NOVI ROK

Ustavni sud zastaru Hernadiju i Sanaderu pomaknuo na 2029.

Ivan Turudić
 Neja Markičević / CROPIX

Kaznenom postupku protiv predsjednika uprave MOL-a Zsolta Hernadija i bivšeg premijera Ive Sanadera, koji se terete za davanje i primanje mita od 10 milijuna eura kako bi se upravljačka prava nad Inom prepustila MOL-u, ipak ne prijeti zastara 2019. godine.

Na problem vrlo kratkog vremena preostalog da se u ponovljenom postupku iznova pravomoćno presudi Hernadiju i Sanaderu koji dodatno usložnjava Hernadijeva nedostupnost hrvatskom pravosuđu, više je puta ukazivao predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić.

Novi zakon

Opasnost od nastupanja zastare bila je Turudiću dodatni motiv da upotrijebi sva moguća pravna sredstva ne bi li se ipak na Hernadija primijenio europski uhidbeni nalog i izručilo ga se domaćem pravosuđu. No, najnovija odluka Ustavnog suda cijelu je situaciju prilično relaksirala. Ustavni sud je krajem prošlog mjeseca donio odluku kojom nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbi Kaznenog zakona koje se odnose na zastaru.

Radi se, naime, o tome da je izmjenama Kaznenog zakona došlo do produljenja zastarnih rokova - za djelo davanja mita čak i duplo. Za podmićivanje prijeti kazna zatvora do deset godina, a toliko je bila i zastara. Kako su Hernadi i Sanader 2009. dogovarali izmjenu dioničarskog ugovora između Ine i MOL-a, suditi se moglo do 2019. godine. Nakon izmjene Kaznenog zakona, zastara za mito je produljena na 20 godina, a to znači da u ovom slučaju nastupa 2029.

Više se odvjetnika obratilo Ustavnom sudu smatrajući da je takva primjena zakona neustavna i da se kod zastarnih rokova treba držati načela da se na okrivljenika primjenjuje blaži propis. Cijela dilema iznesena pred Ustavni sud svodi se na to je li institut zastare norma koja spada u materijalno ili u procesno pravo. Ako bi spadala u materijalno, onda bi bilo nedvojbeno da za Hernadija i Sanadera zastara nastupa 2019. godine, a ako bi spadala u procesno, onda bi se mogla primijeniti kasnija izmjena zakona po kojoj se ti rokovi produljuju.

Rješavajući ovo pitanje oko kojega se teoretičari već godinama raspravljaju, ustavni suci su se priklonili stavu da je posrijedi mješoviti institut, ali se na postupke koji su u tijeku i kod kojih zastara već nije nastupila primjenjuje kasniji zakon, premda je stroži, odnosno nepovoljniji za okrivljenika. Za slučaj Ina - MOL, odnosno Hernadija i Sanadera, to znači da će zastara nastupiti deset godina kasnije, dakle 2029. godine. Ovom odlukom ustavnih sudaca dobiven je veliki manevarski prostor, a vjerojatno i realna šansa da se proces za preuzimanje domaće naftne kompanije pravomoćno i drugi put dovrši na sudovima. Osim na ovaj, odluka će se reflektirati i na više drugih kaznenih postupaka kojima je prijetila zastara.

Europska praksa

Podnositelji zahtjeva za ocjenu ustavnosti tvrdili su da zakonodavac izmjenama zakona i produljivanjem rokova zastare unosi pravnu nesigurnost i da bi zato trebalo primjenjivati zakon koji je blaži, odnosno povoljniji za okrivljenika. Argument protiv primjene strožeg zakona je i tvrdnja da uslijed primjene novog zakona de facto dolazi do produljenja zastarnog roka, te se tako prikriveno pooštruje sama kazna. Čak se smatra da to narušava trodiobu vlasti jer zakonodavna vlast produljivanjem rokova zastare može izravno utjecati na sudske postupke.

Ustavni suci su se ipak priklonili drugačijem stavu, a i pozvali su se na praksu Europskog suda za ljudska prava. Taj je sud u više slučajeva dozvolio zakonodavcu da produljuje rokove zastare, a u slučaju protiv Belgije iz 2000. godine izričito su naveli da se dulji zastarni rokovi mogu primijeniti na sve počinitelje kaznenih djela, osim na one kod kojih je zastara već nastupila.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 08:22