Trebamo li prijaviti ili barem reagirati ako netko ne nosi zaštitnu masku?

Prvoga dana obaveznog nošenja maski u javnom prijevozu našla sam se na malom trajektu, u naravi lokalnoj liniji za lokalno stanovništvo malenog otoka trogirskog akvatorija. Mjesto je to na kojem se više-manje okupljaju otočani, tek tu i tamo kakav došljak, poput mene. Lokalno stanovništvo uvijek sjedi u brodskom salonu, gotovo ih nikada nećete vidjeti na palubi broda. Razgovor skače sa stola na stol. Započnu razgovor s nekim za svojim stolom pa se za mišljenje upita i nekog na drugom kraju salona.

To jutro bilo je posebno živo, kao i uvijek kad je kakva novost u pitanju. Rasporedili su se s torbama u kojima se s kopna nosi voće, meso, mikseri, akumulatori, pa je netko stidljivo, netko gordo, netko plašljivo, netko ponosno, a neki i uz tiho negodovanje, izvadio masku iz džepova i torbica te je nemušto i nespretno namještao na usta i nos. Brzim skeniranjem po salonu, uočili su dvojicu koja maske nisu imali. Jedan je bio neki furešti, sjedio je u kutu i čitao knjigu, a drugi je bio Tonči.

“Alo, di je maska, šta je?”, “Bome će te lipo globit, znaš, sad ti je obavezno”, dopiralo je iz svih kutova brodskog salona, a Tonči je odbijao svaki napad. “Šta će mi maska, ja nisam bolestan. Ako vi jeste, nosite.” “Ma ja se ništa ne bojin, to su izmišljotine, eno vidi po izborima, ko je tamo ima masku?” “Bome, ako je obavezno, e neka mi je i osiguraju. Eto tako.” Kad se kaže “Eto tako”, svaki razgovor prestaje, a Tonči križa ruke na prsima i podiže nos.

Tog je dana na otok došla prometna policija s kopna, što se u povijesti otoka nije zapamtilo, i naplatili su preplašenom i iznenađenom puku po nekoliko tisuća kuna kazne zbog uvriježenog običaja posjedovanja i prometovanja neregistriranim vozilima. Nema to veze s ovom pričom, ali Tonči je bio prvi kojega su kaznili. Samo nek se zna. Mnogi su rekli da im prijevoznik ili trgovački lanac mora osigurati maske, ili država koja je naredila. Pa se mislim, traže li od njih da im i odjeću kupe jer je također u javnosti obavezno hodati odjeven.

Reakcija Tončijevih suputnika iz brodskog salona posve je nemoguća u gradu, tamo gdje ne znate ljude koji su odlučili ne nositi masku i gdje im ne možete vašim uobičajenim komunikacijskim kodom prenijeti vaše nezadovoljstvo. Nošenje maski tijekom epidemije najjednostavniji je primjer timskog rada. Samo svi radimo isto i to vrlo jednostavan zadatak i rezultat je zajamčen. Samo svi istu, jednostavnu radnju. Relativno kratkotrajnu.

Možda nekome mrvicu nelagodnu, ali veća je nelagoda kad vas žulja cipela. I kao što kod svakog drugog timskog rada s razlogom negodujemo ako koji član ekipe zabušava, tako nam i u ovoj situaciji, kad se nađe pokoji građanin koji odbija poslušnost, dođe da negodujemo. Osjećamo se na neki način ugroženi, izigrani, a i naš čin više nema onu snagu kakvu bi imao da se svi pridržavamo pravila. Ali kako? Što treba učiniti? Reagirati na licu mjesta, upozoriti buntovnika? Pa antimaskeri su samo nastavak antivaksera, nema tu razumnog razgovora, to je živo blato od komunikacije.

Možda otići do prodavačice ili vozača pa njima sugerirati da nešto poduzmu. Jednog takvog su u Francuskoj prebili do smrti. Zvati Civilnu zaštitu? Ljudi koji jednostavno prihvate poštovati odluku i obvezu nošenja maski mogu to činiti iz brojnih razloga, ali većini je jasno da bez obzira na mijenjanje uputa, neslaganje dijela struke, zanemarivanje preporuka od onih koji bi nam trebali biti uzori, bez obzira na svu tu bezveznu i nepotrebnu kakofoniju, jednostavno sudjeluje u zaštiti zdravlja. Svog, tuđeg, narodnog. Njima medicinska maska nije ključni dio obrane autonomije i osobnosti, oni sigurno imaju i nešto drugo na temelju čega će obraniti svoja ljudska stajališta i slobode.

Brigu za drugog, na primjer. Ili nešto posve jednostavno, poput građanske pristojnosti. Protivnici nošenja maski redom iznose netočna, nelogična, neartikulirana, sebična i agresivna opravdanja, stoga je ostalim građanima odmah intuitivno jasno da se s njima nije najugodnije raspravljati. Nije neka velika sreća ni da ih policija baca na pod. Ali svakako postoje odgovorni koji će pod pritiskom velikog dijela mirne većine poduzeti određene radnje.

“Nije mi ugodno u vašoj trgovini, vidim da dosta ljudi ulazi bez maske”, na primjer. Pa sto puta tako. Ali, ako vam je baš pun kufer ovih što bi pobirali rezultate timskog rada dok istovremeno pljuju po njemu i baš ste se nešto ustali na lijevu nogu, slobodno odmah u glavu. Ne valja kupit u prsi. Neće pomoći protivniku, ali moglo bi vama.