USPJEŠNI MODELI IZLASKA IZ RECESIJE Latvija je srezala državnu upravu za 30% i smanjila plaće. A mi?

Latvija je na tešku krizu i duboku recesiju odgovorila oštrim rezovima i primjer je kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta”, rekao je u petak u Rigi hrvatski premijer Zoran Milanović i dodao: “Hrvatska je blagoslovljena jer nije imala tako duboku krizu, ali prokleta jer je to nije natjeralo na rezove kakve je učinila Latvija”.

No, koja je cijena njihova oporavka i imaju li hrvatski političari snagu i volju za tako velik zalogaj?

Kako je propala država

Latvija je, poput većine svjetskih država, svoj rast 2000-ih temeljila na rastu potrošnje i zaduživanju, a optimizam i sigurnost dodatno su poticali ulazak u Europsku uniju i NATO. Ekstatičnu razinu optimizma koji je vladao pokazuju izjave tadašnje vlasti iz 2006. godine, kada su tvrdili da će standard Latvijaca za samo deset godina prestići bogatstvo Irske. Tadašnji BDP po glavi stanovnika Latvije iznosio je 8,7 tisuća američkih dolara, a Irski 52 tisuće. Cijela situacija možda i nije toliko začuđujuća kada se stavi u kontekst naroda koji je relativno nedavno izašao iza željezne zavjese, pružaju mu se razne nove financijske mogućnosti, svijet optimistično leti na krilima kredita, a svaki spomen problema koji mogu nastati iznimno je antidomoljuban. U takvim uvjetima posebno raste potrošnja siromašnijih i mlađih obitelji, čiji snovi daleko nadmašuju prihode, a najjednostavnije se dižu krediti za stanove i automobile koji ujedno služe kao zalog u slučaju nemogućnosti otplate.

'LATVIJA JE PRIMJER KAKO OŠTRI REZOVI DJELUJU' Milanović o reformama

Sredinom prošlog desetljeća gospodarski rast iznosio je gotovo 10% godišnje, plaće su drastično nadmašile produktivnost, a cijene nekretnina odletjele su u nebo. Ali 2008. svijet je pogodila financijska kriza, napuhani balon se rasprsnuo i nastupila je recesija. Latvijski ekonomski kolaps bio je među najdubljima, ali i njihov financijski balon bio je među najvećima. Deficit je snažno porastao i zemlja je u samo godinu dana izgubila gotovo četvrtinu BDP-a, a investicijska nesigurnost prouzročila je bijeg kapitala iz zemlje. Godine 2008. i 2009. za Baltik su predstavljale snažnu kontrakciju, ali te su države umjesto stimuliranja potrošnje daljnjim zaduživanjem vrlo brzo reagirale značajnim smanjenjem državne potrošnje i dugoročnim reformama. Njihovi rezovi, za razliku od hrvatskih pokušaja usporavanja rasta državne potrošnje, zaista su predstavljali rezove u proračunu. Usporedbe radi, hrvatski proračunski “rezovi” od 2008. do 2012. rezultirali su rastom zaposlenih u državnom i javnom sektoru za oko 25.000 ljudi te 2 milijarde kuna većim izdvajanjima za njihove plaće.

Latvijci su se iznenada suočili s društveno i ekonomski propalom državom, presiromašnom za isplatu plaća službama poput policije, zdravstva ili školstva, no državom koja je istovremeno bezbrižno provodila projekte poput izgradnje mosta u Rigi po cijeni od gotovo milijardu dolara. Djeluje li ovaj scenarij poznato?

Rezovi koji su boljeli

Početak reformi značio je drastično rezanje plaća, benefita i radnih mjesta u državnom i javnom sektoru. Brojne državne agencije su zatvorene, gotovo 30% državnih zaposlenika dobilo je otkaz, a preostalima su plaće smanjene za otprilike 25%. Mnogi kritičari proglasili bi navedene mjere uzrokom svih problema, no bitno je napomenuti da latvijske reforme nisu provođene 2007. ili 2008., što je prouzročilo pad gospodarstva i rast nezaposlenosti, nego većinom 2009. i 2010., dakle u periodu kada su gospodarstvo i zaposlenost već značajno stradali. Porast nezaposlenosti na 20% i pad plaća u javnom sektoru utjecali su i na plaće u privatnom sektoru koje su se također prilagodile novom stanju i pale, no ne u tolikoj mjeri kao djelatnicima javnog sektora.

Poticaji za sve i svašta

Visok rast nezaposlenosti, pad plaća i životnog standarda ubrzo su prouzročili masovnu emigraciju u zemlji koja se već borila s problemom pada broja stanovnika i vrlo lošom demografskom slikom. U kontekstu Hrvatske, sličan razina otpuštanja značila bi otkaze za najmanje 80 tisuća zaposlenih u državnom i javnom sektoru ako računamo na temelju procjene Vlade koja tvrdi da u državnoj i javnoj upravi radi približno 250 tisuća ljudi. Ako uzmemo procjenu Instituta za javne financije prema kojoj u državnoj i javnoj upravi radi 317 tisuća ljudi i još 70 tisuća u javnim tvrtkama onda bi u Hrvatskoj, prema latvijskom modelu, trebalo otpustiti 125 tisuća ljudi.

