BUDUĆNOST ZANATA?

RENT-A-KOLINJE: NOVI MODEL SLAVONSKE SVINOKOLJE Umjesto tradicionalnog 'Koljem po kućama' danas se nude dvorišta te usluge klanja i rasijecanja svinja

 
 Bruno Konjević / CROPIX

Kada su prije desetak godina vrli hrvatski pregovarači odlazili u Bruxelles na pregovore s iskusnim birokratskim liscima, informacije o mnogim poglavljima i sporenjima naša je javnost dobivala na kapaljku. Ne zato što su se uvjeti za ulazak u EU tajili nego uglavnom zbog slabog ili površnog znanja priučenih političara koji su tamo sjedali za pregovaračke stolove. Na štošta su oni pristajali zbog dobrosusjedskih odnosa ili naputaka da se ne zamjeramo prijateljima “koji su nas priznali prije ostalih” pa sve do priznanja jednog političara da su na trenutke bili izgubljeni u prijevodu stručnih termina.

Posljedice tog hrvanja naših “stručnjaka” s opširnom papirologijom novih uvjeta života u EU otkrili smo tek nakon ulaska u zajednicu. Jedine rasprave koje su se vodile u javnosti, osim famoznog poglavlja o pravosuđu, bile su oko toga što će nam EU zabraniti. Gorljiviji euroskeptici odmah su našli tri teme oko kojih su senzibilizirali običnog hrvatskog čovjeka; zabranu kolinja, pečenja rakije i proizvodnje sira i vrhnja. Da bi nam ta zločesta Europa mogla uzeti te tri svetinje upozoravalo se i u ozbiljnim televizijskim debatama dok su daleko važnija poglavlja potpisivana, a da ni pregovarači nisu znali što u njima piše.

Naravno, kolinje, rakiju i vrhnje nitko nam nije ni planirao oduzeti, ali će se zato u sljedećih desetak godina dogoditi puno potpisanih poglavlja koje će tog običnog čovjeka dovesti do toga da od svega toga pomalo odustane. Najveća mljekara koja proizvodi slavni sir i vrhnje prodana je strancima i sada nosi njihovo ime. Pečenje rakije država je opteretila takvim porezima da se rijetko kome uopće isplati. Trgovački centri u vrijeme kolinja prepuni su uvozne svinjetine koja se prodaje po dampinškim cijenama i gotovo je uništila domaću proizvodnju.

Hrvatska je zato godinama na europskom vrhu uvoznika svinjetine po glavi stanovnika, a i tih je glava sve manje i manje. Deseci tisuća mladih obitelji sada tu svinjetinu jedu na privremenom radu u zemljama iz kojih nam je i dolazila pa je uvoz pao. Ono što je još zanimljivije, domaći su se proizvođači svinjetine oporavili jer je, tako to izgleda, u domovini ostalo uglavnom stanovništvo koje ima dovoljno novca za domaću svinjetinu koja je i za dvadeset posto skuplja od uvozne.

Bruno Konjević / CROPIX

Prazna sela

No, kako se stanovništvo u potrazi za poslom preselilo u gradove, a cijela sela ostala ispražnjena, sada ovi iz gradova nemaju kome otići na kolinje.

Zato je u Slavoniji, u cvelfelijskom selu Đurići, stočar Anto Golubović svima zainteresiranima besplatno ponudio svoje dvorište i uslugu klanja i rasijecanja svinja. Umjesto oglasa “Koljem po kućama” koji je bio uobičajen u ovo vrijeme kolinja, Anto je odlučio iznajmiti svoje dvorište gdje svinje kolje i spremne za daljnju preradu prodaje kupcima.

- Ljudi su dobro prihvatili tu ideju, već smo imali nekoliko takvih kolinja, ali sada su temperature visoke pa smo napravili pauzu da se ljudima meso ne pokvari. Dođite u 12 mjesecu, najavili su se neki dečki iz Vinkovaca - rekao nam je Anto. Pitamo ga nudi li i uslugu sušenja u pušnicama nekih od napuštenih kuća i dvorišta, a on nam kaže kako nije ni to loša ideja, ali on to ne smije raditi jer ima svoj OPG i nije za to registriran.

Antin poziv na novo slavonsko kolinje morali smo odbiti jer se tada približavao 29. studeni, bivši praznik bivše države, oko kojeg se najviše “kolje po kućama”. No, ipak smo otišli u potragu za tradicionalnim kolinjem u Slavoniju, i to kod Vlade Ferbežara, vrsnog mesara, uzgajivača crnih svinja fajferica i proizvođača nagrađivanih kulena i šunki iz Otoka, pokraj Vinkovaca.

