Stala između djece i ubojice: Nadahnjujuća ljudskost učiteljice iz Prečkog vraća vjeru da na ovome svijetu još ima dobrote i smisla

Kad se dogodi tragedija, želimo da je netko za nju kriv. Želimo se ujediniti u gnjevu i uprijeti prstom u nekoga tko nije dobro obavio svoj posao, tko je bio pokvaren, pohlepan, lakomislen, lijen, nemaran.

Nevini su poginuli jer je šofer bio iscrpljen, jer je poslovođa krao željezo s gradilišta, jer je nadzorni inženjer kupio diplomu u Bosni, jer je idiot držao napunjeno oružje u ladici s čarapama i obučavao dijete da rukuje njim...

Naš je prirodni poriv svakome zašto pridružiti odgovarajući zato, a to nam više nego ikad treba kad nas potrese nešto neshvatljivo užasno. Moramo imati krivca da bismo razumjeli što je vodilo nesreći, da bi nam svijet bio logičan, da se ne izgubimo u besmislu.

Ali svijet je nasumičan i krivca ponekad jednostavno nema. Za pokolj u osnovnoj školi u Prečkom sam njegov počinitelj svakako nije odgovoran. Poremećeni je siromah vjerojatno u glavi čuo glasove koji su ga naveli na zlo. Ne možete optužiti ni roditelje, koji su i sami stradavali u iracionalnim i nasilnim ispadima svoga djeteta. Zaključavali su se da ih sin ne zadavi na spavanju i preklinjali da ih se spasi.

Poželjeli biste se zatim okomiti na liječnike što ubojicu nisu zadržali za zatvorenom dijelu psihijatrijske bolnice, ali znate da liječnicima nije lako. I njih i sestre bolesnici pljuju i tuku.

Bolničkog osoblja nema dovoljno, loše je plaćeno, radi u groznim uvjetima, a činovnici u Ministarstvu zdravstva sve ih opet kinje da moraju rezati troškove jer svakodnevno gomilaju gubitke.

Zateknete se naposljetku da, kao i inače, psujete nesposobnog Andreja Plenkovića i lopovski HDZ jer nam trideset godina uništavaju zdravstveni sustav. Proklinjete beskrajne liste čekanja za preglede, korumpirane ravnatelje bolnica, namještene natječaje za kupnju medicinskih uređaja, no tu ste već jako daleko od Prečkog i ne osjećate istinsku utjehu u tome.

Na koncu konca, pokolji su se događali i u mnogo bolje uređenim državama od naše. Čak je i u bogatoj i naprednoj Norveškoj odrastao monstrum poput Andersa Breivika i nitko nije znao za njega dok on nije ubio šezdesetdevetero djece.

Poraženo morate priznati da u tragediji u Prečkom zaista nema krivca. Ni za koga ne možemo uglas tražiti da bude uhapšen i optužen, čak ni očekivati da on podnese ostavku. U nečemu se ipak možemo ujediniti, ali ne u gnjevu, nego u ljubavi.

U nadahnjujućoj ljudskosti one učiteljice koja je stala pred pomahnitalog mladića s nožem u rukama.

Nitko toj 62-godišnjoj gospođi pred mirovinom ne bi zamjerio da je vrišteći pobjegla od zločinca i zaključala se u ostavu za metle. Od nekoga s njezinom mjesečnom plaćom pogotovo ne biste očekivali da se junači.

Nema novca ni odlikovanja za takvo nešto. To da je ona vlastitim tijelom zaštitila đake, odgurivala manijaka dok ju je on desecima puta bjesomučno ubadao, čin je hrabrosti na kakav se cijeli Hrvatski generalski zbor, da ih staviš sve zajedno, ne bi usudio.

Kad pomislite da je sve ovo oko nas jedan krvavi kaos, jedna učiteljica iz periferijske škole vrati vam vjeru da na ovome svijetu još ima dobrote i smisla.