TUĐMANOVA VLADA U SJENI (2)

TUĐMAN IM NIJE VJEROVAO 'Na Budišu se ubuduće može računati, ali Čičak je krajnje neozbiljan! S njim se može kontaktirati, ali ne smije ništa znati'

Svoje opaske o nekim istaknutim zagovornicima slobodne Hrvatske Tuđman je najbolje komentirao: “U tim stvarima ne treba biti sentimentalan”
Ivan Zvonimir Čičak i Dražen Budiša

Zvonimir Komarica bio je jedan od preživjelih ljevičara i partijaca koji su uspjeli preživjeti bijeg iz logora Kerestinec, nakon rata vršio je diplomatske službe, a kasnije se bavio problematikom hrvatskog iseljeništva, pa je tako bio ministar za iseljeništvo te direktor Zavoda za migracije i narodnosti.

Zvonimir Komarica

I on se našao na optuženičkoj klupi nakon sloma Proljeća s Tuđmanom, Veselicom, Gotovcem, Šošićem i još nekima te dobio dvije godine zatvora. Tuđman je za njega konstatirao: “Zvonko Komarica je moralno utučen, postao je preosjetljiv nakon što je na inicijativu SUBNOR-a čekićem iskucano Komaričino ime s ploče u Kerestincu. Osim toga, Komarica je star i umoran i s njim ne treba računati”.

Pod nadzorom

Nastavljajući analizirati vodeće matičare, Tuđman objašnjava: “Iz književnih i lingvističkih struktura nitko ne dolazi u obzir, čak ni Frangeš Ivo. On je dobar čovjek i patriot, ali ima nekih nejasnih stvari oko njega.

Ivo Frangeš

Prema Petru Šegedinu treba se odnositi posebno. On je osoba koja može učiniti puno, ali je kukavica, prema tome treba ga gurnuti u konfrontaciju s vlastima u smislu da se on sam ne može izvući, dakle namjestiti mu kompromitažu. U tim stvarima ne treba biti sentimentalan”. Frangeš je bio jedan od nekolicine intelektualaca koji su isključeni iz Partije zbog Deklaracije o jeziku, a uvidi u materijale SDS-a Hrvatske pokazuju da je bio pod konstantnim nadzorom. Teško je i nezahvalno što objektivnije komentirati Tuđmanovu opasku o Šegedinovu kukavičluku. Pri tome je vjerojatno mislio na koji je način Šegedin iznosio svoju kritiku vlasti. Isto tako, postoji mogućnost da se Tuđman referirao na činjenicu kako je Šegedin nakon Karađorđeva nekoliko godina proveo u inozemstvu - zbog straha da će biti uhićen i suđen ili da će morati svjedočiti zbog svojih kolega. Točno je kako se, barem u javnom nastupu, Šegedin nije mogao mjeriti s nekima od spomenutih. Međutim, možda je nakon iskustava ranih 70-ih odabrao drukčiju taktiku.

Petar Šegedin

Slučaj Šegedin

Ponovno, materijali obavještajnih službi pokazuju da je bio aktivan u “neprijateljskoj djelatnosti”, a mnogo je razmišljao o načinu kako obnoviti zabranjenu i ugašenu Maticu. Za ilustraciju kontrateze Tuđmanu, može se navesti nekoliko zgoda. Naime, upravo su Tuđman i Šegedin 1971. godine bili dobitnici nagrada vjerojatno najboljeg časopisa hrvatske političke emigracije - Hrvatske revije - za intelektualno stvaralaštvo. Biti prepoznat od takve grupacije zahtijevalo je nemali stupanj kritike režima i postojećeg stanja. Vraćajući se nekoliko godina unatrag, jedan je Šegedinov prijatelj, ujedno i suradnik UDB-e, izvijestio o razgovoru koji je vodio sa Šegedinom u rujnu 1965. godine. Upitao ga je o nastojanjima i “borbi” u pogledu jezika, na što je Šegedin odgovorio da Srbi rade što žele i nitko im ništa ne može. Naime, Šegedin je u to vrijeme bio jedan od nezadovoljnika u hrvatskim književnim krugovima, koji su smatrali kako se hrvatski jezik i književna produkcija zapostavlja u odnosu na Beograd. Spomenuti suradnik, sa pseudonimom “Split”, prenio je i mišljenje književnika Vinka Cecića, koji je ustvrdio kako Šegedin više nije komunist, već nacionalist. Navedene tenzije na lingvističkom i kulturnom polju rezultirale su poznatom Deklaracijom o jeziku iz 1967. godine. U Šegedinovu dosjeu stoji da je tada iz Partije “isključen kao jedan od autora i inicijatora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”.

