Eto, to je to što imam za reći, nadam se da ćete biti zadovoljni - kaže Beli i počinje se pomalo dizati od stola.
- Je, je, naravno... odgovorim mu pomalo zatečeno.
- Ma nemojte vi meni, ‘je, je’... pa sve sam dao od sebe. Znate li da sam 50 puta rekao da više neću reći ni riječ, a dva sata ste me zadržali? - prekine me Beli malo povišenim tonom.
- Zašto ste onda pristali opet? - pitam.
- Vi ste 74. kojemu pričam. Neki ljudi Vukovar i Ovčaru koriste za svoje privatne stvari, samo da bi zaradili lovu. Hoću da svijet sluša pravu istinu - navodi s ogorčenjem.
- Niste odustali od pravde za Vukovar? - pitam ga.
- Nisam, ali je neću doživjeti. Sve ove godine se pitam samo jedno: Poznavali smo se, a toliko su nas lomili i ubijali. Kako su mogli?
- Hvala vam, gospodine Beli. Pružili smo si ruke, ali se zbog korone nismo rukovali. Beli je s obale Dunava krenuo lagano natrag prema gradskoj svakodnevici. Koljena ne slušaju kao nekad, a osamdeseta je na leđima. Slike iz njegove prošlosti prestrašne su za sjećanja. U njima su Ovčara, Velepromet, Modateks i Sremska Mitrovica, smrt, silne batine i zlostavljanja, kći koju su silovali i ubili, pet svjedočenja u Haagu i ono krvnicima u Beogradu te bezbroj policijskih ispitivanja kao svjedoka.
A on se još ima snage vraćati u studeni 1991.? Za vukovarske užase dosad je pravomoćno osuđeno 200 osoba u Haagu, Beogradu i na hrvatskim sudovima, ali pravda još nije zadovoljena. Uz “vukovarsku trojku” (Mrkšić-Radić-Šljivančanin) za vukovarsku tragediju najodgovorniji su bivši Vukovarci okupljeni u Šešeljevu dobrovoljačku paravojnu postrojbu “Leva supoderica” kojom je zapovijedao bivši slagač deka u Vuteksu Miroljub Vujović te njegov zamjenik, taksist Stanko Vujanović. Obojica služe 20-godišnje zatvorske kazne u Srbiji, gdje su, zajedno s još šest osoba, osuđeni za pokolj na Ovčari. Upravo oni su odgovorni za formiranje tzv. špalira smrti, premlaćivanja i zlostavljanja kojima su bili izloženi zarobljenici nakon pada grada i prije nego što su hladnokrvno pobijeni.
Jesu li u špaliru sudjelovala i dvojica osumnjičenih i netom uhićenih stanovnika Negoslavaca, Draženko Đokić (57) i Vojin Krstić (72), utvrdit će istraga, odnosno sudski postupak. Dragutin Berghofer Beli jedan je od sedmorice koji su preživjeli Ovčaru i batinanja koja su se događala prije egzekucije 260 ljudi na tom poljoprivrednom dobru te potom na Veleprometu i logoru u Sremskoj Mitrovici. Policija ga je zvala na razgovor i neposredno prije uhićenja posljednje dvojice osumnjičenika. On ih se ne sjeća, ali strahote koje je proživio nisu ni malo izblijedjele. O njima nam je pričao na onoj kavi uz Dunav i s pogledom na kuću, tad treću od općine, u kojoj je odrastao u Vukovaru.
Zapravo, neobično vedar i duhovit čovjek je gospodin Beli. Kaže da mu kroz šalu lakše izlazi ljutina i gorčina. U Vukovar je došao odmah poslije Drugog svjetskog rata iz osječke Retfale gdje je rođen, ali prije toga je s čitavom obitelji 1944. kao četverogodišnjak odgulio 15 mjeseci radnog logora za podunavske Švabe u Valpovu. Valjda zbog prezimena, iako se izjašnjava Hrvatom, a njemački nikad nije znao. Odmah potom majka se razvela od oca brice.
