SPORNO PRODUŽENJE

RIJEČ STRUČNJAKINJE Katarina Peović vs. Mate Rimac: Tko je u pravu?

Je li produženje roka u kojemu bi trebao biti završen neki projekt zaista nešto tako opasno i tragično? Odgovor je kratak i jasan – ne.
Ariana Vela, Mate Rimac
 Nino Marcutti, Vlasništvo Avelant D.o.o./Cropix

U javnost je izašla informacija da je projekt Mate Rimca, koji je sufinanciran s 52 milijuna kuna europskog novca, u zakašnjenju te je zatraženo produženje ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava. Od dežurnih dušobrižnika i čuvatelja EU fondova prozivkom se oglasila i saborska zastupnica Katarina Peović, naglasivši da se o produženju šuti te da se u projektu trebaju ostvariti i "prilično bajkoviti ciljevi“, kao i da su se odlučili obratiti ministru Čoriću kako bi, valjda riješili ovaj neobjašnjivi misterij.

Poznato je da su poduzeća Mate Rimca korisnici EU fondova, kao i brojna druga hrvatska poduzeća koja svoje projekte provode u Hrvatskoj. Jednako je tako općepoznato da su poduzetnici jedni od najboljih korisnika EU fondova koji svojim projektima ne samo da stvaraju nova radna mjesta i izvoze, nego i stvaraju dodanu vrijednost koja dugoročno pozitivno utječe na cjelokupno gospodarstvo i imidž Hrvatske u svijetu.

image
Katarina Peović
Damjan Tadic/CROPIX

Što god Mate Rimac i njegova družina radili, to ima velik odjek u javnosti pa je tako i ova vijest odjeknula kao nešto nesvakidašnje i neobično, no je li produženje roka u kojemu bi trebao biti završen neki projekt zaista nešto tako opasno i tragično i treba li se oko toga dizati takva frka?

Odgovor je kratak i jasan – ne.

Naime, svaki projekt financiran iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova, prije dobivanja EU sredstava prolazi više razina provjere – od administrativne provjere, provjere radi li se uopće o prihvatljivom prijavitelju, projektu, aktivnostima i troškovima, do vrednovanja samog sadržaja i, naravno, ciljeva i rezultata.

Svaki takav projekt, pa tako i onaj Mate Rimca, dolazi s nizom obećanja da će se nešto izvršiti, a ta obećanja postaju ugovorna obveza prijavitelja. Pojednostavljeno, prijavitelj obeća da će nešto izvršiti, za to dobije EU novac i, ako to ne izvrši, postoji sustav penalizacije koji može dovesti do toga da čak u potpunosti izgubi EU financiranje. Rizik je u potpunosti na korisniku, to jest poduzetniku.

Osim toga, svaki poduzetnik, bez obzira na to koliko u suštini malo EU novca dobije u odnosu na ukupnu vrijednost ulaganja, u obvezi je izrađivati kvartalne izvještaje (op. a. Zahtjev za nadoknadom sredstava), kao i završni izvještaj. U tim će izvještajima pisati o napretku provedbe aktivnosti u projektu, ali i potkrijepiti svaki trošak adekvatnom i vrlo opsežnom dokumentacijom. Dakle, čak i kada EU fondovi sufinanciraju izuzetno mali postotak ukupne vrijednosti ulaganja, korisnik je dužan za sve prihvatljive troškove provoditi postupke javne nabave i o njima izvještavati, iako u suštini većinu financira sam. Prema navodima samog Mate Rimca, izvori financiranja projekta koji je postao predmetom rasprave tako su formulirani da EU fondovi čine mali dio njegove ukupne vrijednosti.

image
Mate Rimac
Goran Jakus

Nadalje, čak i kada izuzetno dobro isplaniramo projekt i predvidimo sve rizike, ne možemo sa 100%-tnom sigurnošću tvrditi da ćemo ga završiti u inicijalno planiranom roku iz više razloga. Na primjer, tržišne disrupcije uzrokovane pandemijom korona-virusa malo je tko mogao predvidjeti u trenutku prijave određenih projekata. Također, postupci dodjele bespovratnih sredstava koja provode tijela u sustavu upravljanja i kontrole dugotrajni su, često kasne i vrlo je teško precizno pozicionirati projekt u određeni vremenski okvir.

