U futroli za pištolj je HS-9. Napunjen i težak 1000 grama. Na opasaču su još policijska palica i lisice. Opasač se čini težak, no ipak ih ne sputava. Stoje uspravno, u laganom raskoraku, sa zaštitnim naočalama i slušalicama na ušima preko kape sa šiltom ispod koje izviruje kosa - čvrsto spletena u pletenicu ili nisku punđu, kako kod koje policajke.
Izraz lica im je savršeno ozbiljan, koncentriran. Kontroliraju disanje jer, očito, adrenalin je odradio svoje. Prsti im već gore.
I napokon se čuje znak. Strogi povik.
Ekspresno vade pištolje iz futrole i pružaju ruke ispred sebe. Gotovo sinkronizirano.
Odjekuju četiri hica. Meci pogađaju metu i trgaju papir dok se zrakom širi miris baruta.
Kiša lagano sipi i jutro je prohladno. Mnogi će ga provesti kod kuće pod dekicom i sa šalicom čaja, ali ne i one. Gađanje na policijskoj streljani Dotrščina za njih je svakodnevica, obavezna aktivnost, ali i omiljena, pričaju mi poslije dok pregledavaju papirnate mete.
S predavanjem oružja spušta se i njihov gard. Nestala je oštra ozbiljnost, nasmijane su i pristupačne.
- Jao, jesam li vam rekla da mi je cimerica jučer kazala da želi da joj budem kuma na vjenčanju - čavrljaju.
Pusti šminku
Katia Ostojić, Nikolina Mareljić, Ana Klarica i Suzana Mikulić četiri su žene u 20-im godinama koje su odabrale zanimanje koje se kod nas još uvijek smatra vrlo neobičnim za ženu. One su prijateljice i kolegice - četiri buduće policajke od ukupno 743 polaznika Policijske škole “Josip Jović” Ministarstva unutarnjih poslova, jedine ustanove u zemlji za školovanje temeljnih policajaca, koja ove godine bilježi pravi boom polaznica.
Policijska škola trenutačno ima ukupno 743 polaznika, i to 499 polaznika i 244 polaznice. To je najveći broj žena u odnosu na muškarce u posljednjih deset godina.
- Ove smo godine primili puno više polaznika i bilo je znatno više prijava općenito, a posebice djevojaka. Ovo je sustav prekvalifikacije u trajanju od deset mjeseci, službeno nazvan program srednjoškolskog obrazovanja odraslih za zanimanje policajac, odnosno policajka, gdje su svi na istoj razini bez obzira na prethodno završenu stručnu spremu.
Raspon godina je od 18 do 28 i imamo polaznika sa završenom srednjom školom, ali i onih s visokim obrazovanjem koji su došli kako bi postali policajci - objasnio nam je Hrvoje Marić, pomoćnik voditeljice Policijske škole za nastavu jer, da, školu prvi put u 47 godina njezine povijesti vodi žena, mr. sc. Renata Odeljan.
Uz nju u školi radi pedesetak nastavnika i dvadesetak odgajatelja, od kojih je nešto više od dvadesetak žena. Glavni je, pak, Dubravko Novak, načelnik Policijske akademije koji u svom kolegiju ima deset ljudi. Za tim stolom sjedi točno pet žena i pet muškaraca. Osim toga, načelnik Novak ima i tri pomoćnika, a čak dvije su žene.
Stereotipima nema mjesta u tom malom svijetu Policijske akademije koja se prostire na 15 hektara, zdanju koje je građeno 70-ih, a nedavno obnovljeno po najvišim energetskim standardima. Uz “Sigurnost i povjerenje”, u službenom motu bez problema bi mogla stajati i - ravnopravnost.
- Mi smo na Policijskoj akademiji potpuno moderno društvo - dodaje Marić dok pratimo njega i polaznike u jednom njihovu sasvim običnom danu koji počinje glasnom zvonjavom u 6 sati. Vrijeme je za ustajanje, a ovaj alarm nema odgodu. Spremanje mora biti brzo i efikasno jer je jedna kupaonica za cijeli kat. Nema mjesta i vremena za lickanje, samo za ono nužno, jer je doručak za svih 27 odjela već u 6.15 sati.
