VERA ČUDINA PIŠE O DRAMATIČNIM PROMJENAMA VREMENA Od toplinskog vala do naglog zahlađenja: Do kraja ljeta neke nove slike užasnut će čovječanstvo!

Klimatske promjene više nisu prijatelj čovjeka. Je li nas priroda kažnjava, jer smo je isprovocirali omalovažavanjem njezine važnosti po ljudski život. Očito nismo pratili kako ona funkcionira, nego smo zbog napretka civilizacije uvjetovali njezinu vrijednost po cijenu opstanaka čitavog čovječanstva. Sada znamo kako nije bilo pametno dirati u to, također Božje stvorenje.

Ako smo mislili zaustaviti vjetar, kišu prizvati kada nama odgovara i količinu padalina, snijegu reći koliko centimetara i gdje smije pasti, suncu odrediti snagu njezinih zraka… jako, jako smo veliku brazdu izorali. Brazdu zbog koje bismo mogli poput mnogih prijašnjih civilizacija nestati ili propasti u zemlju. Trebali smo je ostaviti na miru, kao što je ona ostavljala nas ljude na miru, Ali, ne. Mi smo je željeli ukrotiti, zagaditi je, dok joj se nismo zgadili. Uspoređivati moć tako ogromne sile o kojoj još tako malo znamo, isto je kao i stvaranje Božje čestice. Kako je to završilo i koliku je posljedicu ostavilo na ljudima možemo vjerovati ili ignorirati. To ćemo prije ignorirati zato što ne razumijemo. Ili dok nije u našem dvorištu.

Mijenjati smisao i svrhu majke prirode, zadirati u njezinu osobnost, sebi smo napravili medvjeđu uslugu. Tko je dobro pratio, već nam je puno puta dala na znanje 'prste k sebi', što mi ni pod razno nismo željeli shvatiti ozbiljno. Navalili smo ko' sivonje učiti prirodu pameti, a sada smo na rubu da posivimo od straha, jer je njezina nepredvidljivost pokazala i kataklizmičko lice. Ali, mi ćemo to nadugačko i naširoko prepričavati, s uvjerenjem da nema opasnosti, da je sve pod kontrolom. Zanimljivo, kod nas je uvijek sve pod kontrolom (a zapravo sve izmiče kontroli). A posebno nam kontroli izmiču klimatski uvjeti. Dosadilo prirodi naše nadmudrivanje s njom.

Još ne tako davne 1890. godine, indijanski duhovni vođa Bik koji sjedi iz plemena Siouxa, prorekao je u zadnjim danima svoga života, kako bijeli čovjek, zbog prisvajanja i proglašavanja majke prirode svojim vlasništvom, te zloporabom, bezumnim i štetnim ophođenjem prema njoj, neće čovjek takvim ophođenjem još jako dugo opstati na njoj i koristiti njezine blagodati. Indijanci su štovali prirodne zakone shvaćajući kako je priroda velikodušno ugostila ljude i to kao stalne goste. Oni su znali da upravo prirodi dugujemo sve što imamo, te bismo mi nju trebali čuvati kao što je ona čuvala nas. Mi smo kao vrsta doveli sebe do najvećeg iskušenja u našem vlastitom preživljavanju, jer od ovakvih agresivnih i nasilnih gostiju i najbolja majka priroda biti će prisiljena odustati. Kada nastupi vrijeme u kojem će priroda biti prisiljena birati između sebe i nas ljudi, sigurno je da će izabrati sebe. Nadasve pošteno! Jer, mi smo nju napali. A s obzirom kako je i ona živo biće, naravno da se branila, također napadom, a ne povlačenjem, kao što smo mi računali. S prirodom još nitko nije ratovao, već joj se prilagođavao i snalazio se u njezinoj ponudi.

Jesmo li mi napravili kardinalnu grešku pokušavajući prirodu podrediti sebi, umjesto da smo sebe podredili njoj? Stravični prizori koje gledamo svakog dana očiti su primjeri kako priroda nemilosrdno odgovara na naše mahnito ponašanje prema njoj. Ako smo prirodu počeli doživljavati kao neprijatelja, a ne kao saveznika, onda se možemo nadati četvorici jahača Apokalipse u svim dijelovima svijeta. Kad nam se to dogodi (a tko nam može garantirati da neće), kamo ćemo krenuti? U goru, u vodu, a možda i prema Marsu.