Samo još ovo, reći će vrag u vama svaki put kad radite nešto što možda ne biste stavili u CV, ni poslovni, ni socijalni. Samo još ovaj put, nije tako strašno, neće se ništa dogoditi, je li tako? Samo ću još ovaj put napisati tu poruku i prevariti ženu, nije tako strašno, jer to je zapravo samo dopisivanje. Neće se ništa dogoditi ako ne stavim masku jer nemam nikakve simptome, sigurno nemam koronu. Prestat ću pušiti od ponedjeljka, alkohol ionako ne slabi antibiotike, to je samo mit, seks bez zaštite s osobom koju poznajem, ono fakat poznajem dosta dobro, pa studirali smo zajedno, mama mu je dolazila na ispite, pristojna neka žena, taj seks nije opasan, ne može se meni od jednog seksa dogoditi STD.
Ne može se meni dogoditi korona ako odem na jedan festival, pa mora se i živjeti, što je to jedan party, jedno vjenčanje, jedna podijeljena čaša vina, jedan podijeljeni joint pa dan poslije ručak kod mame astmatičarke s tom istom ženom koju sam prevario večer prije. Ali to je bila noć, i to je bila kolegica koja ništa ne očekuje, i ona isto nema nikakve simptome.
Naravno da malo pretjerujem, ali u trenutku kad pišem ovaj tekst u Hrvatskoj je zabilježen dosad najveći dnevni broj slučajeva pacijenata pozitivnih na Covid-19, virus koji je paralizirao svijet i blokirao međudržavne granice ovog proljeća, pobio tisuće u Italiji i priuštio nam čežnju za dodirom koju nismo mogli ni zamisliti da možemo osjećati u stoljeću u kojem živimo.
Priuštio nam je spoznaju o tome koliko je izolacija bolna, a samoća suštinski teška, koliko smo gregarna bića i koliko volimo dijeliti svemir. Taj isti virus nije nestao, obuzdali smo ga mjerama koje su bile stroge, teške, protivne hedonističkim navikama koje smo razvijali od rođenja. Istina, te su navike mjestimično obijesne, ali su ljudske i, iako razvijenije u određenim smjerovima koje podržavaju što nove tehnologije, što kapitalizam, inherentne nama kao bićima. Jednako tako je bizarno, a istovremeno i očekivano, to koliko nismo uplašeni sada, kad je korona među nama u Hrvatskoj više nego ikada. Čovjek se na sve navikne, znao mi je reći tata, i meni je to neopisivo išlo na živce jer me u tim trenucima uvijek nekako, suptilno ili manje suptilno, pozivao na manje rastrošnosti, a ja sam bila vječno gladna, pizze, sira, iskustava, priča, kazališta, snimanja, umjetnosti, putovanja...
Tom mom karakteru teško je palo zatvaranje života kakav smo poznavali i neodgovorna djevojčica koja ne čuje poantu tatine nježne prodike u meni pitala je neki dan mornara na trajektu Split - Vis moram li doista nositi masku, čega se neobično sramim, ali ipak priznajem, jer mislim da je važno priznati i prijevaru i cigaretu koja je popušena unatoč nikotinskom flasteru - ako nikom drugom, onda sebi. Čuju se, opet, prozivke građana, ali ljudska priroda je neumoljiva. Ne, nismo zaboravili kolone vojnih kamiona s leševima ljudi koji su umrli gušeći se u Bergamu, samo smo se navikli i na strah i na potencijalnu opasnost.
Pozdravljam strože mjere od ponedjeljka i prezirem instrumentalizaciju warholovskih heroja Krune i Alemka, ali hajmo se na tren pokušati sjetiti koliko je teško jednom prijeći neku granicu (samo ću povući jedan dim, recimo) i vratiti se nazad. Mislim da smo, ako nam crna kuga (odjevena u koronu ili samu sebe, kako joj se već bude sređivalo taj mjesec) ne opali smrtonosni šamar koji očito nitko na svijetu nije u stanju predvidjeti, a još manje spriječiti, ušli u onu fazu u kojoj sami sebe moramo korigirati nakon što smo prešli neke granice koje možda objektivno nismo smjeli prijeći, a pritom ne mislim na Bajakovo.
Ljubili smo se po tulumima, išli smo na premijere, prestali smo se kupati u dezinfekcijskom sredstvu; drugim riječima, preživjeli smo i sad vjerujemo da smo nedodirljivi. Kao brak koji preživi prijevaru, kao moj frend koji je preživio predoziranje i vratio se rekreativnom drogiranju, kao ja koja sam toliko puta preživjela isključivanje telefona zbog neplaćenog računa i uvijek si iznova obećala da mi se to više nikad neće desiti. To ne znači da je to dobro, baš suprotno, ako je ljudski, onda u sebi nosi i mnogo destrukcije i potencijalnu fatalnost.
Ali zanimljivo nas je gledati, nas usrane koji smo u ožujku i travnju jedva disali u vlastitim kućama i noge umakali u varikinu prije ulaska u isti, kako sad zaboravljamo maske i dodirujemo tipkovnice prije dezinfekcije i druge ljude prilikom slučajnih susreta. Hoće li se desiti, kao u svakom odnosu, ona klasična priča, jednom smo popustili mjere pa sad više nema natrag, teško ćete ljude natjerati da ostaju u stanovima kao onda prije potresa, da nikoga ne grle i da ne ukradu nijedan poljubac u tami neke šume, ili možemo nadljudskim snagama prisiliti sebe i svoju zajednicu da shvatimo da nam je popuštanje mjera bila nagrada, a da je korona okrutna partnerica koja će nas kazniti kada najmanje očekujemo, ostaje da otkrijemo u idućoj epizodi.
Žao mi je što su se očinske i majčinske figure koje smo tako trebali morale potrošiti na parlamentarnu većinu, ali ne brinem. Kad izbije opasnost kakvu još nismo doživjeli, opet ćemo potražiti bogove među nama, jer i to je u ljudskoj prirodi.
Baš kao što pjeva Madonna: “Ljudska priroda, neprijatelj kojeg još nismo uspjeli svladati”. Bismo li trebali pokušati prije ogromne krize? Da. I to od ovog ponedjeljka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....