SUĐENJE PERKOVIĆU

TREĆI NASTAVAK EKSPLOZIVNOG SERIJALA Kako je Udbin kiler ‘Pitagora’ izmaknuo kontroli Josipa Perkovića

ZAGREB Lasićev “razgovor” s Vukojevićevim čovjekom od povjerenja Božom Vukušićem dotaknuo se i, nazovimo je tako, procedure za odobravanje ubojstva emigranata. To je bila ekstremna mjera represije, pa i zastrašivanja jugoslavenskih političkih emigranata. Očito je, iz niza objavljenih podataka, da se jugoslavenska tajna politička policija nije lako odlučivala na fizičku eliminaciju. Naravno, nije to bilo zbog njihova ljudskog milosrđa. Razlozi su više bili praktične prirode: strah od otkrivanja veza s Beogradom, zatim teškoće tehničke prirode koje su onemogućavale sigurnu likvidaciju i ugrožavale, kakve li ironije, sigurnost egzekutora.

Dolanc je glavni

Lasić se osvrnuo na ranije godine rada Službe. Kad Lasić koristi termin Služba, pri tome misli na središnju organizaciju na saveznoj, dakle državnoj razini. Ukratko, na Beograd. Centar je izraz za republičke političke tajne policije. Komunikacija je išla iz dva smjera: iz Beograda, sa savezne razine službe sigurnosti prema tadašnjim središtima republičkih službi sigurnosti i obratno.

“Centri su imali vrlo malo svog manevarskog prostora i samostalnosti”, objašnjavao je Lasić. Dodao je i da su mu određene likvidacije “mirisale na djelo Službe”, dakle Beograda, pogotovo kada bi nakon takvih akcija osobno slušao komentare ljudi s obje razine. Sredinom 70-ih, nakon Hrvatskog proljeća, a pogotovo nakon obavještajnog fijaska s ubacivanjem diverzanata iz tzv. Bugojanske skupine, stvari se mijenjaju: republička središta dobivaju više autonomije, ali uvijek je Beograd dominantan u važnijim stvarima.

Konkretno, Ivan Lasić se uvjerio “da se te stvari (likvidacije) rade po odluci sekretara (saveznog ministra unutrašnjih poslova, slučaj Đureković zbio se u mandatu Stane Dolanca), odnosno po njegovom ovlaštenju koje mora dobiti i suglasnost saveznog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka”. To je tijelo imenovalo Predsjedništvo SFRJ i bilo je zaduženo za koordinaciju saveznih i republičkih institucija unutrašnje sigurnosti. Šef Savjeta u vrijeme Đurekovićeve likvidacije bio je također Stane Dolanc.

“Ja onda znam da on (sekretar) konzultuje, nakratko, republičke šefove sigurnosti i oni onda u svojoj režiji odrede svoje ljude, sekretar svoje koji će sudjelovati u tim akcijama…”, ispričao je tada Lasić. Broj ljudi ovisio je o različitim faktorima: predviđenom trajanju zadatka, složenosti itd.

Krivnja Nijemaca

Lasić je detaljno ispitan o odnosima i utjecaju ključnih osoba u vrhu hrvatskog odjela za borbu protiv ekstremne emigracije. “Do 1983. šef je bio Srećko (Šimurina), a poslije toga Josip koji ga je vječito uvažavao. Kad god sam došao, i Srećko se uključivao… Mislim da je Srećko jedan od najstručnijih ljudi u službi”, opisao je Ivan Lasić prvog Perkovićeva šefa i mentora nakon što je ovaj iz Osijeka stigao u Zagreb. Šimurina je mladost proveo u sjemeništu pa se onda prebacio u Udbu. Umro je u Zagrebu prije nekoliko godina.

Rekao je Lasić i neke stvari o Zdravku Mustaču koji je također na optužnici njemačkog tužiteljstva zbog Đurekovićeva ubojstva. “Mustač nije nikad radio po emigraciji… Doživio sam ga kao čovjeka koji ne priča puno, ali sve što je rekao bilo je odmjereno. Rekao je da se mi ne smijemo zanositi da će naša suradnja s Nijemcima nama obezbijediti razrješenje naših problema kad je u pitanju terorizam, ali da Nijemcima treba dati do znanja da je dio i njihove krivice. To se događalo na njihovom teritoriju, a oni su stalno tvrdili da dobro drže pod kontrolom tu emigraciju.”

Špiljakov plan

Mustač je imao i dobru reputaciju u Beogradu, ali njegovo brže napredovanje u SDS-u, ispričao je Lasić, otežavao je Mika Špiljak. Hrvatski komunistički političar za kojeg Nijemci, u optužnici za Đurekovića, tvrde da je baš od Mustača “naručio” ubojstvo da bi eliminirao svjedoka pljačke u Ini i zaštitio sina Vanju.

“Do nas je dolazila priča da je Mika Špiljak protiv dolaska Mustača na tako visoku funkciju u ime SR Hrvatske, jer je služba pod njegovom i Gažijevom (Franjo Gaži, ministar policije SRH u vrijeme afere Ina i ubojstva Đurekovića, u sukobu sa Špiljkom) komandom zabadala nos u Inu, pravila afere.”

‘Taj izdajnik Mustač!’

