BIVŠI OVISNIK

Užasan trend se proširio Splitom: ‘Dop je za to dječja igra, a svi okreću glavu!‘ Kontaktirali smo i stručnjake...

‘Količina metadona na ulici je tolika da je totalno zamijenio heroin‘, ispričao je bivši ovisnik Sandi

Ilustrativna fotografija

 Duje Klaric/ Cropix/

"Ne zašto ovisnost, nego zašto bol", Gabor Mate.

Kada ste zadnji put vidjeli - kako su djeca 90-tih govorila - "drogeraša" kako "kljuca" na klupi u parku? Ne pamtite? A pamtite li heroinsku epidemiju ratnih godina kada su ovakve scene bila građanska svakodnevica? Nažalost, svi pamtimo. Trauma takvog intenziteta ostaje urezana kao vječni ožiljak na kolektivnoj svijesti, piše Slobodna Dalmacija.

A što ljudi najbolje rade s traumama? Potiskuju ih.

Današnja djeca ne nalaze krvave šprice iza trafostanice niti gledaju prizore koji su istraumatizirali njihove roditelje. Znači li to da se naše društvo uspješno izliječilo od ovisnosti o opijatima? Da heroin više ne kola našim ulicama? Da su narkomani postali izumrla vrsta na ovim prostorima?

Pa, i ne baš. Samo su - potisnuti.

Istina, ovisnika je manje. Al je isto tako varljiv taj dojam to šta ih se vidi manje. Razlog je, jasno, tehnološki napredak. Zbog društvenih mreža se ljudi manje druže na ulici i sve se dogovara priko mobitela. Al nije više to ni đir kakav je bija prije. Ljudi su vidili koje je to zlo, a dosta njih je, nažalost, i mrtvo. Novin generacijama je to gadljivo, i neka je. A, u drugu ruku, desija se kontraproizvod toga, šta je speed. Danas imamo generaciju speeda. A to smeće je možda i gore od heroina. Kad san bija u komuni, tamo heroinski ovisnik nakon misec dana dođe sebi. Funkcionira, normalno razmišlja i moš mu dat neku odgovornost. Postoji povjerenje. Nije lud. S druge strane, amfetaminski ovisnici mogu tamo bit sto godina, al za njih nema povratka. Izgorija in je dio mozga i više ga nema. Heroin je više emotivni problem, koji udara na srce i dušu. Speed udara u glavu - govori nam Sandi.

On je 38-godišnji bivši ovisnik, čist već pet godina. S heroina se skinuo silom prilika - tako što je završio u zatvoru. Zbog pljačke je odležao tri godine. Ali, kako kaže, nije svako zlo za zlo.

- Tamo ima svega. Ekipa vrti sa suboxonima, jer ih se može "zaštekat". Ako si čista osoba, udreš crtu toga i lipo te pukne. To ti dođe ka zatvorski heroin. Imaš i zatvorski kokain, tablete koje se daju za depresiju, wellbutrin. Tu je i lyrica. Ma, tableturina svih boja, veličina i oblika... S metadonon je malo teže. Njega moš dobit u pljuvački od nekog narkomana. To nisan nikad uzea, niti bi. Bljak. Svakako, ekipa u zatvoru je dobro "urađena" - priča bivši zatvorenik.

Stariji robijaši su mu pričali da nije uvijek bilo tako.

- Prije, ako ti je bila kazna duža od šest mjeseci, mora si ić u Dijagnostički centar u Remetincu. Ako si, na primjer, tad bija na metadonu, mora si se u Remetincu skinit s toga i tek tad bi te pribacilo u drugi zatvor. Sada, samo ti pripišu tvoju terapiju i šalju te dalje. To nije dobro. Mislin, ja znan da to nije lako i da to možda nije za sve ljude rješenje. Ali, gledajući generalno, dosta ljudi se tako spasilo i maklo - gestikulira sa šalicom kave u ruci.

Sa Sandijem su novinari Slobodne Dalmacije stupili u kontakt tako što nam je poslao e-mail, u kojem je iskazao zabrinutost za stanje hrvatskih opijatskih ovisnika. Ali, ne zbog heroina, već - zbog metadona.

