SUROVA AFRIKA JOJ OTKRILA SVE NAŠE PRIVILEGIJE Splićanka: 'Školovat ću curicu iz Kenije'

SPLIT Jako nam je drago kad nas posjete bijelci koji su došli upoznati ljude, a ne samo vidjeti naše životinje, iskreno je priznao jedan Kenijac, plastično ilustrirajući još uvijek dominantno neokolonijalni odnos razvijenog svijeta prema ovoj afričkoj državi, našoj sugovornici, 27-godišnjoj Splićanki Piniji Poljaković, koja se upravo vratila iz te zemlje na istoku Crnog kontinenta, gdje je provela mjesec dana volontirajući s djecom i mladima.

Iako se ova studentica završne godine diplomskog studija kulturne sociologije, koji se kao međunarodni združeni program provodi na Sveučilištu u Zadru, ponajprije uputila u Keniju u svrhu znanstvenog istraživanja za svoj magistarski rad, srce joj nije moglo ostati hladno i nezainteresirano za nedaće tamošnjih ljudi, piše Slobodna Dalmacija. Stoga se Pinija, inače dugogodišnja volonterka različitih splitskih udruga (spomenimo tek njezin angažman na hvalevrijednom projektu “Ples s anđelima”) odmah prihvatila posla i organizirala niz radionica za djecu i mlade u Kiberi, jednom od najvećih afričkih slamova.

Ovaj slam se nalazi pet kilometara od centra kenijske prijestolnice Nairobija, a kakvi uvjeti života u njemu prevladavaju, možda najbolje ilustrira vrlo raširena praksa tzv. letećih WC-a. O čemu je riječ? Budući da nemaju izgrađenu kanalizaciju, ljudi često obavljaju nuždu u plastičnim vrećicama, nakon čega zavitlaju s njima u zrak - pa kud odlete, svjedoči nam Pinija.

- Zemlja je to velikih paradoksa. Unatoč bijedi i siromaštvu, ljudi u slamovima i kenijskim selima žele biti dio suvremenog svijeta, tako gotovo svi imaju mobitele i profile na Facebooku, makar mnogi od njih nemaju ni priključak za struju. Najčešće cijelo selo puni baterije za mobitele na samo jednoj utičnici - priča nam Pinija, koju su djeca i mladi s oduševljenjem primili u svoj krug.

U Kiberi je držala različite radionice s djecom najmlađeg uzrasta, dok je u gradiću Kitengela, u katoličkoj crkvi Saint Monica, s nešto starijim klincima vodila radionicu “Globalni izazovi mladih”. A evo što nam je rekla o izazovima i problemima s kojima se oni suočavaju svakodnevno.

- U Keniji djeca i mladi nemaju besplatno obrazovanje ni na jednoj razini, a isto tako, nemaju ni besplatno zdravstveno osiguranje. Međutim, ono čega im nipošto ne nedostaje jest veliki optimizam. Makar živjeli u kolibama sagrađenim od balege i blata ili u improviziranim straćarama od late, mladi u Keniji vjeruju, za razliku od nas, da su oni snaga koja može promijeniti situaciju u svojoj zemlji - otkrila nam je ova buduća sociologinja, napominjući kako se svakako namjerava, prije ili poslije, vratiti u Keniju.

U međuvremenu, Pinija će financirati školovanje jedne djevojčice, koja ju je kao njezina “mala asistentica” jako dojmila, a među prijateljima i znancima već je prikupila novac za tri semestra njezina školovanja.

- Riječ je o djeci koja žive u gotovo nezamislivim uvjetima. Nije rijetkost upoznati osmogodišnjeg mališana koji mora brinuti o bratu ili sestri u dobi od pet godina jer nemaju drugih članova obitelji. Njihova je glavna briga kako preživjeti dan, a optimizam im je često jedino oruđe - kaže Pinija, dodajući kako je od taksista, dok se na povratku vozila u zračnu luku, čula zanimljivu životnu mudrost.

On joj je kazao da na ovome svijetu postoje zapravo samo dvije vrste ljudi: oni koji su zaraženi virusom sreće, i oni koji su zaraženi virusom nesreće. A mnogi Kenijci, zaključuje Pinija, od najranijih nogu nauče da je depresija privilegij kojeg si ne mogu priuštiti.

- Ljudi su mi govorili da me ništa ne može pripremiti za odlazak u Afriku, ali nitko mi nije rekao da te ništa ne može pripremiti ni za povratak u Split i njegovo stanje uma - kroz smijeh je priznala Pinija novinaru Slobodne Dalmacije, napominjući kako joj je Afrika osvijestila sve privilegije našeg života, koje su nepobitne, makar nam se ponekad činilo da životarimo negdje na periferiji Europe.