Uvijek je zabavno kad Milanović ispadne blesav, a čini se da ni njemu nije mrsko. Sjetimo se što je u lipnju tvrdio

Uvijek je zabavno kad Zoran Milanović ispadne blesav, a čini se da ni njemu nije mrsko ispasti blesav jer takve trenutke darežljivo i često dijeli s nama. Pamteći da je on u lipnju odlučno tvrdio kako je Rusija nepobjediva, kako ruska čizma zauvijek ostaje na mjestu koje je ugazila, ne možemo se ne nasmijati gledajući kako posljednjih dana ruske čizme panično praše put istoka, sve po onoj staroj narodnoj “bjež’te noge posrat će vas guzica”, piše Ante Tomić u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Komedijaš s Pantovčaka totalno je promašio, oholo je podcijenio vojnu snagu i vještinu jedne zemlje koja je samo tri mjeseca kasnije u munjevitom napadu oslobodila desetke svojih sela i gradova.

Zoran Milanović sada bi vjerojatno kazao ono što i Kremlj tvrdi, jer on i inače zvuči kao glasnogovornik Kremlja, da ofenzivom na sjeveroistoku rat ni približno nije gotov, a i da Ukrajina snagu i vještinu u znatnom dijelu duguje modernom oružju i obavještajnim podacima koje im je Zapad ustupio.

Primjer Berlinskog zida

No, taj je odgovor besmislen jer nakon posljednjih pobjeda Zapad svakako neće prestati pomagati. Naprotiv, američki Senat sada može samo zaključiti kako im se ulaganje u Ukrajinu isplatilo. Potvrda da su ukrajinski junaci valjano upotrijebili njihove darove, osokolit će ih da im još izdašnije šalju rakete, zrakoplove i satelitske snimke neprijateljskih položaja, sve dok i zadnjeg Rusa ne vrate odakle je došao.

Otkud, napokon, široko rašireno vjerovanje da je Rusija nepobjediva? Pa mi smo se još za naših života osvjedočili da se Rusiju može pobijediti. I Zoran Milanović bi se, da s vremena na vrijeme uključi mozak, sjetio kako se devedesetih raspao Sovjetski savez. Zar nisu tada, kao i danas kod Izjuma i Kupjanska, ruski tenkovi ubacili u rikverc i poraženo se povukli na Istok? Istina, Zapad devedesete nije pobijedio vojno već politički, ali da su Rusi i u jednom trenutku pomislili da im se isplati boriti oružjem, ne bi puno oklijevali iz mitraljeza ošinuti po masi koja je krenula macama razbijati Berlinski zid. Ne bi im bilo prvi put da to čine.

Ponovimo povijesnu lekciju. Četrdeset pet godina nakon Drugog svjetskog rata su Rusi, ili Sovjetski savez, ili Varšavski ugovor, nazovite to kako hoćete, krvavo gazili čitav europski Istok. Jedino im se Jugoslavija četrdeset osme uspjela oteti. Nizom žestokih udara gasili su oslobodilačke pokrete u satelitskim državama, uvijek po jednakom scenariju, prvo bi tenk sa zvijezdom na kupoli parkirali ispred parlamenta, a onda bi krenuli s hapšenjima i smaknućima. Nesmiljenim su nasiljem slomili i Mađarsku revoluciju, i Praško proljeće i ustanak u poljskom brodogradilištu. Pobuna protiv ruske tiranije naposljetku je ipak uspjela u ljeto osamdeset devete, ali tek kad su svi složno uprli, istovremeno u Budimpešti i Bukureštu. Kad su Istočni Nijemci izvukli mace, a na Vaclavskim namjestima Česi krenuli zveckati ključevima, lavina se više nije mogla zaustaviti.

U to doba Vladimir Putin niži je obavještajni službenik, ćato koji u kancelariji bez prozora škarama izrezuje zanimljive članke iz istočnonjemačkih novina, slaže u kartonske registratore gomile papira koje nitko nikad neće pročitati. Duboko nesretan da se njegovi nisu usudili mitraljezima ošinuti po narodu koji je rušio Berlinski zid, on utovaruje vešmašinu u gepek Wartburgovog karavana i sa ženom i dvije kćeri poraženo bježi nazad u domovinu. I sve ove godine on sanjari o osveti, o obnovi carstva zla.

Ništa bolje od SSSR-a

U trideset godina Rusija zaista nije postala bolja od Sovjetskog Saveza. Ako je u nekom trenutku postojala nada da će jednom postati normalna zemlja u kojoj se vlast svake četiri godine mijenja na izborima, Vladimir Putin je to osujetio. Više od dva desetljeća on vodi Rusiju smjerom koji je svakoga prosječno bistrog odavno trebao zabrinuti, gradeći diktaturu u kojoj opozicija završava u zatvorima, a slobodoumni novinari izrešetani u portunima.

Bezobzirni je gad na koncu krenuo preko granica, na prvog susjeda, Ukrajinu, misleći vjerojatno kako će u tri dana sve biti gotovo, kako će uhapsiti Volodimira Zelenskog i prisiliti ga da potpiše nekakav sramotni dokument, kao što je Leonid Brežnjev šezdeset osme prisilio čehoslovačkog predsjednika Aleksandra Dubčeka. Nije isključeno ni da bi Putin Zelenskog dao streljati kao što je pedeset šeste Nikita Hruščov dao streljati mađarskog vođu Imru Nagyja.

Ali, demokratski je svijet sada znao kako se suprotstaviti, upamtio je ono što je Zoran Milanović zaboravio, da protiv ruske tiranije samo treba biti složan i pobjeda će nesumnjivo opet doći. S modernim oružjem i prvorazrednim obavještajnim podacima Ukrajinci će na koncu zaustaviti hordu orka. Ta je pobjeda, ako mene pitate, vrijedna svake cijene. I nestašice i inflaciju i hladne radijatore lakše bih podnio nego da mojim životom upravlja netko tko političke protivnike ubija radioaktivnim polonijem. •