- Heroin je zadnjih 10-ak godina preloš pa se ovisnicima više isplati nabavljati metadon. Šta je tu problem? Pa, prvi i enormni problem je šta ga, skoro svi, uzimaju intravenozno. Kad krenu to radit, toliko se teško odviknit da je heroin dječja igra za to. Metadon je, ovako, uljast i kad svakodnevno gurneš u žilu pet-šest boca toga, moš zamislit kako ti tijelo reagira. Ne kažen da je heroin zdrav, al ovo je sigurno štetnije. Em ti traje duže kriza, em si teže navučen. Heroin, kad prođeš apstinenciju od 10 dana, si rješija svoje probleme. Od metadona, ni nakon misec dana nisi svoj čovik - zabrinuto pripovjeda Sandi.

I on je neko vrijeme bio ne metadonskoj terapiji. Ali, kratko.

- Toliko te umrtvi, toliko te otupi, da budeš ka...stablo. Nema volje ni za priču, ni za život, ni za rad, ni za seks... Ne zanima te ništa. Jesan ga proba na iglu? Jesan, par puta. High je... Tupilo. Da ti u početku amo reć neki flash, koji traje jako malo, a nakon toga ti je ravnina. Slično dopu, ali s manje euforije. Inače, iman fobiju od igle. Dugo san udara na foliju, al kad bi došlo do ovoga, ekipa bi me furala - otvoren je bivši ovisnik.

U "njegovo vrime", dok se drogirao, dilao i prenosio, je bila epidemija heroina. Ali, kaže Sandi, danas se društvo promijenilo - nagore.

- Danas imamo zamjenu sa kojon država financira narkomane. Količina metadona na ulici je tolika da je totalno zaminija heroin. Kako nastaje to crno tržište? Pa, odeš na Zavod, di ti propišu terapiju. Normalno, svaki ovisnik pokuša isposlovat šta veću dozu. Da se njih pita, i 5.000 boca in je malo. I onda svaki dan tribaš ić u doktora to popit. I to traje neko vrime, dok osoba ne ode opet na Zavod i tamo traži da joj se da na ruke količina za tjedan dana, zbog ovog il onog razloga. I, kad dobiju to, odrede koliko njima triba, a ostatak prodaju. Doza dođe 20 eura - otkriva nam sugovornik.

Sandi kaže da zdravstveni djelatnici u Splitu, na čelu dr. Željkom Ključevićem, psihijatrom i voditeljem Službe za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, rade dobar posao i daju sve od sebe. Pomažu onima koji to stvarno žele, a oni koji zahtijevaju veliku terapiju su za njih otpisani, tvrdi nekadašnji pacijent.

A evo što na to kaže i sami Ključević.

- Ničija sudbina nije zabetonirana. Svatko se treba potruditi da izabere put i način koji će ga voditi tamo gdje on želi. Metadon nije idealan i nosi određene rizike. Ipak, on se pokazao učinkovitim, prvenstveno zbog vremena koliko ostaje o organizmu, što je 36-72 sata. Kod heroina je to 4-6 sati, nakon čega nastupa kriza. Zašto ga ljudi uzimaju intravenozno, iako to nije predviđeno? Pa, jer ga tako, zbog svojih karakternih osobina i autoagresivnih poriva, zloupotrebljavaju. Ne rade to svi, nego manjina. Svakako, metadon, unatoč svojim manama, je polučio rezultat zbog kojeg je uveden, a to je smanjenje smrtnosti zbog predoziranja. kao i kriminalnih aktivnosti.

Psihijatar ističe da postoje i lijekovi novije generacije - bupenorfini - a koji su mnogo sigurniji od metadona. Kod njih nema sedativnog učinka i um kozumenta je razbistren. Međutim, to je ujedno i razlog zašto ga mnogi ovisnici ne žele uzimati.

- Bupenofin popuni sve opijatske receptore, pa onaj tko ga uzima, ne dira heroin. Zašto? Pa jer mu neće djelovati. Zato neki nastavljaju inzistirati na metadonu, jer ne žele vidjeti svijet oko sebe onakvim kakav je. Prema tome, svaki ovisnik ima izbor. Svakako, oni koji su već godinama na terapiji i već su usvojili neka terapijska pravila, njima se omogućava da jednom tjedno pristupe liječniku i uzmu sedmodnevnu dozu. Ostali trebaju dolaziti češće - tvrdi Ključević.