Iako je Lasić otišao u mirovinu kada je Mustač stigao u službu u Beograd, produbili su međusobni odnos povjerenja. Prema Lasićevim pričama, Mustač se nije libio javno, na sastancima u središtu SDB-a, napadati Miloševića i njegovu politiku. To je bilo pred sam raspad Jugoslavije. U razdoblju kad su mnogi dužnosnici iz Hrvatske, na saveznim funkcijama i poslovima u Beogradu, nervozno razmišljali što uraditi. Ostati vjerni klimavoj SFRJ ili se prebaciti novim političkim vođama? U slučaju Mustača to je bio izbor između Ante Markovića, tzv. reformatorskog premijera jugoslavenske Vlade, ili Franje Tuđmana, “sumnjivog” lidera nove Hrvatske. “Pitao je mene za mišljenje o svom položaju. Marković mu je nudio da ostane dok je on tu… Ako ode u penziju, ide kad ispuni uvjete, kad istekne mandat. …Ako se vraća u Zagreb, ne zanima ga nikakva funkcija, može da bude inspektor, ima kvaliteta. Ponuđeno mu je da bude ministar umjesto Mulca (Vilim Mulc, zadnji šef unutarnjih poslova SRH) i s njim je zvanično razgovor obavljen. Nije dao odgovor. Procijenio je da će pobijediti Tuđman i nije se znalo hoće li uzimati kadrove iz starog sustava, pogotovo što u HDZ-u ima dosta ‘jastrebova’. A Tuđmana je doživio kao mirnog starijeg čovjeka…”

Mustač je, kao što se zna, prešao kod Tuđmana. Istina, nije postao ministar, ali ga je Josip Manolić uzeo pod svoje. U Beogradu su doslovno pobjesnili, prisjetio se Lasić. “Kad je on prešao u Tuđmanovo vrhovništvo, u Beogradu je rečeno da je izdajnik broj 1. To sam lično čuo. Nazvao sam jednog čovjeka i to ga pitao. Kaže: istina je, i izdajnik je broj 1, završit će gore nego itko misli, nadrljat će...”

Psihopat i sadist

Lasić je dodao i da se u Beogradu tada proširila priča da je Mustačev prelazak u Hrvatsku rezultat ucjene Zagreba, navodno zbog nekih intimnih, privatnih stvari. Komentara o Perkovićevu svrstavanju uz Tuđmana u Beogradu nije bilo. Ili ih Lasić nije čuo. Ono što je tada Lasić općenito izrekao o Perkoviću i što je ostalo zabilježeno na audio i video vrpci Vukojevićeve komisije (neki tvrde da su se na Lasićevu licu vidjele brojne modrice i podljevi) bilo je vrlo pozitivno. “To je jedan marljiv, miran, poslušan, solidan čovjek. Perković je vrlo disciplinovan. Nikad nisam imao problema s Perkovićem oko bilo kakvih dogovora.”

Prilikom jednog od dolazaka u Zagreb, priča Lasić, zatekao se u Perkovićevoj kancelariji, u zgradi MUP-a na Savskoj. Pridružio im se ranije spomenuti Srećko Šimurina, Perkovićev mentor, i Bruno Smokvina, načelnik centra SDS-a u Rijeci. Tema razgovora: notorni Vinko Sindičić, suradnik i egzekutor tajne službe. Niski čovjek s krivim nosom, kratke sijede kose, čvrstog stiska ruke, za neke samo psihopat, za druge opasni sadist i egzibicionist. Za službu Sindičić je “Pitagora”, a kasnije “Miša”. Ovaj Smokvina, opisuje Lasić, zahvaljivao je Perkoviću jer je “malo smirio” Sindičića nakon nekih incidenata koje je napravio u Rijeci i okolici. Bilo je to početkom 80-ih. Perković se žalio da mu se Pitagora popeo na glavu.

‘On je neobuzdan’

“Kad su oni otišli, Josip mi je rekao: Eto vidiš što je on (Sindičić) napravio za nas. To je čovjek koji je zaslužniji nego nas deset najboljih. Ali pravi probleme... Nedavno sam ga pozvao i čak sam galamio na njega. On je u stanju da se ušuti kao da se izvinjava. Ali on je takav, ne možeš ga obuzdati. On je proveo akcije, izvrsno izvršio zadatak, ali je ubrljao s onim djetetom u Veneciji (ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Ševe, uključujući i pokćerku Rosemarie koja je imala devet godina) ... to je bacilo malo sjenu, a ono drugo što on radi ne možeš ti njemu reći. U stanju je da napravi veliki nered, a kad ga pozoveš manji je od makova zrna. Izružio sam ga, malo je falilo da počne plakati.”

Sindičića je Lasiću komentirao i Stanko Čolak, specijalni savjetnik Stane Dolanca. Iz Čolakovih riječi očito je da ima blizak, osobni kontakt sa Sindičićem. Zanimljivi su detalji o načinu na koji Čolak priča o metodama rada Sindičića. “Vinko Sindičić je čudna ličnost. To je jedinstven čovjek kako je završavao neke poslove, a kako sad pravi primitivističke gluposti, to čovjek prosto ne može da vjeruje.” Lasić tada kaže da je puno čitao o njemu, ali da on pravi puno problema u zemlji. Čolak se čudi: “Šta ti je, bolan? On ti je Pariz (ubojstvo Brune Bušića), Venecija (likvidacija obitelj Ševo), Zürich (eliminacija Stanka Nižića). Ivane, mi možemo shvatiti Josipa, međutim Josip će dok je živ imati takve probleme, neće taj Vinko nikad biti drugačiji nego što je, on u akcije neće da ide ni sa kim, ti ga ne znaš, ti njemu ponudiš pomoć u nekoj akciji da mu olakšaš, on kaže: ‘Nema govora, ja neću ništa od vas nego koga, gdje i završena priča’. I Josip i milicija i svi u Rijeci će uvijek imati problem sa Sindičićem i tu se ništa ne može učiniti.”

SUTRA: UDBINA REKONSTRUKCIJA BIJEGA VINKA SINDIČIĆA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 09:17