LEŠ NA LITICI

STIPE BOŽIĆ 'Nikome nije lako kad u planini vidi mrtvo tijelo. Na takve se prizore nailazi. Ali ne može se tu puno napraviti'

Stipe Božić (lijevo), uznemirujuća fotografija s uspona na Mt. Everest prije nekoliko dana (u krugu)
 Instagram

Stotine ljudi, zabilježio je fotoaparatom ovih dana Kanađanin Elia Saikaly, prolaze pored leša jednog od jedanaestorice onih koji su za aktualne penjačke sezone u svega desetak zadnjih dana podlegli usponu na Mount Everest.

Penjači stoje u redu, kao na bankomatu. Konačno, i jest riječ o nekoj vrsti bankomata, na taj se način penju klijenti, a ne alpinisti; oni koji mogu platiti turističkim agencijama da ih vode na krov svijeta.

Ako je povoljnog vremena za uspon za sezone malo, prilaz Mount Everestu bude preplavljen ljudima. Hladnoća, rijedak zrak, visina, iscrpljenost čine svoje. Sve ih više podlegne činjenici da se u gužvi nisu mogli kretati, neki su prisiljeni stajati i satima.

Komercijalne ekspedicije doslovce su pretrpale južni, najlakši put na najviši svjetski vrh. "Tisuće i tisuće je onih koji su spremni platiti od 50.000 eura na više tamošnjim agencijama da im organiziraju uspon. A organiziraju im kompletno sve. Osiguraju nosače, vodiče, užetima i ljestvama osiguraju put od podnožja do vrha, nose kisik, šatore. Među njima obično nisu alpinisti, jer to alpinistima u ovakvim okolnostima nije izazov, ovo je u neku ruku snobovski prestiž srednje bogatog sloja zapadnjaka koji hoće na društvenim mrežama pokazati 'Eto, ja sam se mogao popeti na Mount Everest', iako to nema veze sa samostalnim penjanjem", govori Stipe Božić.

“Ja osobno tako se nikad ne bih penjao jer je to potencijalno vrlo rizično”, dodaje, kratko komentirajući i fotografiju mrtvog penjača pokraj kojeg prolaze deseci tih “penjačkih turista”: “Nikome nije lako kad u planini vidi mrtvo tijelo, neki će zbog toga možda i odustati od uspona, ali na takve se prizore nailazi. Ponekad je riječ o ljudima koji su prije više desetaka godina nestali. No ne može se tu puno napraviti.”

Gužva na krovu svijeta

Stipe Božić se upravo vratio s Himalaje gdje je bio obilježiti četrdesetu obljetnicu svojeg prvog uspona na Mount Everest. Popevši se tada, 1979., postao je 85. čovjek na Mount Everestu, što će reći da ih se od 1953. do 1979. popelo samo 85. Sad ih se ponekad u danu popne više od stotinu.

Prijelomni trenutak dogodio se 1989., tad je počela komercijalizacija uspona na Mount Everest. Božić se baš te sezone zatekao na Himalaji, skupa sa slovenskim i makedonskim kolegama penjao se na najpoznatiji vrh planinskog lanca.