Dragutin je završio osnovnu školu, pa šegrtsku školu za tapetara. Postao je sjajan majstor, a vješte ruke odvele su ga čak do odaja iračkog diktatora Sadama Huseina 1982. godine, gdje je mjesec dana radio specijalne zavjese i zaradio protuvrijednost tri fiće, za što si je kupio poslovni prostor i više nije morao biti u najmu i plaćati “kiriju”. Radio je puno i radio je odlično, svi su ga zvali i znali i dobro mu plaćali za njegove vještine. U proljeće 1991. vozio je netom tapecirani kauč u Borovo Selo.
- Čovjek Srbin, pravoslavac. Al’ da se razumijemo, nit je svaki Srbin gad, nit je svaki Hrvat čovjek. Dođem mu u kuću. Pita, majstore što piješ? Kažem, ne pijem ništa. Baba, skuhaj kavu, kaže. Pita, majstore, što kažeš ti na ovu situaciju. Ma dajte gazda, kažem ja, nemojte bit smiješni. On će meni ovako: Jesi lud ili se praviš lud? Dok baba kuva kavu, proveo me kroz svoje dvorište, pokazao veliko imanje i na kraju me uveo u veliku prostoriju gdje je visilo oko 50 šunki. Vidiš majstore, pokazuje on i govori: ovo će Šešelj i njegova bagra sve pojesti. Ma dajte, gazda, kažem ja opet. Ma svaku večer Šešeljevci ovdje prelaze preko i dolaze, kaže mi on. To je bilo vrijeme kad se ‘kuvalo’ - govori nam Beli.
- Drago, bit će rata - tako mi je govorila mama.
- Ma kakvog rata, odgovarao sam joj. A bilo je to vrijeme kad smo svi baš dobro živjeli. Zašto bi došlo do rata - pitao se onda Drago.
- Slušaj ti mene. Tako je počelo i onda - uvjerena je bila njegova majka. Dva mjeseca kasnije dogodio se pokolj u Borovu Selu, počela su puškaranja po gradu, a s druge obale Dunava počele su padati - granate. Tako su krenuli, pomalo, i nisu stali. Nije se, kaže priključio obrani grada, već prije ona njemu. Živio je, naime, točno preko puta vojarne JNA na Sajmištu i nekih 15 metara od prvog tenka. U srpnju su, kaže, kad se snabdijevao ugljenom, tenkovska i cijev PAM-a (protuavionskog mitraljeza) već virile na cestu. Prve straže je držao s prijateljima Nikolom Papcem i Tončikom Šimunovićem, gradskim obućarem te uglednim izuzetno prohrvatski orijentiranim Vukovarcem.
- Bilo je tu i Srba i Hrvata, a mi bismo dežurali po dvaput tjedno. Svako malo, pa netko ode iz grada, Srbi na svoju stranu, Hrvati u Zagreb. Čujte, ljudski se bojati, ja ne zamjeram nikome. Nemojte misliti da sam ja neki hrabar čovjek. Ma kakvi, koljena zadršću samo tako. Išle su i suze. I tako, dan za danom, mi smo se polako organizirali i širili. Bili smo obrtnici, taj kvart počeli su braniti vulkanizeri, maleri, obućari, vozači, mehaničari - govori Dragutin Berghofer. Uz Trpinjsku cestu, Sajmište će postati ključna točka za obranu grada, bitke su bile krvave, svakodnevno prsa o prsa i tako svih 87 dana, od potpunog okruženja do potpunog sloma.
Sajmište je palo 17. studenoga, a srpski pobunjenici i vojnici ušli su u grad dan kasnije.
- Kad imate 100 oraha i pojedu se dva, više ih na hrpi nemate 100. Tako je bilo i s nama, svako malo se palila svijeća za nekim, a nemate pomoći. I na kraju, Vukovar je pao. Idemo u proboj. Bio sam na čelu kolone i vodio je prema Kukuruznom putu. Vjerovali ili ne, bila je duga 200 metara. Uvijek neko kaže, stani, fali ovaj, fali onaj. Uspio sam ih izvesti kroz groblje. Izašli smo na prugu. Oni su već bili na Lijevoj Supoderici. Kad su počeli šibati po nama, posakrivali smo se na rubu šume. Tu smo se raspali. Jedna grupa ode preko Vuke. Vidim da nas fali, pa se vraćam. Kroz rupu na stadionu Sloge naiđem na nekoliko svojih dečkiju. Dok sam ih okupio, prva grupa već prešla Vuku. Ne znam koliko ih je kasnije poginulo, možda 30. Ta grupa je nastavila s Nikicom Burićem-Samoborcem i uspjela se probiti. Ja sam se tad odlučio vratiti u bolnicu, zajedno s još jednim doktorom i pomoćnikom. Puna tri dana nisam jeo i mislio sam da je tako bolje - govori Beli.