Ali, gle vraga, ni pedesetogodišnji Vlado na svom imanju više ne kolje svinje na tradicionalni način, vozi ih u klaonicu. Ipak, za potrebe snimanja inscenirali smo kolinje sa svim tradicionalnim alatima koje Vlado drži na svom lijepo uređenom imanju na lokaciji Rudine Markovac. Tamo je prije deset godina na ledini pokraj svoje zemlje napravio tradicionalni šokački stan, uređen sa svim sadržajima kakvi su bili potrebni za starinski način života. Uz rub hrastove šume smješteno je veliko prasilište i tamo se u oborima i na velikom ograđenom blatnjavom terenu drže velike i male svinje. Potrebnu energiju za farmu Ferbežar dobiva iz vjetrenjača i solarnih ploča, a u planu mu je napraviti projekt veće solarne energane.

- Ovo je tradicionalni uzgoj s ispašom, a trajanje tova minimalno je 12 mjeseci da bi se došlo do težine svinja od 160 do 200 kg. Hrane se bez ikakvih dodataka i primjesa, sa 20% udjela djeteline Lucerke, koristim žitarice, kukuruz, ječam, pšenicu, soju, često im skuham bundeve kada je sezona. Ovakav režim prehrane i kretanje životinja rezultira mesom visoke kvalitete, što daje posebnu aromu i okus našim proizvodima - kaže nam Vlado u obilasku.

Na farmi je trenutno oko 1000 raznih svinja, 250 umatičenih krmača crne slavonske svinje koje križanjem s nerastima jorkšir i durok pasmine daju potomke s idealnim omjerom mesa i visokokvalitetne i ljekovite masti po kojoj su fajferice poznate.

Bruno Konjević / CROPIX

- I liječnici za teške plućne bolesnike preporučuju moju slaninu. No, za preradu najbolje je meso od križanaca jer sama fajferica ima puno masti. Tko vam kaže drukčije, taj priča gluposti. Grof Fajfer, po kojem su dobile ime, je u to doba križanjem želio dobiti pasminu koja ima što više masti jer je tada mast bila na cijeni više nego meso. Ti križanci imaju sada i kvalitetno meso i masni dio pa su idealni za preradu u slaninu, kobasice, kulen također ima taj šmek, a šunke i pršuti su posebna priča - priča nam Vlado uz degustiranje svega nabrojanog. Svaka čast, to je jedino što se može reći.

Velika potražnja

Dok pričamo o tome kako je u opustjelim dvorištima ovih dana sve manje vriske svinja u kolinju, Vlado upozorava kako je i manje dječjeg plača jer u Otoku su, kaže, ostali samo penzioneri i socijala.

- Vi ne možete danas pronaći čovjeka da radi kod vas, a u isto vrijeme stalno vas opsjedaju kontrole i inspekcije od kojih se više ne može živjeti. Plan mi je širiti proizvodnju, napraviti seoski turizam, ali s ovakvim kamatama teško je biti konkurentan. Po novom zakonu na ovu količinu svinja imao bih pravo na zakup čak 500 hektara zemlje, a kada bih dobio barem 100, za par godina bio bih najveći proizvođač ekološke svinjetine u Europi - priča nam Vlado svoje planove.

To mu je i bio cilj kada se prije 20 godina vratio iz Austrije gdje je kao mesar u Bili napredovao do direktora za mesni asortiman.

- Kada je Bila došla u Hrvatsku, ja sam u Zagrebu osmislio njihov mesni asortiman po kojem su bili poznati među kupcima. U početku je to sve bilo uvozno meso, ali s vremenom smo uspjeli razviti suradnju s domaćim proizvođačima poput Ravlića, Martinjaka, Produkt Komerca iz Istre. Ubacio sam u Bilu i naše najjače brendove poput Vindije i Gavrilovića - priča Vlado.

Pitamo ga kakvo je njegovo mišljenje o industrijskim mesnom proizvodima koji su puni aditiva.