Umjerena šminka
- Smijemo nositi make-up, ali umjereno. Puder, nenapadno rumenilo i maskara - kratko kaže Katia Ostojić, 26-godišnjakinja iz Ploča.
Završila je srednju školu za hotelijersko-turističkog tehničara i tri godine financijskog menadžmenta, ali bilo je to gubljenje vremena jer je oduvijek htjela biti policajka. Samo, nije joj uspijevalo. Uspjela se upisati na Akademiju tek iz drugog pokušaja, a velika joj je podrška bio dugogodišnji dečko, također policajac.
- U početku nam je nedostajalo to uređivanje i naša civilna odjeća, ali sada se ne skidamo iz odore. Mislim da bismo se u civilu jedva prepoznale - smije se Katia.
- Ne možemo hodati po Akademiji kao neke holivudske dive s tonom šminke i ne znam kakvim frizurama. Uredbom je određeno da djevojke mogu biti decentno našminkane, da to ne bude preuočljivo. Kosa ne smije biti razvezana ili, primjerice, u repu do pola leđa. Zato nosimo punđe ili pletenice. Od nakita se smije nositi sat i prsten ako ste vjenčani - pojasnila je 28-godišnja Suzana Mikulić iz sela Komletinci kod Vinkovaca, istodobno nostalgično okrećući svoj prsten na lijevoj ruci. Nedostaje joj obitelj.
- Suprug je uz djecu, imamo kćer koja je stara dvije godine i sina od sedam godina. Kada je on na poslu, uskače svekrva jer svi zajedno živimo i to dobro funkcionira. Srećom, još malo pa je kraj i svi jedva čekamo da napokon bude gotovo jer je bilo teških trenutaka, posebice zbog sina koji je baš krenuo u prvi razred dok sam ja u Zagrebu.
Sve je trebalo uskladiti, tko će ga voditi u školu i ići po njega jer i svekrva radi, pa je to bilo malo stresno, ali snašli smo se. Zasad se trudim svaki vikend, kada god mogu, ići kući. To je malo nezgodno dok mi traje praksa pa ih ne vidim po tri tjedna, ali ne brinem se, sve smo dosad izdržali pa ćemo i razdvojenost - dodaje Suzana.
Vidjela budućnost
Njezin suprug Branko također je policajac, a ideja je, kaže, potekla od nje jer je ona prva u policijskom poslu vidjela stabilnost koja im je potrebna. Suzana je završila srednju ekonomsku školu, ali na Ekonomskom fakultetu nikad nije vidjela svoju budućnost.
- Odmah prvu godinu nakon srednje škole pokušala sam se upisati na Policijsku akademiju. Sve sam testove prošla, ali zaista nas je bilo puno i nisam uspjela. Potom sam se udala i rodila prvo dijete, a suprug se poveo mojom idejom, završio Akademiju i dobio posao u Dubrovačko-neretvanskoj županiji kamo smo se potom preselili - priča Suzana.
Pomoćnik voditeljice Policijske škole Hrvoje Marić potvrđuje da u Dubrovniku uvijek nedostaje ljudi, stoga su ove godine promijenili taktiku i privukli u policiju čak 101 polaznika iz okolice Dubrovnika. Nikada u povijesti nije bilo toliko polaznika iz te županije, ističe Marić.
Unatoč preseljenju u Metković na pet godina i zasnovanoj maloj obitelji, Suzana nije odustajala od Policijske akademije. Uspjela je iz trećeg pokušaja.
- Bitno nam je što ću, kada završim Policijsku školu, imati siguran posao, financijsku stabilnost i moći ćemo djeci omogućiti normalno školovanje te, što je nama najbitnije, moći ćemo ostati Hrvatskoj. Ne moramo ići van tražiti bolji život, plaće i stabilnost - zaključila je Slavonka koja je ove godine prisustvovala otvorenom prvenstvu Policijske akademije u streljaštvu i osvojila prvo mjesto među djevojkama te četvrto mjesto od ukupno 40 polaznika. Norme za žene i muškarce u streljaštvu su jednake.