Šegedin je nakon donošenja Deklaracije o jeziku izveo čin koji je bio u potpunoj suprotnosti s iznesenom Tuđmanovom ocjenom. Suradniku UDB-e “Paši” pripovijedao je Vlado Verner, profesor s Poljoprivrednog fakulteta, kako je Šegedin na sjednici JAZU želio mimo dnevnog reda iznijeti prijedlog i govoriti o Deklaraciji o jeziku. Rekao je da je to “potpuno naučni prijedlog baziran na naučnim i lingvističkim postavkama, koji je iznesen u javnosti po hrvatskim naučnim ustanovama koje su taj prijedlog sastavile, pa je stoga uvjeren da i svi prisutni akademici na to pitanje tako i gledaju”.

Nastavio je kako se ne radi o političkom dokumentu, kako je to predstavio Bakarić, koji je bio prisutan na sjednici. Štoviše, poradi takvog Bakarićeva nastupa, koji je bio dio široke harange protiv potpisnika Deklaracije o jeziku, Šegedin je rekao da bi trebao dati ostavku u JAZU! Bakarić je tada bio najmoćniji čovjek u Hrvatskoj! U izvještaju dalje stoji: “Iza toga da je nastao muk, Bakarić da je gledao u Novaka (Grga Novak, tada predsjednik JAZU op. a.), a Novak Bakarića, nitko da nije uzeo riječ na prijedlog Šegedina”. Nakon nekoliko minuta rad je nastavljen po dnevnome redu, a kasnije se nitko nije osvrnuo na taj Šegedinov istup.

O crkvi i Srbima

Tuđman se osvrnuo i na dvije figure iz vrha studentskog pokreta - Dražena Budišu i Ivana Zvonimira Čička. Za prvoga je rekao da se na njega može računati u budućnosti, a Čičak “ni u kom slučaju ne dolazi u obzir za takve sastanke jer je krajnje neozbiljan, s njim se može kontaktirati i tražiti neke usluge od njega, ali on ne smije ništa znati”. Budiša je također suđen i iz zatvora je izašao tek krajem 1975. e, dok je u prvoj polovici 90-ih bio predsjednik HSLS-a. Čičak je dobio nešto manje, tri godine, isto tako strogog zatvora. Ponovno će se u javnosti aktivirati kroz borbu za prava političkih zatvorenika koncem 80-ih, potom je kraće vrijeme potpredsjednik, pa predsjednik HSS-a. Od 1993. nalazi se na čelu Hrvatskog helsinškog odbora.

Kroz izjašnjavanje o dvije osobe - Lavu Znidarčiću i Srećku Bijeliću, Tuđman je progovorio i o dva elementa u Hrvatskoj - Crkvi i Srbima u Hrvatskoj, o kojima je itekako trebao voditi računa svatko tko je radio na rekonfiguraciji Jugoslavije i hrvatskog položaja u njoj. Bijelić je bio jedini Srbin u grupi najistaknutijih hrvatskih reformnih komunista, dok je Znidarčić bio doktor prava i odvjetnik, prijeratni član orlovske i križarske organizacije - kreacija Hrvatskog katoličkog pokreta te predsjednik Velikog križarskog bratstva. “Srećko Bijelić je ocijenjen kao čovjek koji bi mogao biti od povjerenja, ali zbog alkohola s njim treba biti oprezan i svakako održavati kontakte. Pomoću Bijelića treba raditi na tome da se iz unitarističkih i velikosrpskih pandža izvuku svi Srbi u Hrvatskoj. Zatim treba ići s njima na sporazum i po mogućnosti im dokazati da nisu Hrvati njihovi neprijatelji, već da su to s jedne strane Beograd i s druge strane unitaristi iz same Hrvatske. U tom smislu treba raditi i na hrvatskoj strani, pobijati prave primitivce, stvarne šoviniste, klerikalne zalupance i slično, koji svojim akcijama i djelovanje odbijaju Srbe iz Hrvatske i tjeraju u naručje i unitarista i velikosrba”.

