MORPHEUS

STRAH U ILICI Sa stropa kapa voda, pod nogama vam trče štakori, srce ubrzano tuče dok škarama režete vrat zlikovcu koji vas je pokušao ubiti...

Juraj Canić, Matija Boltižar, Dorijan Golub
 Ranko Suvar / HANZA MEDIA

“Ubit ću te”, morbidne riječi odzvanjaju hodnikom. Histeričan glas dolazi iz bolničke sobe. U njoj je jedan od zaraženih pacijenata. Odjednom se čuje vrisak koji me ostavio ukopanog na mjestu. Ne želim ići dalje. Bojim se. I dalje mi je u glavi onaj leš koji je pao na mene. Njegovo beživotno tijelo na rukama, mokra kosa koju sam osjetio pod prstima. Trnci su me prošli. Tko je ubio tog lika, pitao sam se u sebi. Nisam se usudio reći to na glas. Polako sam prišao vratima sobe. Onaj muški glas se sada bolje čuje.

“Platit ćeš za to što si mi napravio... Pusti me van, čuješ li me!” Ispustio sam zrak za koji nisam ni znao da držim u sebi. “Tko je tamo?” Primijetio me. “Otvori, čuješ me, otvori odmah ta vrata!!” Čuli su se udarci o drvo. Psovao je. Molio. Prijetio. Stajao sam ispred. Možda je on isto žrtva. Možda je ubojica. Saznat ću samo ako ga pitam, ako otvorim vrata... Ipak, ne mogu se natjerati da nešto kažem. Polako odlazim prema stubištu s kojega sam došao. Ne želim znati. Bježao sam sve dok njegov glas nije nestao. Sve dok se nisam osjećao sigurno.

Ovako izgleda dio scenarija ruske interaktivno psihološke igre Morpheus, koja je svoja vrata otvorila prošli mjesec u Zagrebu. Riječ je o novoj igri razvijenoj po modelu Escape Rooma, samo što igrači cijelo vrijeme sjede na stolcu s povezom na očima. Naime, sama igra odvija se u glavi igrača. Tako da tijekom igre nisam bio u bolnici, nitko nije umro i ni u jednom trenutku nisam bio u stvarnoj opasnosti. Ipak, imao sam osjećaj kao da se sve uistinu događa.

Moje tijelo je osjetilo realan strah i tijekom cijele igre pratio me instinkt za preživljavanjem. Instinkt zbog kojega sam u igri ubio i žrtvovao život drugih samo kako bih ostao živ. Kada je sve završilo, osjećao sam veliko olakšanje što je napokon gotovo, ali, osjećao sam se i dobro. Zašto sam se osjećao dobro?

Sudbinske odluke

- Čini mi se da je tajna popularnosti u tome što igrači u Morpheusu dobivaju mogućnost iskusiti emocije i proživjeti situacije koje nisu dio životne svakodnevice: sramota, žaljenje, uzbuđenje, strah za vlastiti život, potreba da djelujete ovdje i sada gdje sa svojim postupcima odlučujete o sudbini cijele ekipe. Sama činjenica da niste samo vanjski promatrač nego aktivni sudionik dovodi vas do toga da sve ovo doživljavate na jedan drukčiji, dublji način - kaže Aleksandar Knjazev, jedan od kreatora Morpheusa.

Samu igru osmislila su tri prijatelja kako bi Rusima ponudili nešto novo. Naime, Escape Room igre jako su popularne u Rusiji i voditelji studija čine sve kako bi što više uplašili svoje igrače te im približili osjećaj stvarnosti. Zato su tvorci Morpheusa radnju prebacili u glavu igrača, mjesto koje ne poznaje granice, a kroz samu igru ih vodi narator, odnosno Morpheus. On iznosi scenarij i navodi igrače u igri, njegov glas prenosi igračima što se oko njih događa, a glumci igraju druge likove te pridonose stvaranju atmosfere. Zato se u prostoriju ulazi s povezom na očima koji se ne smije skinuti do kraja igre, kako se ne bi narušila njena uvjerljivost. Isto tako, okolina reagira s igračem.

Kada se pali generator, osjeti se miris benzina, a u nekom trenutku osjeti se i miris trulog trupla. Tu su i popratni osjetni efekti poput “štakora” koji vam prolaze pod nogama ili voda koja kapa sa stropa podruma. U igri postoji i mogućnost ubojstva druge osobe u priči. Kada sam toj osobi prerezao vrat škarama, kapi “krvi” su me pošpricale po licu.

Ipak malo previše

Ipak, nekima je taj osjećaj realnosti previše. U posljednjih mjesec dana igru je u Zagrebu odigralo više od 200 ljudi, a veliki broj njih nije igru završio do kraja. Maria Grigoryan, voditeljica hrvatske podružnice Morpheusa, kaže da su neki zbog straha tražili prekid igre.

