NIŠTA BESPLATNO

Velika Vruja s druge strane Jadrana: ‘Tamo ne možete ni prići plaži ako ne ostavite 50 eura‘

U Italiji je čak i ovog pandemijskog ljeta sve teže pronaći besplatnu plažu. Talijani gotovo da i nemaju slobodan pristup morima
Plaža u Riminiju
 Josi Donelli/Zuma Press/Profimedia

Nema vikend-naselja na jadranskoj obali a da svaka kuća nije “nalila” svoj dio obale, izravnala sike, osigurala plato za sunčanje, skale za ulazak u more, mulić za bacit’ se i privezat’ brod. Sva ta trajna devastacija, i to na pomorskom - i općem - dobru, ujedno je i nepisana “privatizacija” i “vječna koncesija”. Kako tko sebi betonom osigura djelić obale, tako se “zna” da je to nadalje njegovo i da se na “tuđi mul” nema što doći kupati. Istina je da se na našoj strani Jadrana imamo pravo kupati i gdje god hoćemo, ali tko je spreman sukobljavati se s “vlasnicima” obale, upropastiti sebi dan, rasprostrti “šugaman” uz nepoznate ljude koji vas smatraju uljezom na “svome” i daju si pravo da vas otjeraju. Lako je teoretizirati, teško je na “terenu” prakticirati pravo da se na pomorskom dobru kupaš gdje te volja (vjerojatno baš odatle i proizlazi drskost iznajmljivača koji reklamiraju “privatne plaže”, ali to je problem iz druge priče).

Problem je i netransparentnost, eufemistički rečeno, godinama povezana uz dodjele koncesija i koncesijskih odobrenja za plaže.

Ipak, jadranska obala i dalje je bog bogova, što bi se reklo, kad je u pitanju slobodan pristup moru, sa situacijom koja je i dalje - ili još uvijek - neusporediva s onom u Italiji, susjednoj zemlji s kojom dijelimo Jadran, s tim što je talijanska “čizma” sva uronjena u more, točnije mora: osim Jadranskog, još i u Jonsko, Tirensko i Ligursko more. No ono što se dogodilo talijanskoj obali kad su u pitanju privatizacija i koncesije, upozoravajuća je priča koju vrijedi čuti. Talijani sami kažu da ni u jednoj europskoj zemlji ne postoji slična situacija s upravljanjem plažama, piše Slobodna Dalmacija.

Kupanje uz ispuste

Rečeno je to na nedavnoj Prvoj nacionalnoj konferenciji o obalnim krajolicima, održanoj u Lecceu u organizaciji Udruge za zaštitu okoliša Legambiente i Talijanskog opservatorija za obalni krajolik, na kojoj je podnesen izvještaj s podacima godišnjeg istraživanja o stanju talijanske obale - i ti su podaci doista zabrinjavajući. No ponuđena su i rješenja s potencijalom da sadašnju problematičnu situaciju u budućnosti barem donekle poprave.

Što je, dakle, najveći problem?

Najkraće: U Italiji je čak i ovog drugog pandemijskog ljeta sve teže pronaći besplatnu plažu. Talijani gotovo da i nemaju slobodan pristup vlastitim morima; da bi se kupali, moraju platiti, ponegdje i papreno - cijena se penje i do 50 eura dnevno.

image
Plaža u Riminiju
Massimo Dallaglio/Alamy/Alamy/Profimedia

Više od 50 posto pješčanih obalnih područja Italije povučeno je iz slobodne i besplatne uporabe, odnosno zauzimaju ih privatna kupališta, kampovi, odmarališta ili drugo. Broj koncesija za plaže i kupališta raste u svim regijama, pa ih u 2021. godini ima 12.166, dok ih je, prema službenim državnim podacima iz 2018., bilo 10.812, što čini rast od 12,5 posto. Rekorderi su regije Ligurija, Emilia-Romagna i Campania s gotovo 70 posto plaža danih na upravljanje privatnicima.

Besplatnih plaža najviše ima u Toskani, Basilicati, na Siciliji, u regijama Furlanija-Julijska krajina i Veneto. Među “čestite slučajeve” spadaju i Puglia i Sardinija gdje su uspostavili načelo prava na pristup moru za sve, određujući postotak besplatnih plaža veći nego postotak onih koji se mogu dati u koncesiju (60 prema 40 posto).

