PROTEST NA TRGU

Što stoji iza okupljanja naroda: Festival slobode, desničarski pir ili nešto puno ozbiljnije?

Stožer je trgovao strahom od zaraze kao offshore valutom kojom je kupovao što je htio; nove mjere, strože mjere, vrijeme...
Festival slobode
 Boris Kovacev/Cropix

Bilo bi prilično kratkovidno pomisliti da je subotnje okupljanje na Trgu bana Jelačića isključivi proizvod desničarske, antivakserske, antiznanstvene šabanijade. Prvi i najočigledniji razlog - skup je privukao nekoliko tisuća ljudi, dakle, neusporedivo više nego što je to bio slučaj u nekim prijašnjim, blamirajućim pokušajima da se živozidaškim teorijama motivira masovni bunt. Svi znamo kako je to prolazilo - nekolicina napušenih irokeza podignula bi dva transparenta i s prvim hladom otišla kući. No, ovaj se put na glavnom zagrebačkom trgu okupilo, prema nekim procjenama, između pet i deset tisuća ljudi, a brojka bi bila i neupitno veća da se relaksacija mjera nije dogodila neposredno prije ljeta i da sezona nije, koliko-toliko, izvukla grlo iznad vode.

U nedavnoj anketi na jednom portalu, provedenoj nad gotovo 20 tisuća ljudi, čak 76 posto čitatelja izrazilo je nezadovoljstvo i nepovjerenje u rad Nacionalnog stožera. Čovjek ne može propustiti da se ne zapita - kako se otopila prednost na gostujućem terenu? Gdje je nestala kolektivna opijenost Alemkom, pandemijskom personifikacijom Ivane Koronleanske? Ili Berošem, koji je svojedobno portrete na kojima je prikazan kao Batman autoerotski dijelio po Twitteru?

Greška u koracima

Za početak, Stožer se ovih dana neposredno uvjerio u dvije stvari - prvo, da strah nije najpraktičniji autoritet na svijetu i, drugo, da je marketing nevjerna ljubavnica koja stalno traži nova lica.

Od 25. veljače kada je Hrvatska dobila prvog koronapozitivnog pacijenta, Stožer je trgovao zdravoljudskim strahom od zaraze kao offshore valutom kojom je kupovao što je htio; nove mjere, strože mjere, vrijeme, povjerenje i politički autoritet. Takva je strategija, kao što je povijest nebrojeno puta pokazala, ishitrena, brzopokvarljiva i, realno, bilo je samo pitanje vremena i prilike kada će se konačno usmrdjeti. Permanentna prijetnja vlasti obično funkcionira neko vrijeme, ali na duge staze daje opipljivo opravdanje građanskom neposluhu.

Drugo, Stožer je bezrezervno kompromitirao svoja lica s milijun nelogičnosti, krivo posloženih prioriteta i skandala koje je postalo teško izbrojati. Sjetite se uvrnutog dozvoljavanja procesije na Hvaru, kojom je počelo bizarno koketiranje Stožera s liturgijskim proslavama, i to dok se zemlja gušila u lockdownu. Pa otvaranje crkvi prije vrtića i škola, nebrojena pogodovanja HDZ-u u predizbornoj kampanji; od slučaja zadarskog rukovanja, kada je Plenkovića po epidemiološkim parametrima trebalo poslati u samoizolaciju, pa nasumičnih zatvaranja i otvaranja granica s BiH kako bi se osigurao priljev HDZ-ova biračkog tijela, do ishitrenih, osobnih ideoloških epifanija - gdje smo redom otkrivali da su stožeraši, od Grba-Bujević do Capaka, lojalan HDZ-ov kadar s dugogodišnjim partijskim stažem.

Neki su, dakle, na tom trgu vjerojatno zaključili ovako: nije pandemija ta koja je dovela do ekonomskog posrnuća, rekordnog pada BDP-a i općedruštvene apatije - nego reakcija vlasti na pandemiju. I tko bi i s kakvim sakupljenim dokazima sada ‘ladne duše tvrdio da su petokoronaši totalno u krivu? U krajnjoj liniji, njihov je stav, evo neku večer, u prime timeu CNN-a dobio legitimno zaleđe i, praktički, novog drukača. Plenković je na američkoj televiziji novinaru Richardu Questu otvoreno priznao da je lockdown pogreška, da se “strategija čekića i plesa” napušta i da ulazimo u novu eru - eru “kontroliranog rizika”. Što god to značilo. Hoće li u tom smislu era kontrolirati rizik, rizik eru ili kontrola i rizik i eru - ostaje vidjeti. No, kada se podvuče crta i napravi bilanca, rezultat “greške u koracima” je popušenih 40 milijardi kuna. Na to nakalemite i 86 milijardi kuna štete od potresa i ispada da je čitava proračunska godina, sve što ste uplatili u državnu blagajnu, otišlo u papar.