- Hrvati se jako boje, pa mnogi odustanu tijekom igre jer ne mogu podnijeti tu količinu straha. Ipak, ruska verzija igre je još strašnija i voditelji su je učinili takvom baš na zahtjev igrača. U Hrvatskoj je pak drugačija situacija, zbog čega smo odlučiti uvesti još jedan scenarij igre koji će biti puno zabavniji i smješniji. Zove se Agent 007 i igrači će pomoći James Bondu da spasi svijet – veli Grigoryan, koja je zagrebački studio u Ilici otvorila sa suprugom Ivanom Vučkovićem.

Prema ovome ispada da se Hrvati boje više od Rusa, ali podaci pokazuju kako i mi volimo konzumirati strašan sadržaj. Horor filmovi imaju stalno veliku posjećenost u kinima, kriminalistički romani se godinama nalaze među najprodavanijim književnim izdanjima, a strašne videoigre se sve više penju na ljestvici najprodavanijih igara. Ali, zašto je to tako? Zašto volimo raditi nešto što nam izaziva strah?

Umjetnost straha

- Strah kao emocija je evolucijski nastao mehanizam u mozgu koji “čuva život”. Manifestira se u obliku signalne tjeskobe, ali i paničnih napada te depresije u osjećaju bespomoćnosti. Oduvijek su umjetnici izražavali i taj aspekt ljudske psihe. Kao što traumatizirana djeca vole izazivati strah drugoj djeci i tako se u katarzi oslobađati vlastitog straha, to rade i kreativni umjetnici, primjerice “kralj horora” Stephen King koji nikad nije ni skrivao vlastite traume i strah. Igra i kreacija je tijekom čitavog života manje ili više uspješan način suočavanja sa strahotama. A ljudska potreba da gleda strašne sudbine drugih ima i funkciju magičnog umirivanja samog sebe u smislu “to se uvijek događa nekom drugome” - kaže psihijatar i psihoanalitičar Stanislav Matačić.

Upravo je film “Ono”, koji je nastao prema Kingovom romanu, prošle godine bio jedan od najgledanijih filmova u hrvatskim kinima. Horor je pogledalo više od 100.000 ljudi, a samo u prvom vikendu vidjelo ga je rekordnih 25.772 gledatelja te je zasjeo na prvo mjesto najboljih otvaranja horor filmova svih vremena.

Cijela 2017. je bila svojevrsna godina strašnih filmova s naslovima poput “Annabelle: Početak”, “Leatherface” te “Jigsaw” koji su redovito bili u top pet najgledanijih naslova. Dean Sinovčić iz Continental filma kaže kako svi ovi podaci pokazuju da u Hrvatskoj postoji publika za horore.

- Ljudi odlaze u kino da dožive neku emociju, bio to smijeh, suze ili pak strah. Razlog zašto ljudi gledaju horore jest što tamo mogu osjetiti limitirani strah, naime, svjesni su da se nešto takvo njima ne može dogoditi i to im daje neki osjećaj sigurnosti da uživaju u takvoj vrsti filma. Ipak, nije svaki horor jednako popraćen. Recimo, film “Ono” pogledao je više od 100.000 ljudi dok je film “Bježi” pogledalo tek 12.000 ljudi. Problem je što se u drugom slučaju radi o jednom pametnom hororu gdje se pravi elementi strašnog filma pojavljuju tek u zadnjih 20 minuta filma, što pravi ljubitelji strave toliko ne cijene - rekao je Sinovčić.

Popularnost horora na velikom ekranu odražava se i na književni svijet. Kada je izašao film “Ono”, tako je rasla i potražnja za knjigama Stephena Kinga, ali i za “strašnim” knjigama općenito. Ipak, sama knjiga “Ono” u hrvatske će knjižare doći tek krajem ove godine u izdavaštvu Stilus Knjiga. Branko Matijašević kaže da klasične horor knjige inače ne prolaze tako dobro na hrvatskom tržištu jer zagriženi fanovi knjigu kupe ranije te je pročitaju na engleskom jeziku te ne čekaju hrvatsko izdanje, ali za Kingovo remek-djelo se već sada bilježe rezervacije.

- Stalno smo dobivali upite od čitatelja te knjižara o datumu izlaska knjige “Ono”, a kada smo objavili vijest na društvenim mrežama, nastala je prava mala eksplozija. Knjiga će izaći baš u vrijeme kada drugi nastavak filma dođe u hrvatska kina, ali vjerujemo da bi naišla na veliki broj kupaca i kada je bismo je sutra objavili - veli Matijašević iz Stilus knjiga.

