Odavno s kolegama ravnopravno nosimo posao, ali iznos koji za taj posao stiže na naš tekući nije ravnopravan muškom. Pozicija jest, jesu i obaveze, no plaća, unatoč tri vala feminizma, tatama koji idu na porodni dopust i (vrlo) polaganom preslagivanju rodnih stereotipa u sada već 21. st. - nije.
Iskustvo direktorice
Gordana Frgačić o “ženskim” plaćama i ženskom načinu pregovaranja za tu plaću govori s iskustvom direktorice koja se 12 godina bavi ljudskim resursima u velikim kompanijama.
“Često žene intervju za posao odrade odlično, ali kad dođe do iznosa plaće, nelagodno im je o tome govoriti, baš kao da su došle volontirati.” I nije to tako samo kod onih koje se javljaju na niže rangirane poslove, nego i kod u poslu prilično afirmiranih menadžerica. Kaže da u karijeri nije srela ženu koja je za neko mjesto tražila veću plaću nego muški kolege koji su se kandidirali za taj isti posao. “Samo sam jednom od muškarca doživjela da je rekao kako on toliko ne vrijedi, a od žene to čujem često kad joj kažem koliku plaću nudimo.”
Tri najveće pogreške
U upravo izdanoj knjizi “Zašto smo manje plaćene?” Frgačić analizira zašto su, iako obrazovane i sposobne, žene ipak slabije plaćene. Tri su stvari koje žene na razgovoru za posao odrade najlošije - loše odgovaraju na pitanja potencijalnog poslodavca vezana uz bračno stanje, djecu i trudnoću, na pitanje koliku plaću očekuju i na pitanje koje su njihove mane.
Traženje novog posla
“Ne zamuckuj kad tražiš plaću. Bila sam podstanar s dvoje male djece, na poslu sam, nezadovoljna, dala otkaz i odlučila da imam dva mjeseca da nađem novi posao. Na jednom od intervjua došli smo do pitanja obitelji i djece, a ja sam im prilično ‘neotesano’ odvratila: ‘Čujte, mogu o svojoj djeci pričati i dva dana, doista su prekrasni i divni, ali to nema veze s mojim sposobnostima. Vama bi sad savršeno odgovarala gospođa od 35 godina i bez djece, još da procijenite kako se neće ni udavati, ali znajte da možda nije ni upola dobra kao ja...’” Drugi su je dan nazvali i ponudili joj posao.
Kad ih potencijalni poslodavac na razgovoru pita da nabroje svoje slabije strane, ili što bi htjele kod sebe popraviti, žene nerijetko šute, uopće ne daju odgovore, izuste tek “ne znam”, navode privatne stvari koje nije dobro reći, a iz kojih se dade zaključiti da su možda konfliktne ili vrlo nervozne osobe, ili su pak previše iskrene te istaknu one mane koje za to radno mjesto i nisu baš najprihvatljivije. To je pitanje koje je standardno na intervjuima, nije ga teško anticipirati, za njega se samo treba - pametno pripremiti.
Dobri i loši odgovori
Što bi bio dobar odgovor? “U takvim slučajevima treba birati one slabe strane koje i tako ne možete sakriti (dakle, iskreni ste), te nisu ključne za to radno mjesto. To je kod svakog drugačije i treba razmisliti prije razgovora.” Problem je i kad trebaju nabrojiti svoje jače strane. “Tu su žene pak preskromne (kao da ih nemaju) ili nabrajaju vrline poput - timski igrač, dobra, uvijek tu za druge, rado pomaže, kooperativna, odgovorna, lojalna. Rijetko ćete čuti da kažu - vrhunski organizirana, odlučna, izvrsna u upravljanju, zna pridobiti ljude.”
Mnoge žene kod nas u privatnom sektoru rade vrlo ozbiljne i odgovorne poslove za smiješne iznose, a Frgačić to ovako tumači: “Ona misli da je, recimo, u teško zapošljivoj dobi, sretna je što uopće ima posao, po medijima se stalno širi bauk straha od otkaza i nezaposlenosti i na razgovoru za posao traži možda i upola manje nego što bi mogla dobiti. Što privatnik ima od toga?
Nezadovoljnog radnika, a to u konačnici ni za firmu, ni za posao nikada nije dobro. Bitno je da se prije razgovora raspitate o plaćama u toj industriji i na radnom mjestu za koje konkurirate te da dobro procijenite koliko zaista vrijedite.
Jasno da je u današnje vrijeme kad je 300.000 nezaposlenih teško nekome savjetovati da će isključivo takav stav i nastup uroditi plodom, jer možda i neće, no morate znati koliko možete riskirati.”