Projekti istraživanja i razvoja posebno su kompleksni, pogotovo kada je taj razvoj ključni segment projekta jer kada bismo zaista znali što nas čeka kao posljedica razvoja nekog inovativnog proizvoda, onda bi znali kada ćemo točno dobiti lijek za koronu, a to je, složit ćete se, prilično teško prognozirati.

U provedbi projekata kašnjenja su česta, posebice tijekom proteklih 12 mjeseci, kao posljedica pandemije, ali ugovori o dodjeli bespovratnih sredstava predviđaju opciju izrade dodatka kojima se ovakve situacije uredno rješavaju, na način da korisnik obrazloži svoju potrebu za izmjenom neke ugovorne odredbe (op.a. u Rimčevom bi se slučaju izmjena odnosila na produženje razdoblja provedbe projekta, odnosno razdoblja prihvatljivosti izdataka), no takva izmjena ne smije utjecati na samu svrhu projekta, njegove rezultate i pokazatelje, što, prema onome što smo mogli vidjeti iz medija i izjava glavnih aktera, u ovom projektu nije slučaj. Dakle, Rimac i dalje tvrdi da će ispuniti svoju ugovornu obvezu.

Ukoliko je tome zaista tako, onda je svaka briga oko ovog produženja, odnosno izrade dodatka ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava čisti pucanj u prazno onih koji nisu pročitati ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za sporni projekt, kao i pravila poziva temeljem koje je projekt prijavljen i financiranje odobreno.

Važno je reći da Rimac u ovome nije iznimka te da se dobar dio složenih, infrastrukturnih i istraživačkih projekata produžuje upravo na ovakav način. Štoviše, složeni infrastrukturni projekti u vodno-komunalnim sektoru i prometu vrlo se često prenose u drugu financijsku perspektivu, no o tome se određeni dušobrižnici dosad nisu oglasili, iako bi ovdje mogli imati veći legitimitet za prigovore budući da ove projekte uglavnom provode tijela iz javnog sektora pa bi imalo smisla propitkivati učinkovitost planiranja i upravljanja.

Upravo zato poduzetnike, kao što je Rimac, ali i sve druge koji ulažu vlastita sredstva u projekte, treba pustiti da ih provode sukladno ugovorima koje su potpisali i obvezama koje su preuzeli, a država i revizori će se ionako pobrinuti da svaki poduzetnik koji nije izvršio svoju projektom preuzetu obvezu EU novce i vrati. Šteta što tu mogućnost ne možemo primijeniti na druge korisnike javnog novca koji napadaju poduzetnike bez ikakvog pokrića i iz vlastitog nepoznavanja materije.

Autorica Ariana Vela jedna je od vodećih hrvatskih stručnjakinja za EU fondove, strateško planiranje i javnu nabavu, vlasnica konzultantske tvrtke AVELANT d.o.o. i predsjednica Upravnog vijeća Učilišta EU PROJEKTI – Ustanove za obrazovanje odraslih. U portfelju od preko 5 milijardi eura, ističe se angažman na više od 500 projekata, kao što su najveći hrvatski projekt financiran iz fondova EU-a (Cestovna povezanost s Južnom Dalmacijom tzv. Pelješki most), dovršetak izgradnje mosta kopno – Čiovo, izgradnja velikog broja tvornica, hotela i pogona za poduzetnike, nabava preko 200 autobusa za javni gradski prijevoz u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Osijeku te brojni drugi projekti, kao i prva knjiga o pripremi i provedbi projekata financiranih iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova „Menadžment ESI fondova“ te portal o EU fondovima (www.eu-projekti.info).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 06:03