju, ma koliko on nevelik bio, većini strana. Nešto što im uopće ne bi palo na pamet, a ne da bi to redovito i činili.

Vjera u ljude

Kuća u Križevcima spremna je za smještaj neke od zagrebačkih obitelji kojoj je potres oduzeo krov nad glavom. Ljiljana i suprug rado će im je prepustiti dok se ne snađu. Lijepa je to katnica s uređenom okućnicom, terasom, pekom, priroda i mir oko nje. Pravo su okružje gdje se mogu srediti misli nakon što se čini da se svijet okrutno poigrava s ljudima. Osim krova nad glavom, tu je i nešto važnije: vjera da dobrih ljudi ne manjka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 04:06