Ostavio je automat kraj jedne drvene barake i izgorjelog automobila i ušao u bolnicu. U bolnici, međutim, sve je daleko od obilja. Kuharica dijeli hranu, pa stao, kaže, i on u red.
- Kaže ona meni: Čađo, koliko ih je danas bilo? Shvatio sam da me zamijenila s grobarom. Ja kažem: Nisam ja Čađo, ja sam Beli. Ona mi htjela uzeti tanjur, tek što mi je stavila dva krumpirića i malo ćorave juhe, kad je shvatila da nisam njihov. Čađin posao je bio slagati mrtve kod Riječne plovidbe, preko puta bolnice - kaže Beli. Bili su na rubu pakla, no već sutradan, njegovi glasnici će zakoračiti u bolnicu.
- Prvi od njih je došao Bogdan Kuzmić, on je nekad bio portir u bolnici. Neka šantava sestra ga je odmah izgrlila. On je prokazivao ljude, tko je tko. Naiđe dr. Mladen Ivanković, Srbin koji je čitavo vrijeme bio u bolnici i ravnatelj prije dr. Vesne Bosanac. Teško mi je bilo zbog njega, poslije je znao pričati na sudu: “Kad su došli Hrvati, majku ti j... četničku”, kad su došli Srbi: “Majku ti j... kakav si ti Srbin, ustaše liječiš”. Dan danas bih ruku stavio u vatru za njega. U noći 19. na 20. sam čuo 18 pucnjeva koji su odjeknuli bolnicom, oko 1 u noći. Kad su nas sutradan poredali više nije bilo nekih ljudi, mojeg prijatelja Varge, Drage Gudelja, Duvnjaka, koji je bio policajac i još nekih - prisjeća se Dragutin. Tu je prvi put vidio oficira JNA Veselina Šljivančanina koji se obratio dr. Ivankoviću riječima: Doktore, što se čeka, ratno stanje je, lakše ranjeni i civili na lijevu stranu, bolničko osoblje na desnu. Mislili su da će za Zagreb, no zapravo je počelo prebrojavanje na one koji će sigurno uskoro umrijeti i one koji imaju neku šansu preživjeti.
- Jedan rezervist nas je sve pregledao, dolazi neka žena i dalje mi 10 ili 20.000 dinara. Čeka nas pet autobusa Laste zrenjaninskih registracijskih oznaka, nekad sam bio glavni skladištar Čazmatransa, pa me zanimalo koji su i čiji autobusi. Odvoze nas u kasarnu, opet na sajmište, preko puta moje kuće. Tamo su vijećali što će s nama. Bilo je 8 sati. Čekali smo do 13.15. Sjedio sam na sredini četvrtog autobusa - priča Beli. Kako se on osjećao, što mu je prolazilo kroz glavu, o čemu su ljudi pričali u autobusima, redamo pitanja.
- Ja vam to ne mogu prikazati. Ne mogu. U autobusima muk. Kakvi su to bili ljudi, životinje, kako spavaju danas? Imate ljudi koji zakolju pile i muka im je. Oni su to radili ljudima. Tu su vadili neke van. Mislim si, da su nas htjeli sve pobiti, onda ih ne bi odvajali, a učinili su to dosta rano ujutro, i prebacili ih u vojni autobus, njih jedno 12, znao sam ih sve, neki od njih su bili moji susjedi, nikad nisam otkrio njihova imena i neću jer je to strašno za njihove roditelje. Đuro Latinović, vršnjak moje kćeri, inače treća kuća od mene, mi je kroz prozor pokazao zamahom ispod svojeg vrata kao da će me zaklati, evo to još nisam nikome rekao. Oni su tad, Bulidža, Mugoša, Zorić, Lančužanin porazbijali sve protupožarne aparate, lopate, ašove, pokupili sve držalice, uz pokliče i vriskove sjeli u nekog stojadina i krenuli za vojnim autobusom. Nakon tih nekih pet sati, krenuli smo i mi i stigli na Ovčaru u točno pola 2 - govori Beli.
