Umjesto ‘preveniranja‘, problemi se u Hrvatskoj uglavnom rješavaju kad postanu ‘brda‘

Samo da stigne dovoljno maski, ogrtača, rukavica, bila je gotovo ultimativna misao na početku pandemije koronavirusa jer nedostajalo je doslovno svega. No, kad se "konsolidiralo" tržište, nakon prvog šoka, tisuće tona razne zaštite opreme preplavile su Europu pa tako i Hrvatsku. Imperativ je da se sve dok traje ugroza covidom-19, bez maski ne može ni u javni prijevoz, u bolnicama, na dnevnoj bazi, liječnici u najboljem slučaju potroše barem dva kompleta zaštite odjeće, a o broju maski ili rukavica može se samo nagađati.

U toj trci za nabavu dovoljno opreme promaknula je notorna činjenica da će to, ali i sve ono što se koristi u liječenju covid-pacijenta, stvoriti veliku količinu otpada, osobito u bolnicama, i to infektivnog koji se ne može "odbaciti" na Jakuševac ili neko drugo i bez toga problematično hrvatsko smetlište jer bi to dodatno ugrozilo zdravlje ljudi. Mora se zbrinuti onako kako to određuju propisi, a onda se pokazalo da su hrvatski kapaciteti zbrinjavanja infektivnog otpada te količine - deficitarni.

Istina, u mirnodopskom vremenu tog problema nema, ali ovo izvanredno stanje još je jedanput potvrdilo da u Hrvatskoj sa zbrinjavanjem otpada puno toga "ne štima".

Naime, ako se godinama ne zna tko pije, ali se zna tko plaća (građani) nepodopštine nadležnih čak i s običnim komunalnim otpadom, onda ne treba čuditi da u navali infektivnog otpada rastu "infektivna brda" u krugu bolnica. Umjesto "preveniranja", problemi se u Hrvatskoj uglavnom rješavaju kad postanu "brda".

Činjenica je da se moglo očekivati da će tisuće tona zaštitne opreme, koja neprestano stiže, proizvesti i višak otpada i to ne bilo kakvog, nego infektivnog. No, iz nadležnog Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja paralelno sa znatno povećanom količinom bolničkog otpada nije stigao nikakav plan zbrinjavanja premda je poznato da bolnice nemaju drugog načina njegova rješavanja osim da se "negdje odveze". U nekim kriznim situacijama s opasnim otpadom Hrvatska ponekad poseže za izvozom, što u situaciji u kojoj "svatko brine svoju brigu" za hrvatsko smeće mjesta - nema!

Kad je riječ zbrinjavanju otpada, mogućnosti "ubacivanja" u europske fondove, kažu, velike su, ali ne i u hrvatskom slučaju jer su interesi uvijek negdje drugdje.

Primjerice, potpuna je nepoznanica zašto bolnice već odavno nemaju svoje sustave u kojima mogu infektivni otpad "dovesti" do "bezopasnog", što bi tijekom ove epidemije koronavirusom situaciju znatno pojednostavilo. No, kao što se cijeli sustav zdravstva zbog uglavnom "sitnih" osobnih interesa mnogih nije promijenio u smjeru veće učinkovitosti, tako su i razne usluge, uključujući otpad, više vođene "interesnim organiziranjem", a manje brigom za red u zbrinjavanju otpada.

No, što je tu je i sad nema druge do naći rješenje ad hoc, ali transparentno, što znači da odvoz infektivnog otpada ne smije biti po sistemu "skuplja pita od tepsije" kao što je u takvim "hitnim intervencijama" nerijetko slučaj. Na žalost, u Hrvatskoj se svaki put kad se pojavi problem, bez obzira o čemu je riječ, nadležni "brane" standardnom rečenicom - to se ne može, ali dobiti odgovor kako se može, to je već "velika misa".