SDP može na vlast jedino ako najesen bude izbora i Plenković ih pozove u koaliciju

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić ne govori puno, a ni često. Kada prozbori, u pravilu ispusti krnje rečenice namijenjene prije svega uhu njegova prosječna birača. No, Bandić ponekad ne može odoljeti pa si dopusti javno naslađivanje nad SDP-ovim mukama. Iako mu u politici ide vrlo dobro i bez SDP-a, Bandiću je gušt povremeno se osvrnuti na stranku u kojoj je potrošio najbolje godine života, u čije je ime hrmbao po zagrebačkim predgrađima i, na kraju, zbog prevelikih ambicija, bio prezren i izbačen.

Bandić se poput mačke dočekao na noge, preživio sve nevere, sačuvao poziciju pa se sada ruga i naslađuje SDP-ovcima gledajući ih kako se koprcaju i tonu. Najveći mu je gušt što glavnu ulogu u razgradnji njegove bivše stranke ima Davor Bernardić - čovjek kojega je, kako kaže, on stvorio i ostavio u SDP-u u naslijeđe.

- Bernardić. On kao i sve to mlado društvo tamo, to su moji učenici, ja sam ga naučio hodati. Bernardić je izuzetno pošten i korektan čovjek koji ima veliki potencijal i nadam se da će to jednog dana eskalirati u pozitivno - narugao im se neki dan Bandić koji vrlo rado koristi sintagmu o učitelju i učeniku jer je svjestan da mu netalentirani učenik nikada neće biti ni do koljena.

Uza sve mane koje ima, Bandiću se mora priznati da posjeduje politički nerv koji ga vodi i unatoč svim aferama, nedosljednostima i gafovima održava na vlasti. Bernardić je bitno drugačija priča. Govorimo li o političkom talentu, onda pričamo o Bandićevoj suprotnosti. Jedina osoba s kojom Bernardić ima zajednički nazivnik je bivši predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko. Popis gotovo istovjetnih političkih poteza i reakcija već je sada impresivan. Tako je Bernardić, baš kao svojedobno Karamarko, u ulozi opozicijskog lidera uspijevao održavati vodeće mjesto na ljestivici političara s negativnim rejtingom. Kako je HDZ pod Karamarkovim vodstvom za SDP-om u anketama zaostajao po desetak posto, tako sada SDP pod Bernardićem zaostaje za HDZ-om.

Baš kako je, u nemoći da se dopadne biračima i popravi vlastiti te rejting stranke, Karamarko objavljivao rat agencijama za istraživanje javnog mnijenja, optuživao ih za manipulacije i laži, tako to isto sada čini Bernardić. Predsjednik SDP-a ne prestaje trubiti da mu agencije namještaju lošiji rezultat od stvarnog, sumnja da iza toga stoji Vlada i neskloni mu mediji. Nevjerojatno je, međutim, da obojica vjeruju jedino istraživanjima agencije 2 puta 1 komunikacije iz Vinkovaca koja jedina, prije u korist Karamarka, a sada u Bernardićevu, izmjeri rejting po pet i više posto veći nego ostale agencije.

Kao predsjednicima stranaka, Karamarku i Bernardiću je zajedničko i to što ne mogu podnijeti da ih se javno kritizira, pa se obojica, neovisno o tome što ih ne mogu ničim ugroziti, obračunavaju s članovima stranke koji nisu spremni pred njima supustiti pogled i začepiti usta. Karamarko je tako izbacio iz HDZ-a Jadranku Kosor, ženu koju je pobijedio na izborima za predsjednika stranke i kojoj su nakon toga svi u HDZ-u okrenuli leđa. Kosor mu ničim nije mogla ugroziti poziciju, ali mu je išla na živce pa je se riješio. Potpuno istu stvar je Bernardić napravio s bivšim ministrom u SDP-ovoj Vladi, Mirandom Mrsićem. Iako svi, pa čak i oni koji površno prate SDP, znaju da Mrsić nema nikakve ozbiljnije sljedbenike u stranci i da ne može ugroziti Bernardića na liderskom tronu, šef stranke nije mogao trpjeti da ga netko uporno kritizira. Dočekao je prvu priliku da Mrsića izbaci iz SDP-a.

Kao lideri opozicijskih stranaka, Karamarko i Bernardić dijele i odnos prema glavnoj oporbenoj pozornici - Saboru. Kao što su HDZ-ovci rijetko viđali Karamarka u Saboru dok su bili oporba, tako sada SDP-ovci rijetko Bernardića viđaju u svome klubu. Žale se da ih zaobilazi i da se povlači u svoju sobu kada se održavaju sastanci Kluba SDP-a. Zato mu se i dogodilo da u slučaju Mrsićeva zakona (zbog kojeg je ovaj izbačen iz stranke) nije imao pojma kako će SDP-ovci glasati pa je Bernardić jedini, zajedno s HDZ-ovcima, glasao protiv zakona.

No, jedna od najbitnijih osobina koja je zajednička Karamarku i Bernardiću jest njihova (ne)spremnost i (ne)sposobnost da kao lideri stranaka u jednome trenutku dođu na poziciju i preuzmu izvršnu vlast u svoje ruke. Premda je na izborima HDZ osvojio najviše mandata, Karamarko se pristao odreći pozicije predsjednika Vlade i mirne je duše tu ulogu prepustio etničkom Hrvatu, a zapravo strancu Tihomiru Oreškoviću.

Bernardić se još nije našao u takvoj poziciji, a sudeći prema raspoloženju birača, vjerojatno i neće. Tek ako HDZ isprovocira prijevremene izbore ove jeseni, Bernardiću bi se moglo dogoditi da u nedostatku koalicijskog potencijala od Andreja Plenkovića dobije ponudu za suradnju. Bernardić rezolutno odbacuje svaku pomisao na veliku koaliciju i tvrdi da se tim tezama želi naškoditi SDP-u. No, ni Bernardićevi stranački drugovi u njemu ne prepoznaju osobu koja bi mogla preuzeti odgovornost za zemlju pa javno razrađuju modalitete suradnje SDP-a i HDZ-a koji bi bili prihvatljivi biračima.