Međutim, odvija li se ova praksa po smjernicama teorije?

- Smjernice za primjenu supstitucijske farmakoterapije metadonom jasno navode kako bi se ona trebala primjenjivati, stavljajući naglasak na doziranje, duljinu primjene i način kako bi je pacijenti trebali konzumirati. U pravilu, pacijent bi terapiju svakodnevno trebao popiti pred medicinskim djelatnikom, a samo kod onih izrazito suradnih i onih koji su redovito zaposleni predviđena je mogućnost uzimanja terapije "na ruke" i uz suradnju nekog od članova obitelji koji će nadzirati pacijenta. Međutim, u praksi je situacija drugačija. Većina naših korisnika, iako ne ispunjavaju te uvjete, dobivaju terapiju "na ruke", što im omogućuje različite načine zlouporabe, od preprodaje do intravenoznog konzumiranja. Nerijetko su im propisane i veće doze od potrebnog, što također omogućuje preprodaju - govori nam Josipa Kokorić Tomašević iz Lige za prevenciju ovisnosti.

Ona navodi da ne postoji sustavni pristup procjeni doze potrebne terapije pa se ta dinamika uglavnom svodi na zahtjev pacijenta za određenom količinom - po osobnoj procjeni.

- Ovlašteni psihijatri reagiraju različito. Nekad u takvim situacijama postave pred pacijenta zahtjev za bolničkom obradom, a nekad uvaže zahtjev pacijenta. Pritom, treba znati da su ovisnici veoma maštoviti, a liječnik nema mnogo načina provjere istinitosti njihovih tvrdnji, osim procjene na licu mjesta. U Zagrebu je postojao odjel dnevne bolnice u Vinogradskoj u koji se upućivalo na višednevnu procjenu one ovisnike koji su se žalili na subdoziranost. Nažalost, kad je počela pandemija, to je jedna od prvih usluga koje je obustavljena i do danas nije ponovno pokrenuta. Ostali gradovi nikad nisu imali takvu vrst usluge, kao što nemaju ni detox odjele - iznosi Splićanka.

I u splitskoj udruzi Help su svjesni limitiranosti nacionalnog zdravstvenog sustava. Medicinsko osoblje je preopterećeno i nema se vremena adekvatno posvetiti svim pacijentima. Tako u Splitu, dva psihijatra ordiniraju na par tisuća ovisnika. Zato, iz Helpa daju svoj obol, programom smanjenja štete. To uključuje i besplatno dijeljenje igala i šprica, kojih primjećujemo nekoliko različitih dimenzija. Jedan par je namijenjen baš za metadon. I upravo on - najbolje ide.

- Glavna opijatska droga za injektiranje je upravo supstitucijska terapija. Je li to znači da država financira narkomaniju? Gledajte, ovisnik mora doći do sredstva ovisnosti. Heroin ima svoju cijenu, a korisnik zna na njega potrošiti i do 200 eura dnevno. Metadon je puno jeftiniji. Osim toga, kako neki od njih dolaze do novaca? Dilanjem, krađom, nasiljem, prostitucijom... Takve radnje sa sobom nose priličnu društvenu štetu. Recimo, neka ovisnik nekoga udre i taj završi u bolnicu, država će plaćati njegovo liječenje. Neka onda bude uhićen, pa će porezni obveznici plaćati te sudske procese. Na kraju, neka završi u zatvor, pa će mu društvo plaćati hranu i smještaj. Prema tome, metadonska terapija ima puno više prednosti nego mana - uvjerava nas direktorica Nevenka Mardešić.

Međutim, nastavlja Mardešić, svi ovisnici kažu da se teže skinuti s metadona nego heroina.

- I, po onome što mi vidimo, svaki metadonac uzima intravenski. Doduše, neki se bodu samo da bi se boli, čak i kad se skinu. To je iglomanija, ovisnost o samom ritualu, koja je komplementarna onoj o sredstvu. Šta injektiraju? Pa, u pravilu fiziološku otopinu. Osim ako ih netko ne "počasti" nečim drugim. Znate, ovisnici nikad ne odbijaju čašćenje - objašnjava nam direktorica.

Ali, zašto korisnici uopće prodaju metadon za kojeg se "izbore" kod liječnika?

