RADNIČKA FRONTA O SAVSKOJ 'Javna je tajna da se u šatorima već dijele ministarske pozicije'

Protest tzv. „šatoraša“ u Savskoj 66 traje već četiri mjeseca. U javnosti se on nastoji prezentirati kao „prosvjed branitelja“ s ne baš jasnim ciljevima. Međutim, dvije su tu stvari ipak jasne. Kao prvo, tu se ne radi o „prosvjedu branitelja“ (gdje se impliciraju svi ratni veterani) – samo u Oluji je sudjelovalo i do 200.000 vojnika, a dosta je ratnih veterana bilo i na protuprosvjedu 21.2. Tvrditi da, u najboljem slučaju, njih par tisuća koji su procirkulirali kroz Savsku 66 predstavljaju sve ratne veterane nikako ne odgovara istini.

Iako je nedvojbeno da u Savskoj 66 ima i izmanipuliranih ljudi koji vjeruju da se bore za nešto dobro, potpuno je jasno da je čitav protest politikantski motiviran i da je, pogotovo u najvišim ešalonima, riječ o HDZ-ovim (i djelomično bandićevskim) klijentelističkim strukturama. Tu se, dakle, ne radi ni o kakvom protestu svih ratnih veterana (od kojih su većina normalni ljudi koji se takvim stvarima ne bave), nego uglavnom o maloj mreži politikanata s realnim političkim i materijalnim interesima – javna je tajna da se u šatorima već dijele ministarske i doministarske pozicije, a ne treba ni sumnjati da neki, poput notornog HDZ-ovog zaštitarskog tajkuna Josipa Klemma, računaju i na druge unosne poslove s novom vlasti. No ako se odmaknemo od dnevne politike, analiza situacije postaje još zlokobnija jer situacija u Savskoj 66 (ali i u prethodnim „čekićarskim“ događajima u Vukovaru) itekako može evoluirati u nešto još opasnije i ekstremnije.

Dio ratnih veterana (ponajprije njihove korumpirane i proračunate glavešine, zajedno s onima koji skupljaju mrvice s njihovih stolova i većim izmanipuliranim masama), izravno povezan s političkim opcijama koje su imale čelnu ulogu u uništavanju i pljački zemlje u zadnjih četvrt stoljeća, skreće probleme s teške ekonomske i socijalne situacije u zemlji na lažnu i smiješnu priču o borbi protiv imaginarnih Jugoslavena, „neprijatelja države“, „ljudi koji nikada nisu htjeli Hrvatsku“ i sl. Proplamsaji protofašizma u svemu tome već odavno nisu više samo nagovještaji, a ne treba posebno ni napominjati da fašizam cvjeta upravo u ekonomskim krizama. Borba protiv izmišljenih Jugoslavena (i svih drugih nepoćudnih skupina) nije ništa drugo doli skretanje pozornosti s pravih problema na druge teme. Umjesto da se borimo za prava radnika, protiv privatizacijskih tajkuna, za socijalnu pravdu i jednakost, za javno financirano i svima dostupno zdravstvo i obrazovanje, protiv lihvarskog zaduživanja i kamatarenja budzašto prodanih banaka itd. – HDZ i „šatoraši“, kao njihov paravojni satelit, nas pokušavaju navesti na nepostojeće neprijatelje i tako očuvanje statusa quo i zadržavanje postojećih materijalnih interesa i privilegija za privatizacijsko-tranzicijsku političko-ekonomsku elitu i njihove klijentelističke mreže, a sve to u prešutnoj suradnji s SDP-om, koji, iako sam ne dijeli takvu nacionalističku ideologiju, dotičnu više-manje tolerira i tako joj daje legitimitet, a osim toga je i sam itekako posvećen očuvanju sistema „ko je jamio, jamio“ iako bez HDZ-ovog ekstremističkog „domoljubnog“ premaza.

Ono što nam je u ovoj situaciji potrebno jest da odbacimo lažne neprijatelje (bili oni „Jugoslaveni“, Srbi, Židovi, Romi, homoseksualci, ljevičari ili netko deseti) i da se počnemo boriti protiv pravog neprijatelja – ekonomskog sistema u kojem imamo 280 multimilijunaša, dok istodobno imamo oko 30% ljudi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti i koji nam ne nudi nikakvu šansu za razvoj. Pri tome je posebno bizarno da se „domoljubljem“ hvastaju upravo oni koji su čitavu zemlju opljačkali i uništili i doveli je u sluganski položaj u odnosu na Washington i Bruxelles. Htjeli to neki priznati ili ne, u Hrvatskoj, kao i u svim drugim zemljama, postoje samo dvije „nacije“ – manjinska „nacija“ bogatih privatizacijskih pobjednika i kapitalističko-političke elite, koja živi lagodnim životom i parazitira na čitavom društvu, i većinska „nacija“ eksploatiranog radništva i svih ostalih potlačenih i osiromašenih. Dok to ne shvatimo, neće biti ni prilike za realne promjene.