Nitko im nije rekao kamo idu ni zašto su došli na Ovčaru. Na putu prema Negoslavcima je konvoj skrenuo lijevo. Tu je, na skretanju, Beli vidio da je na čelu vojna “kampanjola” JNA. Na Ovčari mu je prvi prišao njegov susjed Goran Mugoša (kasnije osuđen na pet godina zatvora na suđenju u Beogradu) i pokupio mu sav novac koji je imao u džepovima.
- A koliko sam mu puta majci posuđivao novac kad je bila u problemu, sve od prvog do prvog. Klošar vukovarski. Zorić me nokautirao, a treći me udario dolje, dok me ovaj džepario. Zorić je isto živio 200 metara od mene, otac mu je bio milicajac, a on je onda imao povlastice, pa je mogao biti drogeraš. Onda ovaj jedan, mislim da je to bio Lančužanin (Milan, također osuđen za ratni zločin na šest godina, op.a.), kad me opleo štakom po glavi potekla mi je krv. Ne znam kako nisam pao u nesvijest. Izdržao sam udarac u bradu, pa još jedan u nezgodno mjesto, razumijete, pa štapom. Tako sam hodao, oni su udarali i tako sam uletio u hangar. Ima jedno 12 metara taj put od autobusa - govori Beli.
Ružno bi to bilo nazvati srećom, ali Beli je dobro prošao iz jednog razloga - iz autobusa je potom izašao Damjan Samardžić, jedan od zapovjednika Sajmišta i onda su se okomili na njega. Udarali su ga držalicama od lopata i motika. Zabavljali su se. Čovjek kako je pao, više nije ustao. Njegovo ime je i danas na popisu osoba nestalih u Vukovaru.
- Čim sam ušao u hangar uletio sam u sredinu, jer i tu udaraju njih sedmorica, šutaju, tuku lancima, pendrecima i kundacima, željezom. Krv mi ide iz glave, koljena mi se tresu. Imam 50 godina, ali živi mi se još. Strah koji osjećam ja vam ne mogu opisati. U mislima: je li moguće ovo što mi se događa? Kada je ušao Emil Čakalić, on je prije rata bio sanitarni inspektor, njega je vidio Slavko Dokmanović, koji mu je bio šef tamo u općini. Kaže: O gospodine inspektore, i vi ste ovdje? Oni svi na njega, kao hijene. A kad je ušao Glavašević, njega su... Ah, dotukli su ga. Sve su nas ostavili na miru i svi se okomili na njega. Glavašević je bio ‘marka’, psihički nas je držao svaki dan na životu, a oni su to znali. Batinanje, šakama, nogama, batinama, savio je glavu, pao je.
Isto je bilo i s Francuzom. Došao je taj Kemo i pitao gdje je Francuz. Ja tad nisam znao da je to taj mali Jean Nicolier, mislio sam da je to samo nečiji nadimak, kao što je meni Beli. Francuz je istupio, a ovaj mu je rekao: Dođi, majku ti ustašku, Kemo će ti pokazati. Tukao ga je palicom. Vrištao je Francuz i plakao od bolova, a i mi s njim. Nije tamo više bilo heroja. Mučenja koja smo gledali i iskusili bila su zastrašujuća - govori Dragutin Berghofer.
Nevjerojatno, nezamislivo i beskrajno tužno je što čovjek može napraviti čovjeku. Najgore su prolazili oni koje su krvoloci poznavali iz susjedstva, s posla, iz kafića. Nada Kalaba, jedina žena osuđena za Ovčaru, tad je pucala u bivšeg kolegu s posla Josipa Batarela, jer ga je smatrala odgovornim za otkaz koji je dobila nekoliko mjeseci ranije. No Belom se osmjehnula sreća. Nakon dva sata torture u uniformi JNA naišao je Goran Ivanković, sin vukovarskog liječnika i Dragutinova prijatelja Mladena Ivankovića. Izveo ih je petoricu, otišli su s njim i njegovim vozačem.