- Novce koje dobije od prodaje upotrebljava za neke svoje druge aktivnosti. Je li to kokain, speed, trava... Ili rješava financijske repove. Jer, to su ovisnici sa dugin stažon, od kojih većina nikad nije ništa ni radila, nit će radit, i oni žive na računa toga. Na račun države - pojašnjava Sandi.

A tko su kupci na crnom tržištu, zna dr. Ključević.

- Pa, ovisnici. A zašto to čine? Zašto se jednostavno ne prijave u sustav? Odgovor je: Zbog stigme. Istraživanja kažu da su ovisnici najstigmatiziranija skupina koju nitko ne želi imati u susjedstvu. Radije teške kriminalce nego njih. Iako, mnoge od njih niti ne prepoznajemo, a oni su svugdje oko nas. A, ako poštuju pravila liječenja, su funkcionalni. Drugi razlog su pravilnici medicine rada, u vezi opće radne sposobnosti, i zahtjevi za vozačku dozvolu. Naime, ti pravilnici ne uvažavaju toleranciju koju ovisnici imaju na svoju terapiju, pa ih tretiraju kao neadekvatne za, recimo, regularno zaposlenje. Zato najčešće rade na crno na građevini. Mislim da bismo se kao društvo trebali malo drugačije odrediti prema toj čitavoj priči.

Neke druge probleme sustava pak detektira Kokorić Tomašević.

- Cilj supstitucijske terapije je da osoba bude funkcionalna, s manje rizika za prenošenje krvlju prenosivih bolesti i izvan kriminala. U ovom trenutku nemamo bolju metodu privlačenja i zadržavanja ovisnika u sustavu, međutim samo supstitucijska terapija ne vodi u promjenu životnog stila. Potrebno je puno više napora i ulaganja u sebe da bi ovisnik razvio konstruktivne obrasce razmišljanja i djelovanja te u konačnici bio osobno i društveno funkcionalan.

Slično razmišlja i Sandi.

- Po meni je puno gore bit na metadonu, nego samon heroinu. Možda zvuči glupo, ali... Eventualno da uzimaš jako male doze metadona, pa ajde... Ali, ja ne znan nikoga da to radi. Kao, namjena te terapije je da ovisnici budu socijalno prihvatljivi, mirni i funkcionalni. I, takvih primjera ima. Ali jako malo...Ono šta je najgore je šta će do kraja svog života bit na tome... Koliko ja znan, metadon je prvotno namijenjen da se uzima samo u fazi odvikavanja, da ovisnik lakše prođe kroz krizu. Onda se ta ideja negdi puten izgubila...

Izvještava nas da su zadarski roditelji, pred 10-ak godina, pokrenuli inicijativu da se zabrani metadon, što on podržava.

- Bilo bi radikalno. Vjerojatno ne bi lijepo izgledalo. 90 posto ovisnika bi bilo u problemu. Al, ima zamjena za metadon. To je suboxone. Samo, onima koji se oće drogirat to ne paše, jer on miče sve te efekte. Nema euforije i zato nema ni zloupotrebe. Ima u sebi taj blokator koji te, u biti, miče od opijata i vraća u normalan život.

Tijana Tičinović iz Helpa ne podržava takvu ideju.

- Zabrana metadona, bez uvođenja nekih drugih vrsta asistencije, ne bi donijela ništa dobro. Ovisnicima treba više ljudi koji će s njima raditi, jača pomoć kada se odluče na odvikavanje, bolja podrška kada izađu iz komune... Samim oduzimanjem supstitutske terapije bi samo dobili tisuće ljudi u potpunom disbalansu, bez mogućnosti ikakvog funkcioniranja.

Ključević se slaže.

- Inzistiranjem nećemo napraviti ništa, već moramo biti partneri sa svojim pacijentima. Hoće li neki desetljećima uzimati metadon? Hoće. Ali, svaki čovjek ima svoju psihopatologiju, zbog koje je uopće i postao korisnik. Nitko ne postaje ovisnik jer je nešto uzeo, nego jer otprije ima neke probleme, koje te supstance onda guraju pod tepih.

No, nameće se pitanje: Je li i metadon supstanca koja "gura probleme pod tepih"? Eckhart Tolle je rekao da “ovisnost počinje i završava s boli". A metadon je analgetik ili - lijek protiv bolova (od starogrčkog algos = bol). Dakle, kako bezbolno završiti nešto što završava bolno?