Samo su norme u testiranju motorike i potom na tjelesnom različite za polaznike i polaznice, drugih razlika, kaže Marić, nema. Čak se više ne mjere BMI, visina i težina kao uvjet za upis na Akademiju.
- U policijskom naoružanju i gađanju, kao jednom od predmeta gdje je vještina bitna, norme su iste. Ja sam deset godina predavao naoružanje i mogu reći da su djevojke bolje učenice, dok muški već unaprijed imaju stav da oni sve znaju o oružju. Djevojke slušaju upute pa na početku imaju puno bolje rezultate, a poslije muškarci to nadoknade s obzirom na to da su naša gađanja fizički zahtjevna pa su zapravo tu negdje po rezultatima - objašnjava Marić.
Oni koji ne slušaju i ne mogu trpjeti red, rad i disciplinu, najčešće otpadnu već u prvom mjesecu obuke koji je mnogima najgori. Treba se naviknuti, kako kažu djevojke, da netko viče na vas, da sve mora biti po špagi, da vam se pregledava soba, da vam se naređuje što radite i da vam se odjednom mijenja životni ritam.
- Plakala sam prvih nekoliko dana kada sam došla, ali sada kada budemo odlaziti, opet ću plakati - iskreno kaže Katia iz Ploča.
Ako su bolesne ili imaju menstruaciju te su spriječene u obavljanju dužnosti, polaznice na Akademiji imaju na raspolaganju liječnicu koja mora potvrditi njihove boljke jer svaki izostanak mora biti opravdan.
Neopravdani dani
- Zna se, 11 neopravdanih je isključenje. Policajke i policajci moraju biti primjer - ističe Marić koji u policiji ima gotovo 23 godine iskustva, a i sam je bio polaznik Policijske škole.
Imao je razna zaduženja u policiji, ali svjestan je, kaže, da temeljna policija ima najstresniji posao u odnosu na druge rodove jer su oni uvijek prvi i susreću se s različitim situacijama, od intervencija zbog obiteljskog nasilja i prometnih nesreća pa do ubojstava i razbojništava. Temeljni policajac nikada ne zna na što dolazi i što će naći na terenu.
Zato je ključna praksa, koja je trenutačno organizirana na četiri lokacije u Hrvatskoj: u PU zagrebačkoj, vukovarsko-srijemskoj, ličko-senjskoj i istarskoj. Svaki tjedan se rotira oko 200 polaznika većinom na mjestima granične, prometne i temeljne policije pa se svaki polaznik na praksi izrotira minimalno osam puta.
- Prošle smo dojave obiteljskog nasilja, provale u kuću, svašta smo vidjele. Mi se na praksi ne petljamo starijim kolegama u posao, radimo što nam kažu i ako nas nešto zanima, pitamo poslije u autu ili u postaji - objašnjavaju polaznice.
Praksa se radi konstantno od prosinca i gledajući rezultate koje su postigli kao mladi i neiskusni policajci, Akademija je, ističe Marić, na njih jako ponosna. Jer, otkrili su i ulovili počinitelje pojedinih slučajeva, sudjelovali u uporabi sredstava prisile, a u jednom su slučaju izvlačili migrante iz šume pa je polaznik na svojim rukama nosio migrante. Mnogo je takvih pozitivnih situacija, što samo dokazuje važnost prakse kroz koju, kaže Marić, polaznike osvještavaju o nužnosti empatije jer i policajci su samo ljudi.
- Kada odjenemo odoru, mi smo i dalje ljudi. Primjenjujemo znanja i vještine prilikom intervencija, ali moramo biti i empatični. To je moderna policija. No, još uvijek svi gledaju policiju kroz prizmu neke “stare milicije”. Strašno mi je na cesti čuti: “Joj, evo ti policajca, sad će te uhiti”. Ljudi djecu plaše policijom i ja uvijek roditeljima kažem da to ne rade jer mi nismo babaroge. Mi smo tu da pomognemo u svakom trenutku - objasnio je Marić.
To je moderna vizija policije koju polaznici dobro razumiju, a jedna od njih je i 22-godišnja Ana Klarica iz Zadra, koja se upisala na Akademiju iz drugog pokušaja.