Navedene kratkoročne posljedice pokazuju vrlo sumornu sliku. Nitko ne želi masovna otpuštanja, rast siromaštva i emigracije te smanjenje plaća i životnog standarda. No, pitanje je u kakvoj bi situaciji Latvija bila da se reforme nisu provodile, nego se nastavilo živjeti na kredit i trošiti nezarađeno. Socijalne benefite uvijek se najlakše dijeli u trenucima gospodarskog prosperiteta (bio on na klimavim nogama ili ne), ali socijalna prava neminovno se počinju urušavati kada njihovi izvori financiranja to više ne mogu podnijeti. Kako bi tek tada kad se dogodi neizbježan slom izgledali gospodarstvo i socijalna slika prezadužene države u kojoj se proizvodnja postupno gasi kako bi se zadovoljilo vječito rastuće potrebe države za dodatnim poreznim prihodima?

Iako su kratkoročne društvene posljedice bile katastrofalne, Latvija je krenula naprijed nakon dvije godine. Teške odluke i brza proračunska konsolidacija učinile su stvari mnogo jednostavnijima za provođenje nego u situaciji dugogodišnjeg iscrpljivanja gospodarstva i rasta deficita bez mogućnosti stvaranja uvjeta dugoročnog i održivog rasta. Hrvatski državni poticaji za sve i svašta potpuno su deformirali tržišne signale i dezorijentirali ekonomiju.

Što je hrvatski model?

Primjerice, dugogodišnje poticanje stanogradnje i državna pomoć pri otplati kredita usmjerili su golema financijska sredstva i radnu snagu u građevinski sektor. Tijekom financijske krize brojni radnici su otpušteni, a potrošačke navike su promijenjene. Ono što je ostalo je prevelika ponuda pogrešnih stvari u odnosu na promjenu u potražnji. No, Hrvatska i dalje nastavlja poticati ponudu nečega čega već imamo u prevelikoj količini samo kako bi se očuvala radna mjesta. Najgora stvar koja se u trenucima krize može dogoditi je podupiranje neodrživih poslova na račun sputavanja uspješnih tvrtki i korisnih radnih mjesta. Neodgovorna javna potrošnja i neodrživi socijalni rashodi recept su za stvaranje i produbljivanje problema, a što je dulji period odgode reformi, država i stanovništvo jače osjećaju posljedice krize te period rješavanja problema i prilagodba traju dulje.

Prilagodba koja u Hrvatskoj još nije ni počela, a evo samo jednog primjera. U Ministarstvu zdravlja navodno su napokon sami sebi priznali da je trenutni sustav neodrživ, no prema podacima Državnog zavodu za statistiku, samo od lipnja 2012. do lipnja 2013. broj zaposlenih u djelatnostima zdravstvene zaštite i socijalne skrbi porastao je za 1833 osobe. Poznavajući dosadašnji razvoj događaja, veća je vjerojatnost da su novozaposleni dobili radna mjesta u administraciji, a ne ordinaciji. Hrvatski model prilagodbe financija?

Primjer iz zdravstva

Iako imamo približno konstantan broj osiguranika i konstantno rastuće rashode zdravstva, Ministarstvo se ne bavi problemom kontrole rashoda, nego načinom prikupljanja veće količine novca tako da podiže cijene zdravstvenih usluga. Maruška Vizek nedavno je objavila analizu input output tablica gdje, među ostalim, analiza za zdravstvo kaže sljedeće: Na zdravstvo se u Hrvatskoj odnosi 21 posto ukupnog iznosa javne potrošnje, dok je prosjek zemalja članica Unije veći za 10 postotnih bodova. S obzirom na to da iz input output tablica znamo da su izdaci za plaće zaposlenih značajno veći od iznosa ostalih troškova proizvodnje zdravstvenih usluga, možemo zaključiti da se manjak izdvajanja za zdravstvo ne odnosi na plaće, već na nedostatno moderniziranje bolnica i domova zdravlja. Napominjem da se analiza odnosi na tablice iz 2004., dakle prije krize i s nekih 8 tisuća manje zaposlenih u zdravstvu. Dakle, velik dio hrvatskog javnog sektora ima prevelik broj zaposlenih koji primaju previsoke plaće u odnosu na produktivnost i mogućnosti proračuna, a sva dodatna sredstva ne koriste se za modernizaciju usluga, nego za dodatno zapošljavanje i kupovinu socijalnog mira.

Kako su nas prestigli

Nakon dramatičnog pada latvijskog gospodarstva, 2008. i 2009. uslijedili su restrukturiranje i postupni rast. Iako još nije dosegla razinu predkriznih godina, još sve ne teče glatko i ne može se reći da su problemi iza njih, Latvija je danas jedna od država s najvećim rastom gospodarstva. Trend rasta latvijskog gospodarstva je pozitivan za razliku od hrvatskog, broj nezaposlenih je u padu od kraja 2010., a njihovi stanovnici, koji su 2003. ostvarivali oko 40% slabiji rezultat od prosječnog Hrvata, prošle su godine prvi put ostvarili veći BDP po glavi stanovnika od Hrvatske.