Na rivijeri Romagna, pak, dijelu jadranske obale oko Riminija, koji svakog ljeta privuče tisuće talijanskih turista, gotovo je nemoguće plaži pristupiti besplatno, kaže se u izvješću. U samom Riminiju u privatnim je rukama 90, a u Gatteu čak sto posto plaža.

Ostala značajna povećanja bilježe se u Abruzzu (sa 647 u 2018. na 891 objekt u 2021. godini) i u južnim regijama, počevši od Sicilije, gdje su koncesije za kupališne objekte skočile s 438 u 2018. na 620 u 2021. godini, što je porast od 41,5 posto. Osim onoga rekorda u općini Gatteu, s baš svim plažama danima u koncesiju, nevjerojatni brojevi dosegnuti su i u drugim općinama koje su se približile “stotki”. U Pescari, recimo, nama “preko puta”, od svih plaža “samo” ih je 84 posto dano u privatne ruke.

image
Image: 297211008, License: Royalty-free, Restrictions:, Model Release: no, Credit line: Stefano Clemente/Alamy/Alamy/Profimedia
Stefano Clemente/Alamy/Alamy/Profimedia

Dijelovi obale koji su ostali za slobodan pristup i besplatno kupanje najčešće su, uza sve, u području muljevitih ušća ili u blizini ispusta, gdje je kupanje najčešće ionako zabranjeno. Sveukupno je 7,7 posto “plažne” obale duž Apeninskog poluotoka na kojima je kupanje zabranjeno radi zagađenja. Sicilija i Kampanija, recimo, imaju ukupno oko 55 od 87 kilometara obale za kupanje zabranjene na nacionalnoj razini.

Poseban problem su cijene koncesija koje su, kako je rečeno na spomenutoj konferenciji, svugdje niske, a u nekim luksuznim turističkim mjestima “sramotne u odnosu na milijunske zarade”. Primjerice, od 59 koncesija općine Arzachena na Sardiniji država je za godinu 2020. prikupila 19 tisuća eura, ili prosječno oko 322 eura po koncesiji!

’Državu nije briga’

Posljednji dostupni podaci o državnim prihodima su iz 2019. godine. Prošle “pandemijske” godine taj iznos je bio 115 milijuna, od čega je naplaćeno samo 83 milijuna (intervencije zbog obalne erozije koja pogađa oko 46 posto pješčanih obala i koja se pogoršava zbog klimatske krize košta državu, a dijelom i regije i općine, oko 100 milijuna eura godišnje, odnosno više nego što se prikupi od koncesija).

Uza sve, od 2007. godine još uvijek treba platiti 235 milijuna eura neplaćenih koncesijskih naknada. “Čini se kao da državu nije briga za naknade za plaže”, rečeno je na konferenciji, čemu posebnu težinu dodaje podatak da se promet na kupalištima i u drugim obalnim objektima procjenjuje na najmanje 15 milijardi eura godišnje!

Na konferenciji je predloženo da se što prije odobri zakon kojemu bi glavni ciljevi bili zajamčeno pravo na besplatno i slobodno korištenje plaža, nagrađivanje kvaliteta ponude plaža pod koncesijom i prilagodba koncesijskih naknada; da se, zatim, ograniči izdavanje koncesija na maksimalno 50 posto plaža u svakoj općini, s pravilima koja jamče prolaze i prostore za građane, kao i da se zaustavi nasipanje, ograđivanje, podizanje lukobrana i postavljanje drugih čvrstih barijera koje danas utječu na 1.300 km obale. Traži se i da se što prije odobri nacionalni plan prilagodbe klimatskim promjenama, s posebnom pažnjom na obalna područja, kao što su to učinile druge velike europske zemlje. Samo na taj način moći će se riješiti rastući utjecaji ekstremnih događaja na obalu, erozije i pitanje porasta razine mora koji će dovesti do potapanja mnogih dijelova talijanskog teritorija prema postojećim scenarijima, rečeno je.

U svakom slučaju, upozoravajuća priča.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 10:53