Gabor Mate, liječnik i autor bestsellera "U kraljevstvu gladnih duhova", u kojem je opisao iskustvo dvadesetogodišnjeg rada s ovisnostima, kaže da je “nemoguće razumjeti ovisnost bez pitanja kakvo olakšanje ovisnik nalazi ili se nada pronaći u drogi ili ovisničkom ponašanju”. A, pošto je ovaj kanadsko-mađarski pedijatar pobornik ideje da "ljudi nisu ovisni o stvarima, nego o bijegu od stvarnosti", ispada da je stvarnost našeg društva prilično bolna.

- Svak od nas ima nekih unutarnjih problema. Kad uzmeš dop, nema nikakvih problema. Totalni bijeg od stvarnosti, najbolji prijatelj, najbolja žena, najbolje sve. Sve ti to on daje. Nestvarno dobro zamaskira realnost, da se to ne može ričima opisat. Ljudi to zavole, pa danas, pa sutra.... I tako to kreće. Speed je stimulans koji samo govori "idemo dalje". Pičiš, a ni sam ne znaš di. Mladi ga uzimaju da bi bolje mogli radit, da bi se bolje društveno uklopili... Cili dan side za kompjuteron pa više ne znaju ni kako se ponašat kad izađu među ljude. Udrit ću crtu pa ću moć više pričat na kavi, il s nekon curon... Postane in životno gorivo, bez kojeg više ne znaju svakodnevno funkcionirat. Povezano je i s tin šta danas svi oće pobjedit u toj utrci za šta više para i šta boljin položajen u društvu - iznosi svoj doživljaj stvarnosti Sandi.

Tičinović iz Helpa potvrđuje.

- Danas manje mladih Splićana proba heroin nego nekad. Prije bi se on nudio na kućnim žurkama, a sad su ga zamijenili kokain i amfetamin. Al opet, nakon tri-četri dana "programa", kad se ne mogu spustiti, bude malo na nos, pa na foliju, i tako krene... Al oni svejedno nastavljaju govorit "samo bijelo, samo bijelo"...

Nadovezuje se njena kolegica Mardešić:

- "Bijelo" se danas smatra statusnim simbolom. Uzimaju ga liječnici, političari, suci... A, kad dođe u nas novi klinac, za kojeg znamo ga je novi ovisnik, jer uzme samo jednu-dvije igle, što znači da su mu vene "ka bomboncin" i da se može ubost kad god i di god hoće, i da mu ne treba, kao ovim iskusnijima, 60 igala da pogodi žilu, on kaže: "Ma nisan ti ja đanki". Onda, kad ga pitamo zašto se onda puca intravenozno, reče: "E, al to je onooo..."

Ključević potvrđuje da je trend heroinskih ovisnika već godinama u padu. U zadnjem periodu ih se prijavi između 10 i 20 godišnje.

- Heroin, da nema te svoje mračne strane, bi bio fantastičan, jer mozak na njemu tako mirno i smireno radi. Mi, koji ga nikad nismo probali, nećemo nikada moći pojmiti dozu ugode, topline i sreće koju on pruža. Jedan pacijent mi je rekao da je to "kao kad si mali i bolestan, pa te mater ušuška". Ali, jasno, osim duševnih, on stvara i kognitivna oštećenja te promjene anatomske strukture mozga. Manja nego psihostimulansi, ali su svakako prisutna.

Kakvo je uopće stanje s heroinom na tržištu, pitamo Sandija.

- Ima ga, al je smeće. Uzimaju ga samo zato da in ne bude loše, da in zadovolji ovisnost. Nema tu nekog užitka. Zato i ekipa ne kljuca po parkovima. Sad je gram 30-50 eura, al ne valja ništa. To je i razlog šta se ljudi i okreću ovin zamjenama, da ne bacaju pare bezveze. Kad san ja još bija u tome, čistoća je bila 10-12 posto. Sad, ako je to tri do četri... Puno san reka. Možda ako uleti sa strane neka dobra roba... Al to onda ostaje u privatnin krugovima, ne ide na ulicu. "Brown sugar", koji nama stiže, krene iz Afganistana, preko Irana i Turske, do Balkana. Al dobar heroin samo prođe kroz Hrvatsku... Ide di je bolja platežna moć, a to je zapadna Europa. To šta ostane ovde se toliko puta "izudara" i miksa... Pa s paracetamolima, pa s kofeinima... Današnji dileri samo gledaju lovu. Ka i svi...