Priča o klaunu Pennywise je ipak iznimka te sami hororci inače ne dobivaju tako veliku pažnju. Što se ne može reći za kriminalističke romane. Gotovo sve veće nakladničke kuće u Hrvatskoj su imale barem jedan ili dva krimića među deset najprodavanijih knjiga. Jedna od tih kuća je i Znanje, koja mjesečno izbaci jednu ili dvije knjige s elementima horora.

- Ljubići nam idu jako dobro, ali čim se pojavi neki dobar triler ili krimić, onda oni padnu u sjenu. Najviše idu norveški i američki krimići i svaki je po svojim karakteristikama poseban. U američkim se spominje FBI te druge državne službe, a veliki je naglasak na obdukciji te forenzici. Norveški su pak više orijentirani na neke društvene i psihološke probleme. U njima se govori o serijskim ubojicama te o nekim marginalnim temama u društvu kao što su pedofilija i incest. Ovi tipovi su više zastrašujući, ali imamo i britanske krimiće koji su po uzoru na Agathu Christie, tako da i oni imaju svoju publiku - priča Danijela Žitković Rumbak iz ureda za marketing i uredništvo izdavačke kuće Znanje.

Sam koncept “prodaje straha” postoji već godinama u industriji zabave te se on konstantno nadograđuje. Horori bivaju sve strašniji i inovativniji kako bi imali što veći naglasak na stvarnost, a isto se može primijetiti i u knjigama. Sve postaje strašnije, zbog čega se već neko vrijeme vode polemike o tome gdje treba povući granicu. Recimo, kontroverzni “Srpski film” u kojemu se prikazuju scene nekrofilije i pedofilije u vrijeme svog izlaska bio je zabranjen na brojnim svjetskim filmskim festivalima te su ga mnogi kritičari proglasili najmorbidnijim filmom u povijesti. Ipak i takav film ima svoju publiku, a pojedini su ga kritičari nazvali odličnim umjetničkim djelom. Nameće isto pitanje: zašto ljudi uživaju u takvom sadržaju?

- Zato što ljudi po svojoj prirodi nisu isključivo dobri. Destruktivnost, sadizam, okrutnost je isto tako dio ljudske prirode. Sjetimo se samo kako djeca mogu biti okrutna prema drugoj djeci ili prema malim životinjama. Sjetimo se i okrutnosti u bajkama i mitovima koje nas uče životu, a koje isto tako ne treba ni cenzurirati ni ublažavati, jer one imaju svoju svrhu u edukaciji. Sjetimo se i ushićenja djeteta kada, i samo puno strahova, uplaši drugo dijete i uživa u njegovom strahu. Ljudska nagonska priroda, i seksualna i agresivna, a počesto su i zajedno u ekspresiji, a koje se u velikoj mjeri moramo odreći i zauzdati je, sputati osjećajem krivnje da bismo živjeli jedni uz druge u civilizaciji, traži svoje kanale kojima bi se izrazila i olakšala - veli Matačić.

Ustrašeni pacijenti

Neki stručnjaci napominju kako strah u filmovima i drugim strašnim sadržajima izaziva lučenje povećane koncentracije endorfina, dopamina i serotonina u mozgu, što izaziva osjećaj ugode kod ljudi. Drugi pak tvrde da se radi o nekoj vrsti eskapizma. Kada gledamo horor, naše misli se mogu odmoriti, a naši osjećaji bivaju potpuno tjelesni, čak i primalni. Zaboravimo na sve ostale probleme, a u isto vrijeme znamo da ništa od toga nije stvarno. Kako ističu određeni sociolozi, to nam daje mogućnost da uživamo u tom strahu te da nakon toga imamo osjećaj kao da smo pobijedili i premostili neku veliku prepreku, iako smo zapravo samo preživjeli gledanje horora. S ovime se slaže i Matačić koji već tridesetak godina radi kao klinički psihoanalitičar s “ustrašenim pacijentima”.

- Kada gledamo “strašan” film, čitavo vrijeme dok smo izloženi tom iskustvu ipak znamo da je to fikcija, da je to “samo film”. Vlastite svakodnevne, bilo svjesne ili nesvjesne strahove možemo projicirati na ekran i uživati u tome kako se fikcionalni likovi hrvaju s onim što je bilo ili može biti naše osobno iskustvo, uživati u tome da oni “pate umjesto nas” te u tome da se u njihovom fikcionalnom prevladavanju tih poteškoća možemo poistovjećivati s njima. I suština tragedije u klasičnom smislu pojma jest u tome da “heroji pate umjesto nas”. Volimo doživjeti, isto kao i djeca, makar kroz umjetnost i medije, da su drugi ti koji se moraju bojati, a ne mi - zaključuje Matačić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. rujan 2024 19:47