Što kriju kad kažu ‘spin-off’ ‘in house’ i ‘outsourcing’

Ministrica Milanka Opačić, iz partije ukorijenjene, vele, u radništvu, na čelu je resora koji se bavi socijalnom politikom (dakle i socijalnim slučajevima), pa ih (to Ministarstvo i ministrica osobno) animira terminima koje su potrebiti posisali s materinskim mlijekom: “spin-off”, “in house”, “outsourcing”, “investicijski pipeline”…

Jest da se Ministarstvo bavi i mladima, pa bi se reklo da ih tom terminologijom brižno priprema za veliki trenutak kad će, trbuhom za kruhom, iz Lijepe naše u Bijeli svijet.

Hrvatske zamjene

Što bi falilo da se “spin-off” prevede kao “uzgredni proizvod” ili “uzgredna korist” (jer to znači, ovisno o kontekstu)? “In house” kao “kućni”, “unutrašnji”, “interni” (valjda razlikuju internista od hauzmajstora)? “Outsourcing” kao “izvanjsku” ili “eksternu nabavu”? “Investicijski pipeline” kao “ulagački cjevovod”?

Bi li se otkrilo da papagajski ponavljaju, bez znanja? Ili da koriste glupe prispodobe (u posljednjem primjeru)?

Najvjerojatnije nije to posrijedi. Na djelu je - kao i mnogo gdje - najobičniji leksikalni kolonijalizam, lijeno, neuko, ponizno preuzimanje tuđica i ondje gdje već imamo uvriježene usvojenice, pa i sasvim uobičajene hrvatske pojmove .

Tri su osnovna motiva leksikalnog kolonijalizma

Najčešći i gotovo neizbježan je transfer tehnologije iz jezika tehnološki razvijenijeg stanovništva u jezik onih koji, usvajajući njihove tehnologije i alate, usvajaju s njima i adekvatne tehničke pojmove.

Tako uneseno nazivlje može urasti i prerasti u znak identiteta (npr. teritorijalnoga). U školama se desetljećima uči da se nešto zove odvijač ili izvijač, pa će svejedno jednima u svakodnevnom govoru ostati kacavida a drugima šrafciger, ili da se neka vrsta ulaza zove veža (još iz doba kad su tu vezivali konje), a nama će to svejedno biti kome haustor, kome portun (to se zove i “jezičnim oportunizmom”, što s portunom veze nema, barem ne direktne).

Sav svijet koristi talijanske termine u glazbi (a tek među stručnjacima mogu uletjeti štrajhovi ili blehblezeri).

Tu dolazimo do drugog razloga: arkanih formulacija, tj. nagonske potrebe svake grupe da izumi i svoj zatvoreni kod komuniciranja, koji neće biti jasan, a možda ni uopće razumljiv neupućenima, pa će oni imati više poštovanja ili čak straha.

Svećenici i liječnici

Tipični predstavnici te tendencije su liječnici i svećenici (nimalo slučajno: i jedni i drugi potomci vračeva koji su baratali strahom, i jedni i drugi skloni obredima koji navode na poslušnost). Ne da ih slijede, nego ih ponekad premašuju, pa i karikaturalno, neke ine struke potrebite da se pokažu kao jedine posjednice tajnih znanja: npr. upravni pravnici (kombinacija fiškala i birokrata: nema zemlje u kojoj zakoni, a još više propisi, ne slijede ritualnu terminološku zakučitost koja plaši laike, osobito neuke, i osigurava novac posrednicima koji to razumiju). Ali teško će netko izvan struke razumjeti poneke povjesničare umjetnosti, a kemičara možda ni vlastiti otac (provjerio).

Treći razlog je društveni prestiž: govoriti kao i društveno moćniji znači izjednačiti se s njime na pojavnoj razini (u istu svrhu služe mode u odijevanju i inoj potrošnji, celebsi, gadgeti, lajkanje i slične pojave koje bi bile isuviše prepoznatljive kad bismo ih objedinili u nešto razumljivijoj općoj kategoriji pizdarija, što razumije i neuk balavac).

Rimljani su 1000 godina bili vojno najmoćnija nacija na svijetu. Bilo je dovoljno dvjestotinjak godina naknadne germanske dominacije, za koje romanska čeljad nisu smjela rabiti oružje, pa da iz romanskih jezika zauvijek iščeznu neki latinski pojmovi, te od onda i u francuskome, i u španjolskome, i u talijanskome ni rat, ni mač nemaju latinski nego germanski korijen. Filip Grabovac je, zauzimajući se da se Hrvati ne odijevaju na talijanski način, nabrajao sve genuine turcizme za predmete kojima se treba “na hrvatsku obući”. I dan danas na Alci, koja slavi pobjedu nad Turcima, gotovo da i nema termina koji nije turski (hajde, momak je slavenski, sluga nije prestižan položaj, a začudo je opstalo i koplje, ali korijen mu je u kopanju, ni to nije za gospodare).

Jezik osvajača

Eto, k vragu, neki naši preci su brzo preuzimali jezik osvajača, prodali su ilirski za latinski a taj za hrvatski (ostalo je samo ono što došljaci dotad vidjeli nisu: ne samo jarbol, nego i sapun, na primjer). A ni oni koji su došli nisu bili bolji: odrekli su se ili gotskoga ili iranskoga (ovisno o teoriji) i prihvatili jezik najbližih Slavena, da im ne spominjemo ime…

Usput, jeste li zamijetili da za prestiž ni nemamo našu riječ, nije nam nešto pripadao…

Ne treba se držati etimologije kô pijan plota, pa ni izreke “nomen est omen”, te u rječniku ministrice Opačić tražiti opake nakane.

Na svu sreću, verbalna komunikacija, koje smo se ovdje uhvatili, nije ni jedina ni najzastupljenija. Mehrabian i Ferris nisu opovrgnuti već gotovo pola stoljeća otkako su ustvrdili da u ukupnoj komunikaciji verbalni sadržaj sudjeluje tek sa 7 posto, na način kodiranja poruke (npr. ton glasa, dizajn) otpada 38 posto, a premoćnih 55 posto na neverbalnu tjelesnu komunikaciju. Gdje ministrica Opačić nije bez izražajnosti.

A nu Karamarka…