USTAVNI SUD SPAŠAVA LAŽNE INVALIDE?! Ukinuo tri članka zakona koja omogućuju reviziju invalidske mirovine ako se utvrdi da je dobivena manipulacijom

Ustavni sud donio je odluku kojom je, laički rečeno, zaštitio one koji su “lažni invalidi” i ukinuo tri članka Zakona o mirovinskom osiguranju koja su omogućavala Zavodu za mirovinsko osiguranje da provede postupke kontrole ako su se pojavile činjenice koje bi upućivale na to da je pravomoćno rješenje o radnoj nesposobnosti dobiveno manipulacijama, lažnom dokumentacijom ili korumpiranjem državnih službenika.

Od 15. srpnja ove godine ukidaju se članak 103, članak 126a i članak 129 stavak 5 Zakona o mirovinskom osiguranju. Članak 103 propisivao je da središnja ustrojstvena jedinica Zavoda za mirovinsko osiguranje provjerava sve činjenice koje utječu na ostvarivanje, korištenje, gubitak i ponovno određivanje prava na mirovinsko osiguranje i iz mirovinskog osiguranja. Članak 126a propisivao je da se u nadzoru i kontroli nekoga tko je dobio rješenje o invaliditetu može u svakom trenutku pozvati na kontrolni liječnički pregled te da se, ako se korisnik invalidnine ne odazove na kontrolni pregled zbog neopravdanog razloga, može obustaviti invalidska mirovina ili invalidski dodatak. Reviziju tih rješenja nisu mogli obavljati vještaci koji su donijeli nalaz i mišljenje.

Nedefiniran rok

Podnositelji prijedloga za ocjenu ustavnosti tvrdili su da ti članci zakona dovode u pitanje ustavno načelo zaštite stečenih prava i nisu u suglasnosti s Ustavom, a niti procesnim zakonima nije predviđeno da se provomoćna odluka može poništiti ili ukinuti iz razloga koji su navedeni u po njima spornom članku 103 Zakona o mirovinskom osiguranju. Za suce Ustavnog suda koji su usvojili njihov prijedlog nije bilo sporno da se i pravomoćni akti mogu propitivati, međutim sporno im je što u navedenim člancima nije bio određen rok u kojem se to može učiniti. “Ukoliko zakonodavac ne predvidi vremenski okvir, već omogući stavljanje upravnih akata izvan snage u svako doba, u potpunosti narušava samu srž načela pravomoćnosti, a upravo je to učinio zakonodavac omogućivši ispitivanje svih činjenica koje utječu na ostvarivanje, korištenje, gubitak i ponovno određivanje prava na mirovinsko osiguranje bez ikakvog vremenskog ograničenja”, te su zato ocijenili da treba preispitati te odredbe. U svojoj su odluci napisali da postoji nužnost poštovanja onih prava koja su stranke stekle nakon provedenog upravnog postupka u kojem im se ta prava priznaju i poštovanje, odnosno jamčenje ostvarenja tih prava, izraz je načela pravne sigurnsoti, kao sustavnog dijela šireg načela vladavine prava i temelj svakog demokratskog pravnog poretka.

Zavod za mirovinsko osiguranje bio je protiv pokretanja postupka ocjene ustavnosti.

Različito viđenje

Ustavni suci Ingrid Antičević Marinović, Josip Leko i Davorin Mlakar izuzeli su se iz odlučivanja o prijedlogu jer su kao saborski zastupnici sudjelovali u njegovu (ne)izglasavanju, a svoje neslaganje s takvom odlukom izrazili su u izdvojenom mišljenju suci Miroslav Šumanović i Branko Brkić.

Dvojica sudaca smatraju da su spomenute zakonske odredbe zakona o mirovinskom osiguranju koje su poslane na ocjenu ustavnosti nisu u nesuglasju s Ustavom, već upravo suprotno.

“Po našem mišljenju nema pozivanja na stečena prava ako je stjecanje prava posljedica nezakonitosti, a posebice ako je pravo na mirovinu stečeno na lažnoj izjavi, lažnoj ispravi ili lažnom dokazu. U tom je slučaju radi zaštite javnog interesa nužno onemogućiti daljnje korištenje toga prava. Takvo pravo - formalno stečeno pravomoćnim upravnim aktom, u biti se zasniva na manipulaciji i prijevari, pa svakom novom mjesečnom isplatom narušava pravni poredak, povjerenje u pravnu državu, a kod onih građana koji se uzdržavaju vlastitim radom i pritom od svoje zarade izdvajaju za one koji su na nedopušten način stekli tobožnje pravo na mirovinu, svaki put nanovo izaziva osjećaj nepravde i nepovjerenje u pravo i državu, stvara osjećaj da nepravo dominira iznad prava (nikada pravo ne smije ustupiti pred nepravdom)”, napisali su Šumanović i Brkić. Tome su dodali i socijalnu komponentu navodeći:

“Lažne invalidske mirovine omogućuju radno sposobnom stanovništvu da živi bez rada, na teret onih koji rade, a ove potonje stavlja u svojevrsni ‘ropski’ položaj jer su dužni uzdržavati kao invalide one koji može biti ‘pucaju od snage’”.

Načelo pravednosti

Konačno, obnova upravnog postupka koja nije vezana rokovima nije nepoznanica u hrvatskom pravnom poretku jer je sadržana i u odredbi članka 123 stavak 2 Zakona o općem upravnom postupku prema kojoj se obnova postupka u kojem je doneseno pravomoćno rješenje može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničenja ako je rješenje doneseno na temelju lažne isprave, lažnog iskaza svjedoka ili vještaka ili je posljedica kakvog kaznenog djela.

Suci Šumanović i Brkić smatraju da interesi opće pravde nalažu dužnost tijela s javnopravnim ovlastima da otklone nezakonito stečena prava na mirovine bez propisivanja rokova u kojima se to može poduzeti, jer nezakonito stečena mirovinska prava tajno narušavaju javnopravni poredak, načelo pravednosti, povjerenje u državu, ali i nameću nesrazmjeran teret radno sposobnom stanovništvu da bez ikakve valjane osnove doživotno uzdržavaju one koji imaju sposobnost i mogućnost uzdržavati se vlastitim radom.

Konačno, zaštita stečenih prava odnosi se na ona prava koja su zakonito stečena u regularnom postupku i u dobroj vjeri. Onaj koji je stekao pravo na mirovinu znajući da koristi lažne isprave, lažno vještačenje ili korumpiranost nadležnih službi nema ustavnopravno prihvatljiv razlog pozivati se na stečena prava, a niti na legitimno očekivanje da kontrola stjecanja navedenih prava uopće neće uslijediti, jer svaka nova mjesečna isplata njegove mirovine ili donošenje rješenja o povećanju ili usklađenju mirovina predstavlja novu objektivnu nepravdu i narušava harmoniju pravnog poretka u civilizacijski uređenoj državi. Po prirodi stvari i iskustveno dokazanim osobitostima radi se o tome da se nepravilnosti i nezakonitosti u ovoj materiji otkrivaju i duže vrijeme nakon pravomoćnog okončanja predmetnih upravnih stvari, a što je i bilo razlogom donošenja osporenih zakonskih odredaba čiji legitimni cilj, čini se, nije ostvariv drugim zakonskim mehanizmima”.