View this post on Instagram

High on the Hillary Step on May 23rd, video camera in hand, just beneath the top of the world. . We passed over 60 people during the night and arrived to the south summit just after sunrise. The skies suddenly opened up, the mist and cloud cover burned away and all of the splendor and glory of the world beneath our feet became visible. The Hillary Step was in plain sight and our team of climbers approached the final crux beneath the top of the world. . The sub zero temperatures and low oxygen level in the atmosphere had taken their toll on all of us. Minds hypoxic, extremities nearly numb, we all pressed on through the life or death situation. . The early morning light had revealed the gateway to the summit of Everest and in parallel a human being who had lost his life. Here we all were, chasing a dream and beneath our very feet there was a lifeless soul. Is this what Everest has become? . As I documented the team climbing the iconic step, my mind raced and empathized with every person who struggled to stay alive while undoubtedly questioning their own humanity, ethics and integrity. . This poor human being perched 7000ft above the Western CWM for everyone to observe was a reminder of each of our own mortality. Was this the 'Dream of Everest' we all imagined? . My heart bled for the family and loved ones and at the same time I was conscious of the necessity to continue to move. At nearly 9000m above sea level, there is no choice but to carry on. . Who is responsible here? The individuals? The companies? The Government? Is it time to enforce new rules? Will things ever change? What's the solution here? . With great sadness, as the cues pushed onwards and upwards, so did we, as did over 200 people that day. . I deeply apologize for the sensitivity of this post, but I feel we have a responsibility to inform aspiring future climbers of the seriousness of this undertaking while creating a dialogue around how to make safer, more responsible and more ethical choices with how we approach climbing to the top of the world. . To those that lost their lives this season may their souls Rest In Peace. . #Everest #everest2019 #LineUps #HillaryStep #Tragedy by @sherpapk

A post shared by Elia Saikaly (@eliasaikaly) on

"Dotad su nepalske i kineske vlade davale samo po jednu dozvolu za jednu sezonu, dakle išla je svega jedna ekspedicija. Ali, 1989. godine nešto se dogodilo u Tibetu, bili su nemiri, pa su Kinezi poništili dozvole, zatvorili granicu. Kako se u Tibet obično ide iz Nepala, a vize se dobivaju u Katmanduu, svi oni koji su se zatekli tamo pripremajući se za uspon s tibetske strane odjednom su navalili na nepalsku vladu, krenuli nuditi velike novce da i njima odobre uspon s južne strane. Nepalske vlasti odjednom su osjetile priliku za veliku zaradu. Tako je počeo taj komercijalni alpinizam", prisjeća se Božić.

Na putu za Mount Everest s južne strane, u baznom logoru pravi je šatorski grad, priča. "Postavljaju ga sezonski. Svake godine sve je veći."

Rizična varijanta

Božić i njegova ekspedicija prošli su tjedan, za uspona na Imje Tse bili iznad logora za Mount Everest. "Gledali smo ga s jednog brda, dobro se vidi to more šatora, možda ima oko 1500 ljudi. Tamo je pekarnica, WiFi, razne usluge koje trebaju turistima. Klijenti koji plate sve što se može platiti, a to bude najmanje 50 000 eura, u baznom logoru imaju grijanu prostoriju za objedovanje, kuhare, liječnika, šerpe im nose kisik na određenu visinu, čak ako nekome treba nose kisik od samog baznog logora, i to su spremni ponuditi. Kisik alpinisti inače koriste na visinama iznad 8000 metara, a klijenti od 7000 na više. Što s niže visine krenu s kisikom to znači više flaša i više posla za više šerpa. Imali su donedavno veliki problem sa smećem. Sad su fekalije riješili tako da imaju mobilne WC-e, ljudski izmet skuplja se u bačve koje se potom zatvore i nosači ih na leđima nose u dolinu, tamo negdje prazne. Otužno je to i ponižavajuće, da deseci nosača dnevno idu s tim izmetom u dolinu", navodi Božić pa dodaje:

"Prvi je dio uspona na Mount Everest vrlo opasan, obiluje visećim terasama, pukotinama, tamo je ledeni slap, zapravo lom ledenjaka, unutra su komadi leda veliki kao četverokatnice. To zna koji put pasti. No, klijenti imaju mogućnost platiti helikopter, mislim nekih desetak tisuća dolara, i tako preskočiti taj dio. Helikopter ih vozi iz baze u prvi visinski logor".