Nasilnik
- Bila sam na intervenciji obiteljskog nasilja gdje su bili djevojčica od četiri i dječak od pet godina. Došla sam s dva mentora, oba visoka, korpulentna. Dok su se mama i tata svađali, djeca su cijelo vrijeme plakala. Dok su kolege obavljali posao, ja sam se s njima igrala i kroz tu zezanciju i priču počeli su mi govoriti što je bilo.
Dok su kolege već dva puta bili kod te iste obitelji, a djeca su uvijek samo plakala, ja sam na kraju od njih dobila cijeli događaj, što se točno dogodilo. I to sve zato što sam im se nasmijala - prisjetila se Ana koju je ljubavlju prema policijskom poslu zarazio tata Goran. Po struci kozmetičarka koja je počela studij prometa, nada se da će i nakon 30 godina službe s veseljem ići na posao, baš poput svog oca.
Da policijski posao često postaje obiteljska tradicija, osim obitelji Klarica zna i 24-godišnja ekonomistica Nikolina Mareljić iz Komletinaca.
- U obitelji imam policajce i znam što taj posao nosi. Braća Mario i Ivan su policajci, i to je za mene bio čak i logičan slijed. No, da se moju mamu pitalo, teško bi se složila jer ona kaže: “Kud će još i žensko dijete u policiju”. No, sada su se, srećom, već svi pomirili s mojim odabirom - ispričala nam je Nikolina koja se tek ove godine prvi put odlučila prijaviti na natječaj za policiju kako bi vidjela hoće li upasti.
Jer, iako joj se taj posao oduvijek sviđa, nikad prije nije niti pokušala jer je mislila da nema šanse. No, pokazalo se da se, baš poput svoje braće, dobro nosi sa strogim propisima i disciplinom na Akademiji. Ponosno svaki dan u 7.45 sati stoji u postrojbi dok se podiže zastava i sluša himna.
- Zatim ili idemo na nastavu ili imamo sport, samoobranu ili policijsko naoružanje i gađanje. Ili pak obrnuto, ako nam je škola poslijepodne. Ručak počinje u 11.30, a večera je od 17.30 do 20 sati. Uglavnom, cijeli je dan organiziran, a navečer do 21.45 svi moraju biti na Akademiji - nabrojala je Nikolina dok je pratimo na poligonu pješadijskih prepreka gdje s ostalim polaznicima trenira sve motoričko-funkcionalne vježbe s kojima se jedan policajac može susresti na terenu - od puzanja, preskakanja, provlačenja, penjanja i silaženja pa do grede za držanje ravnoteže.
- I to im je sve određeno normama koje moraju zadovoljiti da bi položili ispit iz sporta i samoobrane - dodaje Marić, pomoćnik voditeljice Policijske škole.
Prekvalifikacija traje deset mjeseci, a akterice naše priče, kao i njihovih 739 kolega, završnom svečanosti 12. srpnja, kada polažu prisegu, postaju policajke vježbenice. Još šest mjeseci rade pod budnim okom mentora, ali kada potom polože državni stručni ispit, napokon mogu raditi samostalno. Biti policajke.
Žene mogu sve
- Živimo u 21. stoljeću i žena može biti što god poželi. Tipično muška zanimanja kao što su policajac, vojnik i vatrogasac više nisu nedostižna ženama - smatra Suzana, dok druge polaznice dodaju da iako se već susreću sa stereotipima, uvredama poput “ženi je mjesto u kuhinji, mani se policije” i neukusnim vicevima o policajkama, ne žale što su odabrale ovo zanimanje. Štoviše, itekako su svjesne sigurnosnog rizika koji nosi ovaj posao.
- Kada je birao ovaj posao, svatko od nas bio je svjestan da nije isto biti učiteljica i policajka. Morate biti pripremljeni da nikada ne znate kakva vas situacija može dočekati na terenu. Ako voliš policijski posao, onda rizik ne shvaćaš kao prepreku - objašnjava Slavonka Nikolina koja, baš poput Ane, Suzane i Katije, smatra da “biti policajka” nije toliko zanimanje koliko je zapravo način života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....