GDJE JE NESTAO NAŠ NOVAC (4)

Sin kupi očevu oranicu i za to mu država da 40% poticaja

Hrvatsko gospodarstvo je jedno od najviše subvencioniranih u Europi, a njegova konkurentnost pada iz godine u godinu
Zagreb, 200510.Redovita sjednica Vlade RH.Na slici: Bozidar Kalmeta (ministar prometa) i Djuro Popijac (ministar gospodarstva).Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
 Bruno Konjević / CROPIX

ZAGREB - Ovisnost hrvatske ekonomije o financijskoj infuziji države vidljiva je iz podataka Europske komisije i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, prema kojima udio državnih potpora u hrvatskom bruto domaćem proizvodu doseže enormnih 3,12 posto. Usporedbe radi, prosjek državnih potpora na razini EU gotovo je šest puta manji i iznosi 0,53 posto BDP-a. Čak i najsubvencioniranija gospodarstva, poput portugalskog, rumunjskog i latvijskog, imaju trostruko manji udio državnih potpora u BDP-u od Hrvatske.

Škverovi i dalje tonu

Kao jedan od najvećih gutača proračunskog novca u Hrvatskoj se najčešće spominje brodogradnja. Njezina je sudbina, uostalom, i razlog zbog kojega Hrvatska sve donedavno nije mogla otvoriti pregovore u Poglavlju 8. Hrvatski su porezni obveznici od 2004. do 2008. u razne vidove potpore brodogradnji ulupali 6,8 milijardi kuna, ili više od 900 milijuna eura, što je iznos kojim se moglo sagraditi stotinjak kilometara autocesta. No, hrvatski škverovi zbog toga nisu postali učinkovitiji ili profitabilniji, niti su uspjeli razviti konkurentan proizvod. Naprotiv, nastavili su tonuti sve dublje u živo blato.

Slična je situacija i s Hrvatskim željeznicama koje također, unatoč obilnoj pomoći države, gomilaju gubitke. Kao i u drugim državnim tvrtkama, prava svrha njihova subvencioniranja nije bila stvaranje održiva poslovanja, nego kupnja socijalnog mira i glasova, koja porezne obveznike stoji oko milijardu kuna godišnje.

Osobna potrošnja

Sličan se obrazac primjenjuje i u poljoprivredi na koju odlazi gotovo polovina svih proračunskih subvencija. Ti su poticaji u proteklih šest godina gotovo udvostručeni - sa 1,91 milijardu kuna koliko su iznosili 2004. na 3,82 milijarde kuna 2008. godine. Lani, zbog krize i rezanja proračuna, poticaji su srezani na 2,5 milijardi kuna. Iako je smisao davanja poticaja dopunjavanje dohotka poljoprivrednika do razine konkurentnosti i postizanja niskih cijena, i taj vid subvencija pokazao se kao socijalna, a ne razvojna mjera.

To potvrđuje podatak da se u Hrvatskoj poljoprivredom još uvijek bavi više od 120.000 obiteljskih gospodarstava koja raspolažu s manje od tri hektara zemlje, pri čemu poljoprivredna proizvodnja i dalje pada, a cijene sirovina su među najvećima u Europi. I uvoz hrane je proteklih šest godina rastao, osim lani. Građani Hrvatske s pravom se nakon svakog prosvjeda seljaka pitaju kamo je otišao silan novac koji je dan poljoprivrednicima te koji su njihovi svrha i cilj, osim kupnje glasova. Među samim seljacima kruži priča da je proteklih godina dobar dio njih uspio od države uzeti novac koji su koristili za osobnu potrošnju.

Kapitalna ulaganja

Uz poticaje, velik je dio novca odlazio na kapitalna ulaganja koja su trebala biti financijska injekcija za rast konkurentnosti. Kako to funkcionira, pokazuju slučajevi kada je otac sinu, s kojim ima obiteljsko gospodarstvo, prodao oranice, a zatim je sin to prikazivao kao investicijsko ulaganje temeljem kojega je od države dobivao povrat od 40 posto uloženog novca. To je samo jedan od načina na koji se novac bespotrebno rasipao.

Nepošteno bi bilo zaključiti da su svi poljoprivrednici takvi, no činjenica je da je HSS zahtjevom da se poticaji vrate na jedan hektar i jednu kravicu napravio medvjeđu uslugu onima koji su trebali razvoj, a koji bi, kada uđemo u EU, trebali konkurirati europskom farmeru.

Koliko se hrvatska poljoprivreda vrti u začaranom krugu, potvrđuju i najnoviji zahtjevi da cijena pšenice ne smije biti manja od 1,2 kune za kilogram. Srpski seljaci, primjerice, i traže cijenu manju od kune (a dobit će možda 80 lipa), a tamošnji poljoprivredni proračun godišnje iznosi 1,5 milijardi kuna.

Mnogo manje poticaje od hrvatskih dobiva tek oko 20 posto seljaka. No, zato naši susjedi imaju višak u razmjeni sa svijetom veći od 700 milijuna dolara, dok Hrvatska s gotovo dvostruko većim poticajima ima manjak u razmjeni sa svijetom od čak 800 milijuna dolara. Hrvatska uvozi svježe voće za 184 milijuna dolara (izvoz je bio samo 26 milijuna dolara), a Srbi su lani izvezli 230.000 tona voća vrijednog čak 240 milijuna eura i uz to oko 100 milijuna eura povrća. Hrvatska izvozi svježe povrće za samo deset milijuna dolara, a uvozi za čak 104 milijuna dolara.

Lokalne potpore siva su zona

Visina državnih potpora nije jedini problem pri usporedbi Hrvatske s ostatkom europskoga kluba čija bi uskoro trebala postati članica. Naime, osim visine subvencija, hrvatski je problem i njihova struktura.

U izvješćima AZTN-a godinama se upozorava da u Hrvatskoj dominiraju sektorske potpore kojima se favoriziraju pojedini sektori i poduzetnici, dok su u EU dominantne takozvane horizontalne potpore koje se dodjeljuju za, primjerice, istraživanje i razvoj, zapošljavanje i zaštitu okoliša. Poseban su problem potpore koje dodjeljuju lokalne vlasti, najčešće komunalnim tvrtkama, a koje su u nas i dalje svojevrsna siva zona.

Kritična točka hrvatskoga sustava potpora jest i način njihova dodjeljivanja. Osim samih subvencija, u tu kategoriju, sukladno propisima EU, ulaze i raširena oslobođenja od plaćanja poreza i doprinosa, povoljni zajmovi i državna jamstva. Zanimljivo je da AZTN u subvencije ubraja i RTV pristojbu, što HRT čini jednim od najvećih korisnika državnih potpora. ( A. M.)





Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 15:15