Božić spominje fizički obračun koji se 2013. dogodio između švicarskog alpiniste Ueli Stecka i talijanskog mu kolege Simone Moroa sa šerpama. Steck, penjač koji je bio u samom svjetskom alpinističkom vrhu (poginuo je prije dvije godine) i Simone Moro na sebe su navukli bijes šerpa koji su držali da „stalno nešto penju tamo gdje oni postavljaju užeta za klijente. Na kraju su šerpe i istukli ovu dvojicu. Ta nekompatibilnost između pravih alpinista i ovih koji vode klijente je dovela do apsurda, da su se tukli gore na drugom visinskom logoru, na 6.400 metara.“

Komercijalizacija penjanja bitno je promijenila i način života dijela Šerpa, naroda koji je do jučer živio tradicionalno, od zemljoradnje i stoke, u visinama od 3.000, 4.000 metara.

"Tisuće ljudi dnevno prođu tim putevima, idu na treking, neki na penjanje, šerpe su se okrenule turizmu, uz te puteve izgradili su prenoćišta, puno mladih se orijentirao na vođenje stranih penjača, uglavnom prema Mount Everestu kamo idu najlakšim smjerom".

Okretanje turizmu

Po popisu iz 2001. pripadnika naroda Šerpa je bilo oko 150.000. Uglavnom žive uz južne padine Himalaja. U novije doba od zarade iz turizma financiraju školovanje djece, pa neki odlaze na studij u Katmandu. Ali, i oni se za sezona penjanja vraćaju kući, voditi klijente, osiguravati im put, nositi im teret, raditi u turizmu.

"Jer, po sezoni, ako je dobar Šerpa, može zaraditi puno, značajnu sumu ne samo za tamošnje, već i za naše prilike. Šerpa u doslovnom prijevodu znači 'čovjek s istoka', došli su s Tibeta, njihov jezik i kultura vrlo su slični tibetanskima. Šerpe dobro žive na prilaznim putevima Mount Everestu, ali oni koji su udaljeni od uobičajenih penjačkih i planinarskih destinacija i danas žive na način kako su živjeli u davnim vremenima, nema bitnijih promjena".

Već dugo se vode polemike između svjetskih alpinističkih udruga i nepalskih vlasti, raspravlja se o tome kako stati na kraj sveopćoj komercijalizaciji uspona na Mount Everest.

"Ali, onima koji to mogu regulirati, nepalskim vlastima, uglavnom je stalo do novca, oni ne vode previše brigu o sigurnosti. Bilo je do sad puno raznih prijedloga kako ograničiti broj penjača. Agencije koje turiste vode gore morale bi imati neke kriterije kad primaju klijente. Ne bi smjeli voditi ljude koji nikad nisu bili u visokom gorju, izlagati ih tolikom riziku. Taj koji ide morao bi imati ispenjanih nekoliko vrhova određene težine i visine pa da se onda kvalificira za Mount Everest."

Penjači bez iskustva

Božić kaže da je upoznao puno onih koji bez ikakva značajnog iskustva idu na Mount Everest. "U zadnje vrijeme tamo je većina upravo takvih. Očito da se, zahvaljujući medijima, filmovima, literaturi raširila moda penjanja, sad je 'in' popeti se na Mount Everest, na zapadu je to u određenim krugovima vrsta prestiža. Nakon što su skoro sve nacije tamo poslale svoje alpiniste, sad na red dolaze razni menadžeri i slični..."

Nije rijedak slučaj da klijent, posve neiskusan, tek po dolasku u bazni logor dobije kratak tečaj, osnovnu alpinističku poduku - kako se uhvatiti za uže, kako se osiguravati, ono bazično što mu nije dovoljno u ekstremnim situacijama.

Zašto svi hoće na Mount Everest, zašto ih ne privlači Makalu ili Lhotse?

"Zato što to nije atraktivno jer većina za to nije čula, pa ako se popnu tamo mnogi neće biti impresionirani njihovim pothvatom. Tko zna u nekoj Americi gdje ti je taj Makalu? Obično kad kažeš Himalaja ljudi misle samo na Mount Everest, iako je tamo četrnaest vrhova viših od 8000 metara i na tisuće onih koji imaju više od 7000 metara".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:37