VERA ČUDINA Miris novčanica, nekretnina i pokretnina većinom je jači i od krvnog srodstva. Čim se spomenu novčani dobici, svi postajemo vještice

Otima se od svakog i svugdje, gdje god ima nečeg za oteti. Otimačina 'sve u šesnaest', s izmišljenim argumentima, montiranim procesima, potplaćivanjem potkupljivih, zastrašivanjem, pa i ubijanjem.

Čovjek je zaista kadar sve učiniti, čak izdati i samog sebe, da bi mu se podvornici klanjali. Je li to kompleks Boga ili kompleks roda svoga, teško je znati, ali sve upućuje da bi takva pretpostavka mogla biti istina. Lova do krova, vila i svila i sve ostale životno upotrebljive delicije ne padaju s neba niti ih itko za tri života neće zaraditi.

Dočekati nasljedstvo, pa ga još i podijeliti s nekim bratom, sestrom ili rođacima, mogu samo oni u kojima još ima ljubavi. Ali kad je lova u pitanju, ljubav se gasi kanaderom.

Tada krv postaje voda, jer miris novčanica, nekretnina i pokretnina jači je od krvnog srodstva. Tko to nije doživio ili je jedinac ili sreću nije izgubio u zavoju. Takvi se na prste jedne ruke broje, pa su neubrojivi u ovoj jednadžbi. Ali tko tvrdi kako to neće nikad doživjeti, bolje da se pripremi na moguća iznenađenja, nego da svisne zbog iznuđenog povjerenja.

Čim se spomenu novčani dobici svi postajemo vještice, koje će zbog koristoljublja i vlastitu krv osuditi na lomaču. Lova je magična opačina koja našu pakost drži na uzdama, dok se ne ukaže prilika da nešto zgrabimo. Ako se netko ispriječi na putu naše legitimno opravdane gramzivosti, onda se pograbimo baš kao ptice grabežljivice nad plijenom koji nismo osobno stekli. Znači li to, da lova do gola skida našu pravu osobnost? Tuđe bi uzeli, ali nad osobno stečenim bdijemo i nabijamo drugima na nos, što ćemo im ostaviti kad nam netko spusti vjeđe. Još ih i uvjetujemo vrlo opisnim uputama kako stečeno održati.

Za ne povjerovati, koliko smo brižni za opstanak stečevine, čak i u smrti. Kao da nam o tome ovisi 'život' poslije života. Šteta što se na gradskom zemljištu na kojem smo kupili grobno mjesto na korištenje, a čiji je cjenik jako povoljan za smrtne duše, ne dopušta sagraditi dovoljno velika građevina u koju bi smjestili sve vrijedno, skupljeno za života.

Kuda mi, tamo i naša stečevina. Možda bi tada našli mir, a možda i ne bi. Jer, kuću ili stan ne možemo premjestiti. Da bi svi imali mir umjesto razmirica, najbolje bi bilo u određenoj životnoj dobi, dok smo još uvijek dovoljno fizički vitalni i mentalno sposobni za nove izazove prodati sve viškove, potrošiti na ono što volimo i nikom ne ostaviti ništa. Tako bi saznali tko nas posjećuje iz ljubavi, a ne interesa. Ovako se stvara zbrka u obiteljskim odnosima. To je tek prijedlog, kojeg možemo razmotriti ili odbaciti. Zavaravati se priznanjem tko je više ili sve zaslužio dobiti u nasljeđe, zato jer je samovoljno ili po dogovoru preuzeo brigu, slijepo je vjerovanje u bilo čiju savjest. Lakše se mi odreknemo savjesti, nego para. Pare care, uzrečica čiji sjaj ne tamni, pa odbiti 'zgoditak na lutriji', a nasljedstvo je prikladna usporedba upravo s lutrijom, čovjeka kasnije izjeda. Nama su naši krvni srodnici ipak negdje u podsvijesti bankomati, kao i mi njima. To pokaže vrijeme, jer vrijeme je izdajica čovjekovih očekivanja. Svi mi to negdje duboko u sebi znamo i često patimo zbog razočaranosti u vlastito porodično stablo, ali obiteljske zavjere ipak ostaju iza zatvorenih vrata. Kada poneka informacija i procuri iz nas, pravdamo se afektom. To je dokaz više, kako obiteljske odnose gledamo kroz ružičaste naočale. Ako smo odabrali biti živi zid i na taj način zaštititi i materijalno osigurati obitelj, pritom naravno štiteći i sebe, zašto se durimo kada nas navuku na tanki led? Zato, jer smo povjerenje dali krivim ljudima, jer ponavljamo iste greške, jer na opomene tuđeg ili vlastitog iskustva reagiramo tromo… Dok ne skinemo ružičaste naočale, nećemo prepoznati lopove među nama.