Troje ustavnih sudaca: Za problem zaštićenih najmoprimaca glavni je krivac država

Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović novinarima je jučer obrazložio odluku Ustavnog suda kojom su ukinute pojedine odredbe Zakona o najmu stanova i izmjene i Dopune zakona o najmu stanova usvojene u srpnju 2018. Ukinutim je izmjenama hrvatska država bila predvidjela da zaštićeni najmoprimci uživaju taj status do 31. kolovoza 2023., a po isteku toga roka vlasniku stana morali bi plaćati tržišnu cijenu najma umjesto sadašnjeg zaštićenog, ili otkupiti stan po tržišnoj cijeni ako ga vlasnik želi prodati, ili se iseliti iz stana.

Ustavni je sud usvojio dio ustavnih tužbi zaštićenih najmoprimaca i ukinuo spomenute zakonske izmjene iz 2018. uz obrazloženje da je zakonodavac u rješavanju ovog pitanja prevelik teret prebacio na leđa zaštićenih najmoprimaca te da država mora smisliti novo rješenje kojim će pravednije uravnotežiti suprotstavljene interese vlasnika stanova i zaštićenih najmoprimaca.

Bivši nositelji stanarskog prava kojima je država u socijalizmu to pravo dodijelila u stanovima koji su u privatnom vlasništvu Zakonom o najmu stanova donesenim 1996. pretvoreni su u zaštićene najmoprimce.

Njima hrvatska država nije omogućila da te stanove poput nositelja stanarskog prava u državnom vlasništvu povoljno otkupe, već je odredila da vlasniku stana plaćaju zaštićenu najamninu, a vlasnici ne mogu ući u posjed svojih stanova niti zaštićenim najmoprimcima naplaćivati tržišnu najamninu. Izmjenama i dopunama iz srpnja 2018. država je taj problem riješila tako da je postavila rok do 31. kolovoza 2023. kad se stanovi vraćaju u ruke vlasnika, a najmoprimci gube status zaštićenih.

Ustavni je sud prošlotjednom odlukom izmjene i dopune iz 2018. poništio i stvari vratio na staro, obvezujući državu da donese novo "uravnoteženije" rješenje.

Sagledane sve mjere

Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović novinarima je kazao da se Ustavni sud u ovoj odluci nije upuštao u ocjenu zakonodavnog modela jer je, kako tvrdi, to nije u nadležnosti Ustavnog suda već u nadležnosti Sabora. Obveza je Ustavnog suda, tvrdi, ocijeniti je li zakonodavac zakonskim dopunama iz 2018. uspio postići ustavno pravno prihvatljiv stupanj razmjernosti između dviju skupina građana čiju su interesi izravno suprotstavljeni - vlasnika stanova čije je pravo vlasništva zajamčeno Ustavom i zaštićenih najmoprimaca čije je pravo na dom također zajamčeno Ustavom.

Ustavni sud je, tvrdi Šeparović, sagledao sve mjere koje su zakonskim izmjenama iz 2018. propisane za zaštićene najmoprimce od prava prvokupa stanova u kojima žive, prednosti pri natjecanju za stanove u programu POS-a, povlaštene kredite i slično te cijenio da one u svojoj ukupnosti ne zadovoljavaju zahtjeve razmjernosti iz članka 16 Ustava.

Tim je izmjenama, zaključio je Ustavni sud, zaštićenim najmoprimcima nametnut prekomjeran teret jer oni moraju snositi sav teret novog smještaja.

Za tu je odluku, kazao je Šeparović, glasalo 10 ustavnih sudaca, a tri su bila protiv nje, ali oni koji su glasali protiv nisu napisali izdvojena mišljenja pa novinarima nije želio otkriti njihova imena.

Izdvojena mišljenja, međutim napisalo je četvero sudaca koji su glasali za izreku ove odluke i rješenje, ali se ne slažu s njezinim obrazloženjem. Za tu odluku koju su podržali, Ingrid Antičević Marinović te trojac Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec imaju drugačiju pravnu argumentaciju od većine ustavnih sudaca. Posebno je zanimljiva argumentacija koju su u zajedničkom izdvojenom mišljenju iznijeli suci Kušan, Abramović i Selanec.

Obrazloženje većine, tvrde to troje sudaca, sadrži argumente koji neće doprinijeti da se dugogodišnji problem dviju skupina građana - zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova - riješi nego će samo produljiti njihov sukob. Ovom se odlukom, tvrde, tek privremeno zaštićuje jednu od tih skupina, a Ustavni je sud mogao i bio dužan već u svojim prijašnjim odlukama, a pogotovo sada, zaštiti prava obiju skupina.

Izdvojena argumentacija

Troje sudaca u izdvojenoj argumentaciji pojašnjava da je potpuno pogrešno na problem zaštićenih najmoprimaca gledati kao na privatni spor dviju privatnih osoba - vlasnika stanova i zaštićenih najmoprimaca. Niti jedna od strana ugovora o zaštićenom najmu, naglašavaju Selanec, Kušan i Abramović, nije u tome odnosu dobrovoljno.

Stoga se samo prividno radi o sukobu dviju suprotstavljenih prava, a taj je sukob zapravo posljedica sukoba obiju skupina s državom. Stvara se, tvrde, nepotreban antagonizam između dviju skupina građana, a glavni krivac za nastali problem je država.

Država taj problem, tvrde, pokušava riješiti naginjući se čas na stranu jedne, a čas na stranu druge skupine, ali time prava građana ni jedne od njih neće riješiti na ustavan način.

Kad bi se problem zaštićenog najma, navodi troje sudaca, promatrao kao trostrani odnos, tj. odnos vlasnik - država - zaštićeni najmoprimac (umjesto vlasnik - zaštićeni najmoprimac), tada bi bilo lako uočiti da prava vlasnika ne ugrožavaju zaštićeni najmoprimci već država kao i to da prava zaštićenih najmoprimaca ne ugrožavaju vlasnici već također država.

Tada bi bilo jasno da se taj problem može riješiti samo tako da država kompenzira vlasnike stanova zbog njihove dugotrajne nemogućnosti da uživaju svoju imovinu te im tu imovinu čim prije vrati kao i da na odgovarajući način, ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja, riješi probleme zaštićenih najmoprimaca.

Oni su, tvrde Kušan, Abramović i Selanec, do 1996. imali legitimno očekivanje da će te stanove moći otkupiti i pod istim okolnostima koristiti i dalje, te su o skladu s tim organizirali svoj život i donosili životne odluke.

Troje sudaca podsjeća i na povijest instituta stanarskog prava i naglašava da nositelj toga prava nije mogao utjecati na to u kakvom je statusu stan koji mu je dodijeljen. Svi nositelji stanarskog prava su, tvrde, uplaćivali u stambeni fond, a razlika u njihovu statusu pojavila se tek u razdoblju tranzicije.

Na ovaj problem treba gledati kao na obavezu države da ispuni svoje obaveze i prema vlasnicima stanova i prema zaštićenim najmoprimcima i tada problem više neće biti tako pravno složen. On je možda skup, ali to više nije pravno pitanje o kojem ovisi ocjena ustavnost, zaključuju u izdvojenom mišljenju Selanac, Kušan i Abramović.