Psihijatar Ključević smatra da je čistoća uličnog heroina svega dva posto, dok su nam iz policije rekli da se radi o 15-20 posto. Također, iz PU Splitsko-dalmatinske su nam poslali prikaz kretanja pojedinih količina zaplijenjenih droga i broja zapljena u posljednjih pet godina te naglasili kako je "zadnjih desetak godina na području ove PU evidentna povećana ponuda određenih vrsta droga, prvenstveno kokaina i amfetamin.

image

Policijska evidencija ponude droga

Pu Splitsko Dalmatinska/

No, ono što je posebno zastrašujuće, a što su nam rekli u Helpu, je da se u Hrvatskoj navodno pojavio fentanil; izuzetno jak sintetski opioidni analgetik koji je dosta sličan heroinu, ali je 50-ak puta potentniji od njega. U SAD-u je, samo u 2021., od predoziranja fentanilom umrlo 70,601 ljudi. Visoke količine ove droge su pronađene i u krvi preminulog Princea.

Kako god, ambulantni način liječenja nije jedini, napominje Ključević. Postoji i bolničko liječenje, kao i terapijske zajednice tj. komune.

- Bolničko liječenje može biti dobar uvod za nastavak tretmana u komuni, gdje svatko tko dođe mora biti voljan i odlučan napraviti promjenu u svome stilu i načinu života. To nisu zdravstvene jedinici, nego one socijalne skrbi, gdje se radi na psihosocijalnom tretmanu. One su odlične, ali ponavljam, teret promjene je na ovisniku. Administrativnim ograničenjima nećemo dobiti ništa.

Sandi, koji je 2005. završio u komuni u Italiji, gdje je bio 14 mjeseci, pozdravlja ideju da je konačna odluka u rukama pojedinca.

- Poanta svega je da čovik sam mora nać izlaz iz tog pakla... U početku, naravno, uz pomoć roditelja, komune, psihijatra... Neko ti mora ponudit tu ideju da postoji život bez toga. Otić u komunu je možda i najbolji izbor. Ima takvih zajednica di ti čak daju i terapiju, pa te pomalo miču od toga. Ja san bija u najtežoj i najdrastičnijoj, Cenacolo. Tamo samo moliš i radiš. Dižeš se u šest ujutro, ideš u kapelu, moliš na kolinima, subotom od dva do tri ujutro moliš za sve mlade koji su po diskotekama... Ma joj, šou program... Kad tek dođeš, to ti je takvi košmar u glavi... Još san bija u krizi, nisan zna di san doša, nisan razumija jezik... Srića pa su bila dva Hrvata pa su mi oni puno pomogli. Al, moran reć, isto san tamo steka radne navike, poniznost i neki bon-ton kojeg ja, ka tinejdžer, nisan ima.

Kokorić Tomašević je razložila da postoji nekoliko različitih metoda liječenja: brzi detoks, spori detoks i održavanje.

- Trajno održavanje je predviđeno za dugogodišnje ovisnike s kroničnim oštećenjima, za koje se pokazalo da detoks nije efektivan. Ipak, većina ovisnika ne bi trebala biti na dugotrajnom održavanju, a jesu. Ovisnici su i inače, po strukturi ličnosti, osobe koje idu linijom manjeg otpora, a ovakva praksa im ne pruža motivaciju za promjenu.

Za kraj, još jedan izvadak iz Gaborove knjige:

- Nisu sve ovisnosti ukorijenjene u zlostavljanju ili traumi, ali vjerujem da se sve mogu pratiti do bolnog iskustva. Povreda je u središtu svih ovisničkih ponašanja. Prisutan je kod kockara, ovisnika o internetu, kompulzivnog kupca i radoholičara. Rana možda nije tako duboka ni bol tako nesnosna, a možda je čak i potpuno skrivena - ali je tu.

Zbog potiskivanja kolektivne traume 90-tih, hrvatsko društvo je upalo u ovisnost. I, iako su ovisnici čak i potpuno skriveni - oni su tu. U bijegu od stvarnosti, od boli, od sebe i od nas - ovisnika o metadonu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 16:14