Priča kaže da je u KB-u Dubrava drama na više razina. Pola liječnika je odano starom ministru zdravstva Milanu Kujundžiću koji se vratio u tu bolnicu. Drugih pola još nije uhvaćeno u mrežu karijerne ovisnosti i odanosti. Jedan od njih je izabran da vodi borbu s covidom, maksilofacijalni kirurg, dr. Ivica Lukšić.
Maksilofacijalna kirurgija se u Hrvatskoj specijalizira 54 mjeseca. Liječnik za to vrijeme uči kako srediti čeljust. Vrlo je zahtjevno, nije zezancija. Čovjek sastavi lice nakon što ga pregazi valjak za asfalt. To je velik zadatak i tu treba imati puno u svojoj glavi da bi se rekonstruirala tuđa.
Možda ima matematički um. Možda odlično vozi. Avion. Možda zna glasovni jezik. I talijanski. Možda donira Wikipediju. I provodi godišnje odmore s Liječnicima bez granica.
Ali njegova specijalizacija nije povezana s virusima. Na rang-listi specijalizacija, ova je prilično nisko za borbu s covidom-19. To smo mi, odnosno ministar, izabrali. Zar u cijelom KB-u Dubrava nije bilo ni jednog drugog liječnika koji bi vodio Primarno respiracijsko intenzivistički centar (PRIC), nego baš maksilofacijalni kirurg koji na Twitteru od stručnjaka prati Lauca i Đikića? To je malo sumnjivo jer nema drugih stručnih adresa.
Jesu li svi ostali u KB-u Dubrava ispodprosječni da bi vodili neki odjel? Tko onda vodi intenzivnu u doba kada nema virusa? Tko vodi kardiologiju, plućni odjel, dijalize? Ili je jednostavno riječ o izuzetnim menadžerskim sposobnostima, pa čovjek napušta maksilofacijalnu kirurgiju?
U ostalim su sličnim centrima u Hrvatskoj izabrani liječnici koji, uz političku podršku, imaju i profesionalno bližu poveznicu s covidom-19, iako se nitko od njih trenutno ne bavi pacijentima na način da ih liječi. Voditelj tog odjela je mini ministar, taj se brine da se covidu-19 bolnica suprotstavi na najbolji način. Dr. Božo Radić, zamjenik predsjednika bolničkog Povjerenstva za kvalitetu KB-a Dubrava, dao je prije desetak dana otkaz, nezadovoljan organizacijom i načinom rada baš na covid-odjelu.
Nakon toga se pojavilo pismo one liječnice i sastanak cijelog PRIC-a koji kazuje, među ostalim, da su se covid-liječnici samo jednom, nedavno, sastali s voditeljem cijele službe. Nije to bila samo pobuna na brodu i nije problem u, banalno, jelovniku nego u kvaliteti medicinske usluge koju osoblje može pružiti pacijentima. "Hoću li birati kojem pacijentu ću dati respirator", kazala je jedna od liječnica na sastanku.
To kaže sve o organizaciji i resursima. I zdravoj sumnji svakog pacijenta. Naravno da čovjek nije na vrijeme skužio kakva nevolja će se pojaviti uz ovakve građane, kad nije ni Stožer, najzaduženiji za praćenje covida. I sve mu se raspalo u rukama. KB Dubravu sada pomažu drugi liječnici, oni s iskustvom rada s covid-pacijentima, dolaze respiratori, doći će i lijekovi. Sredit će se ta drama, mora nekako. O pobjedi nad pandemijom će nam govoriti isti dr. Lukšić.
Uostalom, pacijentima na intenzivnoj nitko ništa ne može garantirati. Neki se ne izvuku bez obzira na sve, respiratore, kisik i remdesivir koji smo naručili tek prije tjedan dana. Ali, bit će gadno. Bit će previše pacijenata čak i za mnogo bolje zdravstvene sustave. I baš zato je grozno pomisliti da je postojao sasvim nemedicinski razlog promaknuća. Zar uvijek mora biti naklonost i veza? Zašto, ako već završim tamo, ne mogu računati da ću izdahnuti jer sam bio preslab, a ne testni pilot, točnije, probni pacijent? Ili da odem sam na krematorij i samozapalim se dok još trčim na štopericu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....