TKO JE LUKA BAJAKIĆ

Tatu glavnog Tomaševićeva poslovnjaka ‘41. je spasio član ustaške mladeži, poslije je ostvario veliku karijeru

Novinarka Milka Babović jednom je napisala da je Jarun bio treće Bajakićevo dijete, uz sina Ratka i kćer Ljubicu
Luka i Ratko Bajakić
 Privatna Arhiva

Sve do prošlog tjedna, Ratko Bajakić bio je poslovno uspješan, bogat i – anoniman. Za ovog biznismena, koji prema osobnom bogatstvu spada među stotinjak najbogatijih Hrvata, znali su pripadnici financijsko-poslovne kaste, i aktivisti zeleno-lijeve platforme Možemo!, kojoj se pridružio, kao jedan od rijetkih poslovnih ljudi. Za ostatak javnosti, prezime Bajakić bila je nepoznanica.

Međutim, istina je potpuno drukčija jer Ratko Bajakić dolazi iz jedne od najutjecajnijih obitelji sportskih dužnosnika u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. On je sin Luke Bajakića (1924-2014), koji je između 1971. i 1973. bio predsjednik Nogometnog (Fudbalskog) saveza Jugoslavije (NSJ ili FSJ), a prije i nakon toga, obnašao niz važnih društvenih funkcija. Ukratko, Luka Bajakić bio je dio tadašnje društvene elite, iako je u Hrvatskoj de facto zaboravljen.

Izvukao živu glavu

Rodio se u Dalju u Slavoniji i od mladosti je bio aktivan u sportskom životu, a od 1946. bio je član Omladinca iz Dalja. Već 1942. pridružio se partizanima, ubrzo postao član KPJ, a nakon rata preselio je u Zagreb na studij prava. U ratu je u dva navrata imao nevjerojatnu sreću. Kada se 1941. našao u Vukovaru, zarobili su ga ustaše i kao Srbin, našao se u smrtnoj opasnosti. No, ondje se slučajno zatekao njegov školski kolega iz Osijeka, tada član ustaške mladeži, koji je urgirao da se Bajakića pusti na slobodu. Drugi puta jedva se spasio kada su u ožujku 1944. ustaše upale u selo Bobotu, a on je bio ranjen, i jedva je izvukao živu glavu.

U Slavoniji je organizirao razne sportske aktivnosti, potom je radio u Fiskulturnom savezu Hrvatske u Zagrebu, da bi od 1951. godine sudjelovao u planiranju i izgradnji sportskih objekata poput Dotršćine, atletske staze u Splitu, Sportskog centra u Makarskoj, stadiona Gradski vrt u Osijeku te domova Partizana u Donjem Lapcu i Udbini. Vrhunac karijere dohvatio je u nogometu: kao predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske 1965.-1966., te NSJ-FSJ u razdoblju 1971.-1973.

To nije sve. Kao predsjednik Upravnog odbora za unapređivanje fizičke kulture grada Zagreba dao je doprinos izgradnji Sportske dvorane u Zagrebu, istočne tribine maksimirskog stadiona (bio je žestoki Dinamovac) i rekreacijskog centra na Jarunu te je radio na pretvaranju Više škole u Fakultet za fizičku kulturu.

image
Iskaznica Luke Bajakića
Privatna Arhiva

Kao utjecajni dužnosnik, Luka Bajakić je u velikoj mjeri pomogao da se u Splitu održe Mediteranske igre, i Univerzijada u Zagrebu. Kako je jednom prilikom podsjetio Sinan Gudžević, novinarka Milka Babović je napisala da je Jarun bio treće Bajakićevo dijete, uz sina Ratka i kćer Ljubicu. Unatoč tome, devedesete su bile teške, i prema svjedočenjima njegovih poznanika, u ratnim godinama doživljavao je brojne uvrede i stigmatizaciju zbog svoje nacionalnosti i „komunističke prošlosti“.

Anegdota s Brazilom

Najzanimljivija anegdota o Bajakiću vezana je za Brazil. Kao predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije vodio je reprezentaciju i na Peleovu oproštajnu utakmicu od brazilske reprezentacije. Tada je Pelé za vlastiti oproštaj osobno odabrao Jugoslaviju, a Bajakić je isposlovao da Josip Broz Tito odlikuje najvećeg svjetskog nogometaša. Utakmica je odigrana 18. srpnja 1971. na slavnoj Maracani u Rio de Janeiru, i završila je neriješeno 2:2. Dan prije utakmice u ambasadi SFRJ priređena je svečanost na kojoj je veleposlanik Mirko Ostojić je predao Peleu Orden jugoslavenske zastave sa zlatnom zvijezdom kojom ga je odlikovao Tito. A kasnije je Luka Bajakić Peleu predao drugi dar, umjetničku skulpturu kipara Frane Kršinića „Meditacija”.

Sudbina je odlučila da je Luka Bajakić posljednji puta javno istupio u razgovoru za Jutarnji list, pola godine prije smrti. U svibnju 2014., pričao je s Draženom Krušeljem, a povod je bilo predstojeće Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, i nadolazeća utakmica hrvatske reprezentacije u gradu Manausu, koji se nalazi duboko u prašumi. Bajakića su nervirali članci u medijima, po kojima su tamošnje vremenske prilike predstavljale smrtnu opasnost za naše igrače, pa je Krušelju ispričao kako je reprezentacija Jugoslavije odigrala je tamo sedamdesetih godina čak dvije utakmice u tri dana, i dodao “Molim vas, prestanite plašiti narod opasnostima koje vrebaju u Manausu i brazilskoj džungli.“

„ U Manaus smo se spustili iz gorskih područja, ali nije bilo nikakvih problema s prilagodbom. Sjajni Vujadin Boškov bio je izbornik te momčadi sastavljene uglavnom od igrača iz BiH. Sjajan je bio Bajević, igrao je Jurica Jerković, sjećam se svađe s Džajićem koji je na jednoj utakmici bio potpuno indisponiran... Zapamtio sam Manaus kao egzotičan, vrlo zanimljiv grad, ali kao grad u kojem se odvija sasvim normalan život. Nismo trebali posebne psihološke pripreme, bez problema smo putovali na izlete u džunglu itd. Osvojili smo treće mjesto, a igrači su dobilo po 300 dolara premije. Usporedite to s današnjim iznosima“, ispričao je otac Ratka Bajakića u zadnjem nastupu u medijima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 00:41