Srećko Bijelić

Čini se, nažalost, na temelju nekih drugih izvora, da se Bijelić, najvjerojatnije nakon razočaranja i prisilnog povlačenja iz politike, odao alkoholu. Ono što treba naglasiti jest da je Tuđman i prije iskustva široke represije u Hrvatskoj nakon onemogućavanja daljnjeg razvoja reformnog pokreta slično razmiš­ljao o Srbima u Hrvatskoj i, što je također od velike važnosti, to je miš­ljenje s njime dijelio Matičin vrh. U izvještaju koji je u rujnu 1971. sastavljen na temelju Forumova sudjelovanja u razgovoru s vodećim članovima Matice, zabilježeno je kako su Brandt, Gamulin i Tuđman govorili o potrebi da Matica disciplinira Crkvu, u prvom redu mlade katolike koji u općesrpski front guraju “srpske progresivce” velikosrbima i unitaristima. Nadalje, matičari su smatrali kako Partija više ne može biti posrednik Hrvata i Srba u Hrvatskoj: “Više-manje već smatraju da je već izgubljeno određeno vrijeme i da je sada moment deklarativnog pružanja ruke hrvatskim Srbima bez posredstva partije izbjegavajući i izigravajući Beograd”.

Svatko tko je razmišljao o potrebi bilo kakve znatnije promjene hrvatskog položaja u Jugoslaviji, pa onda i ostvarivanja pune nezavisnosti i samostalnosti, morao je uzeti u obzir srpsku manjinu. Proučavanje odnosa većinskog i manjinskog naroda u hrvatskim zemljama od sredine ili kraja 19. stoljeća nadalje, zatim položaja zagovaratelja reformatora Jugoslavije ili onih koji su zagovarali hrvatsko osamostaljenje te mogućnost dobivanja potpore u svijetu za takav projekt, vjerojatno bi veliku većinu takvih osoba nag­nalo na zaključak da je za ostvarenje spomenutog projekta jedna od ključnih postavki okupljanje što šire koalicije. Tuđman je kasnije tvrdio da svoj politički credo temelji na Starčevićevoj i Radićevoj nauci te iskustvima hrvatskog antifašizma. Većina Srba u Hrvatskoj priklonila se partizanskom, a ne četničkom pokretu, dok će Svetozar Pribićević, neformalni vođa Srba u Hrvatskoj, od zagovornika jedinstvene, unitarističke jugoslavenske države i nacije, radikalno promijeniti stav, zalagati za federalizaciju i s Radićem osnovati Seljačko-demokratsku koaliciju, koja će koncem 20-ih predstavljati daleko najveći broj Hrvata i Srba u hrvatskim zemljama.

Opasan savez

Koliko je ovakav savez bio opasan po tadašnje stanje u Kraljevini SHS, demonstrira atentat na Radića sa smrtnim posljedicama. Pribićević je bio uhićen i interniran, a na koncu je otišao u prisilno izgnanstvo. Čak je i jedan od najzloglasnijih pripadnika Ustaškog pokreta i dužnosnika NDH - Vjekoslav Maks Luburić - u emigraciji autor jedne od varijanti hrvatskog mira ili pomirbe (rad razočaranih hrvatskih partizana, a u kasnijim verzijama hrvatskih komunista te bivših ustaša, a onda i potomaka dviju sukobljenih strana, na stvaranju samostalne hrvatske države), pisao o potrebi privlačenja što većeg broja Srba u Hrvatskoj (i BiH, s obzirom na to da je i nju vidio u sastavu buduće hrvatske države) ideji stvaranja neovisne hrvatske države. Slično je razmišljao i ostatak hrvatske političke emigracije, koja je bila dio vanjske opozicije jugoslavenskom režimu. Iako je velikoj većini vanjskih i unutarnjih opozicionara, uključujući Tuđmana, bilo jasno, s obzirom na iskustva iz prošlosti, kako postupiti prema Srbima u Hrvatskoj u slučaju restrukturiranja jugoslavenskog prostora, iskustvo 90-ih pokazalo je da zamisli nije bilo jednostavno provesti u djelo. Osim toga, treba imati na umu da je situacija desetak godina od promatranog sastanka bila drukčija te kako su i promijenjeni uvjeti utjecali na reformuliranje prije zacrtanih političkih pravaca. Isto tako, osobna iskustva koja su pojedini akteri, među njima i Tuđman, proživjeli u sljedećih desetak godina mogla su utjecati na mijenjanje nekih političkih postavki, pa tako i stava prema Srbima u Hrvatskoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 01:43