Među njima je bio Tihomir Perković, zapovjednik bolnice, koji je svojevremeno obranio Goranova oca kad su ga napali huligani. Ubit će ga sutradan na Veleprometu. Spuštao se sumrak. Prije su ih odvezli u Modateks.
- Ivanković je meni i Perkanu dao nešto malo novca. Ujutro je došla neka balavica Slađana Korda, imala je 16, 17 godina, od finih ljudi, otac joj je bio direktor Medike, djed joj je bio sudac. S ocem sam joj igrao šah. Stavila mi je pod vrat nož dug 30 cm i pitala koliko sam zaklao nedužnih Srba. Neki djed Kordunaš nam je dao kruha i tad sam prvi put jeo u tri, četiri dana. Tog ću starca vidjeti na suđenju za ratni zločin u Beogradu, sjetio sam ga se. Sudac Krstajić mi je rekao ovako: Taj starac vam je zaklao 27 Hrvata na Ovčari. Prišao mi je u Modateksu Jezdimir Stanimirović i rekao: Beli, vodimo vas u Velepromet, tamo je vojna policija, bit ćete sigurniji. Je, vraga sigurniji. Ulazimo u sobu smrti. Ono malo novca što nam je dao Ivanković su mi uzeli. Tamo je Perković izveden i njih pet, šest nikad se nisu vratili. Dok su me vodili kroz dvorište Veleprometa naiđe jedan Krtinić i izdere se: Ovakve kao što je Drago treba ubiti. Ja ovako mutav, ne znam ni sam odakle mi hrabrost, kažem: Zašto, zato što su moja i tvoja mama bile susjede? On je zablokirao.
Navečer mi priđu dva mlada vojnika i kažu, kapetan vas želi spasiti. Nas 14 potrpaju u autobus i opet odvezu u kasarnu. Tu nam političko predavanje drži neki bradati čovjek. Dobili smo frtalj kruha, jednu riblju konzervu i kutiju cigara. Vojnik nas krene popisivati. Imao sam ženu Rusinku pravoslavku koja se pisala Jugoslovenkom, rastali smo se, ona je ostala na njihovoj strani. Koliko god sam se pisao Hrvatom čitav život, dođe ovaj vojnik, a ja mu na popisu kažem: Berghofer, Jugoslaven. No valjda nepismen, on je zbrljao moje prezime, pa je ostalo pisati samo Jugoslaven. Tako su me pročitali i utrpali u autobus - kaže Beli.
Stigli su u Mitrovicu kao zadnja grupa, njih svega oko 14, bio je 22. studeni. Nije znao što se dogodilo na Ovčari, nije znao ni da su mu kćer Vesnu odveli, silovali i ubili susjedi. Pavle Cvijanović ju je odveo, kaže Beli, “njihov harmonikaš kojega sam hranio”. Izašli su iz autobusa. Odmah je dobio karate udarac u prsa.
- Skinuli su nas gole, morali smo se, da izvinite, naprčiti. Prebili su me po svuda, ovdje najviše. Po tijelu, glavi, listovima najviše. Pored mene je stajao Niko, sin Kate Šoljić. Ubili su ga batinama. Bio sam bos, od jednog dečka, Mije Rehaka, dobio sam japanke, srećom, našao sam neke čarape pa sam ih navukao. Dali su nam SMB uniforme, hranili kruhom kroz koji se vidjelo, a u rijetkim prilikama dobili bismo ribe u konzervi. Tako sam proveo četiri i pol mjeseca. Kad sam nakon razmjene kod Nemetina došao u hotel Plitvice šest dana sam se kupao - govori naš sugovornik.
Dragutin Berghofer danas sa suprugom živi u Osijeku, ali na svoje vukovarsko imanje često dolazi.
- Srce je tu - mahnuo je prema Vukovaru, pozdravljajući nas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....