- Mislim da oni ne razumiju taj proizvod koji rade. Ljudi su danas osviješteni o svom zdravlju i ne žele kupovati nešto što im šteti. Velika je potražnja za ovakvim proizvodima kakve ja radim i kupaca imamo sve više u Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji… Taj interes kupaca za zdravim i tradicionalnim prepoznao sam u Austriji kada je krenula akcija s eko proizvodima “Ja, natürlich”. To se traži, to ljudi žele. Tome se okreću i veliki trgovački centri u Hrvatskoj. Raduje me što sam nedavno uspio s Kauflandom i Lidlom sklopiti ugovor o konfekcijskoj prodaji buta, lopatice, karea i vrata koje im isporučujem na način kako se to radi i u EU. To znači da se ipak može - kaže Vlado.

Razmišljajući kako pomaknuti opću letargiju u državi, došao je na zanimljivu ideju. Možda bi, kaže, bilo najbolje da se u Slavoniji podjele otkazi brojnoj administraciji koja bi uz potporu države mogla pokrenuti poslove.

- Mladi odlaze, nema posla, a kad treba raditi onda neće ni oni koji bi mogli. Ne sumnjam da bi se ljudi iz administracije snašli jer sve su to školovani i kvalitetni ljudi. Priča se stalno o potrebi udruživanja seljaka. Mi smo to već imali kroz zadruge, to Europa od nas traži. Ali da to budu zadruge u kojima će biti kvalitetni i marljivi ljudi, a ne propalice. I da seljak bude seljak, a ne da mora svaki dan biti malo pravnik, malo financijski stručnjak u rješavanju papirologije. Ljudi, ako ste svinjari, budite svinjari - naglas razmišlja.

Kao dobar i utješan primjer ističe povezanost slavonskih seljaka s istarskim pršutarima koji dvije posljednje godine redovito kupuju od njega butove.

Bruno Konjević / CROPIX

Uvozni lungić

- To je odlična, fer i korektna suradnja. Sad je već 90 posto istarskih pršuta od slavonskih svinja. Rade ih Pistinum, Dujmović, Buršić, Antolović, Milohanić. Nedavno su kod mene bili iz Jadranka hotela iz Malog Lošinja, hoće suhomesnati program i svježe meso, dogovaram suradnju za Jollyjeve hotele. Po mesnici na Dolcu vidim da ljude zanima domaći kvalitetan proizvod, lungić od crne svinje se odmah rasproda, a ima nižu cijenu od uvoznih lungića - nabraja Vlado.

On je i redoviti nositelj zlatnih medalja na sajmovima pršuta. Prijatelje iz Istre ove je godine u Tinjanu iznenadio kvalitetom slavonske šunke koja je osvojila zlato u kategoriji pršuta.

- Ma, kažem ja njima, gdje ste vi u Dalmaciji i Istri sa svojim pršutima bili dok smo mi u Slavoniji dimili svoje šunke i kulene. Pa i sada oni koji žele kvalitetu osvajaju nagrade s našim butovima. Od buta s moje farme pršutar Ante Reljanović iz Otavica kraj Drniša, napravio je pršut koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda. Od duroka teškog 430 kila napravio je pršut od 22,5 kilograma - kaže.

Domaće je, iz EU...

Odlazimo u Otok gdje uz obiteljsku kuću ima moderne pogone za preradu i sušenje mesa na tradicionalan način s piljevinom. Opijajući miris drveta i sušenog mesa prati nas kroz sve prostorije, gdje vrijedno rade neki od 11 zaposlenih, uz suprugu Dragicu, sina Dominika, te kćeri Antoniju i Mariju. U jednoj od sušionica nam reže eksperimentalnu kulenovu seku koju je stavio u novi ovitak.

- Evo, probajte, nije to to. Ne da se seka u to crijevo i gotovo. Kakvi fondovi? Sve sam ja ovo sam napravio, nisam sudjelovao u nikakvim programima. Za mene su fondovi prespori, dok skupiš dokumentaciju, napraviš nacrte, dok oni odluče tko će dobiti natječaj prođe i po dvije godine. Tko to može čekati - žustar je Vlado.

I takav će nam ostati u sjećanju jer u tih nekoliko sati druženja nismo čuli ni jednu uobičajenu seosku jadikovku kakvih smo se naslušali po selima, i o vlasti i o drugim seljacima. Sav je u planovima, jedino što ga brine je da će teško u pustim selima naći dovoljno mesara. Dok oni po inozemstvu sanjaju svoje slavonsko kolinje, Vlado se iz Austrije vratio na svoje pokraj Otoka. Novopečeni će gastarbajteri uskoro miris svog zavičaja moći pronaći u Ferbežar proizvodima i u njemačkim Lidlovima i Kauflandima. Tko će ga znati, možda smo to ispregovarali. Domaće je, iz EU.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 17:59