Knjigu je, kaže, napisala ne bi li potaknula žene da razmisle i zauzmu drugačiji stav. “Godinama pratim to područje, vidim što pali, a što nikako ne ide. Žene”, kaže “među ostalim imaju manje plaće jer se osjećaju manje vrijednima. Ako mi same sebe tako vidimo, kako će nas tek drugi doživjeti? Za posao i plaću se treba izboriti, prvo vi morate misliti da doista vrijedite, a to će onda brzo shvatiti i potencijalni poslodavac. Prestanimo za svoju poziciju okrivljavati druge.”
Rodne kvote?
Frgačić ističe da je uvođenje rodnih kvota u politici dobro, ali ne i u biznisu. “Norveška je najbolji primjer kako kvote u biznisu ponovo vode do predrasuda i stereotipa, a ne mijenjaju bitno odnose moći. Tamo je 44% visoko pozicioniranih žena, ali ipak ne vode uprave, nego su ‘tek’ članice uprava ili sjede u nadzornim odborima i na drugim visokim pozicijama. Kako žena nema dovoljno, neke od njih članice su više nadzornih odbora i zovu ih ‘zlatne suknje’.
Koliko je kod nas muškaraca u više nadzornih odbora, pa je li itko našao za shodno to prokomentirati? Tako vam zakače oznaku ‘kvota žena’, sumnjaju u vašu sposobnost i misle da ste tu zahvaljujući kvotama. U politici svakako trebaju kvote jer, među ostalim, ne možemo dopustiti da odluke o zakonima koji se tiču žena većinski donose muškarci.”
Majkama s djecom i karijerom je najteže
Frgačić, majka troje djece, od koje je zadnje rodila kad je već bila na visokoj menadžerskoj poziciji, tvrdi da majčinstvo nije prepreka na putu do karijere, ali da je zaposlenim majkama - ipak puno teže. “Neću vam lagati - potrebna je silno dobra organizacija da sve uspijete povezati. A ako kod kuće imate slabića koji misli da je ‘pravi muškarac’, možete odmah podnijeti zahtjev za razvod ili odustati od karijere.” Njezin je suprug, ističe, velika podrška. Treći porodni dopust koristili su kombinirano - ona prvih šest, on drugih deset mjeseci. “Jako često čujem razgovore o promaknućima i povišicama kad se za žene kaže: ‘Ona neće moći na to dodatno školovanje, pa ima djecu’. Ili: ‘Nije to za nju, ne može ona toliko putovati, ima djecu’. Čak i rečenice poput: ‘Ma to je muški posao, ženu bi to dotuklo’. Jedino ispravno u tom kontekstu bilo bi reći: ‘Kolegica je to zaslužila i treba joj dati priliku. Pitajmo nju što ona o tome misli, pa neka žena odluči.’
Deset zlatnih savjeta
Gordana Frgačić u karijeri je, kao direktorica ljudskih resursa, intervjuirala stotine kandidata za posao. Evo nekoliko njezinih savjeta kandidatkinjama:
1 muškarci najčešće ne misle da su premladi ili prestari - uglavnom misle da su predobri - neka vam to bude na pameti kad sljedeći put posumnjate u sebe; budite “nesvjesne” svojih godina - muškarci su ih najčešće itekako nesvjesni
2 morate poznavati područje o kojem razgovarate jer će vas deset puta više provjeravati ako ste žena i stalno će pokušavati pokazati svoju nadmoć
3 ako pred vama vrijeđaju drugu kolegicu, nemojte biti sigurne da o vama imaju bolje mišljenje
4 iza visoke pozicije i skupog odijela najčešće se i dalje skriva samo preplašen i nesiguran dječak
5 slabići se boje jakih i uspješnih žena i učinit će sve da ih zadrže “tamo gdje im je mjesto”
6 u poslu, kao žena, nećete naći većeg neprijatelja od povrijeđenog muškog ega
7 nema te funkcije koju žena ne bi mogla obavljati jednako dobro, ako ne i bolje od nekih muškaraca - možete sve
8 nemojte istrošiti riječ “tolerancija” - za neke stvari ne treba imati ni razumijevanja ni tolerancije
9 poštovanje nećete steći podilazeći nekome
10 sposobnost nekoga da bude bolji ili lošiji rukovoditelj nema veze ni s čijim spolom, no žene rijetko podupiru jedna drugu za razliku od muškaraca (pada mi na pamet ona: zavadi pa vladaj)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....