A kako tek zvuči činjenica da je tvorac “čekića i plesa”, dosadašnje epidemiološke strategije koja je beskompromisno pogasila biznise, ljudima pojela ono malo kinte, a od koje Plenković sada pere ruke, ustvari inženjer i publicist Thomas Pueyo? Da se njegovo epidemiološko zaleđe bazira, pa, zapravo, ni na čemu? Da takav stručnjak ne bi ishodio dozvolu slagati taktiku za bitku protiv globalne pandemije ni da je riječ o virtualnoj igrici? Bijes je, čini se, legitiman, nezadovoljstvo - očekivano.

Hrvatski slučaj s Festivalom slobode nije usamljeni primjer protesta protiv dosadašnjih metoda borbe s koronom. Gotovo da je nemoguće pronaći zemlju na europskom tlu, a i šire, koju, u manjem ili većem broju, već nije pogodio nekakav nalet koronaustanka. Nijemci, Francuzi, Bugari, Talijani, Poljaci, Britanci itd., svi su, s većim ili manjim odazivom, prosvjedovali protiv Pueyove strategije i jedne nonšalantne lakoće s kojom ih je matična vlada potrpala u stanove i ograničila im kretanje. Zamislite kako bi iz današnje perspektive bilo apsurdno voditi kampanje poput #ostanidoma, govoriti o bioterorizmu i podizati moral bizarnim puštanjem muzike s balkona? Sada, kada se klatno pomalo okreće na drugu stranu i kada je Švedska, jedina zemlja koja lockdown nije uvodila, evidentno izgledni pobjednik ovog ludila.

Antivakcinacijska plejlista

No, valja reći i ovo: organizatori Festivala slobode svojski su se potrudili da na prosvjed ne dođe i više ljudi nego što ih je objektivno moglo doći. Socijalna distanca prema toj kritičnoj bulumenti koja je davala ton prosvjedu mogla bi biti jedina epidemiološka mjera koja bi, i nakon završetka ovog horora, bila poželjna. U tom bi pogledu trebalo sagledati i budućnost ovakvih prosvjeda. Čini se da postoji znatan broj ljudi koje antivakcinacijska plejlista Tonyja Cetinskog ne dira u srce i koji svojom prisutnošću nisu htjeli dati legitimitet prosvjedu dok ga vodi takva nakupina luđaka. Prizori i neke urnebesne snimke nakon prosvjeda, primjerice ona na kojima se zviždi vozilu Hitne pomoći dok ih gojazni nacist krsti vodom - zasigurno su učvrstile takvo uvjerenje.

Ali, što ako to uskoro više ne bude bitno? Ako vam, recimo, za nekoliko mjeseci zadnja rupa na svirali bude hoćete li se na prosvjedu očešati o više ili manje redikula? Što možemo očekivati, recimo, u prosincu? Od prvog studenog, prema procjenama javnih bilježnika, kreće oko 400.000 novih ovrha, sve ono što se, zbog posebnih okolnosti, u ladicama akumuliralo od ožujka. Drugi studenog bit će, dakle, Dan mrtvih - ali u nešto širem, financijskom kontekstu. I koga će onda biti briga hoće li na trgu stajati uz paleodijetaše, bjelopoljaše i homeopatičare - ako se mobilizira odžepareni narod koji, po novome, puši škiju i nema za zimske gume? Tko će krpati pukotine između onih koji misle da se takvim prosvjedima ugrožava javno zdravlje i ovih drugih, čija je egzistencija dovedena u pitanje i koji će pošto-poto tražiti da netko podmiri taj ceh? Što novcem, što glavom. I tko će pacificirati tu priču? Jer Cetinski je neku večer kod Šprajca najavio da se povlači iz angažmana, tako da, jebiga - sad se valja snaći.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 19:53