IZDVOJENO MIŠLJENJE

Radikalne restrikcije i nevidljive žrtve lockdowna: Zašto rekordne brojke nisu razlog za oštrije mjere

Koliko bismo spriječili smrti da smo u prevenciju krvožilnih bolesti uložili jednu stotinu onog što smo potrošili na obranu od pandemije
 Matija Djanješić/Cropix
Objavljeno: 22. kolovoz 2020. 15:17

S obzirom na to da je u Hrvatskoj ovaj tjedan zabilježen rekordan broj zaraženih virusom SARS-CoV-2, iznova treba analizirati što to može značiti za našu budućnost, iako mi je pomalo dosadilo biti meta onih koji instinktivno žele povećati razinu straha i neizvjesnosti. S tim instinktom koji budi strah sve je u redu. Radi se o prirodnoj ljudskoj reakciji.

Zaštititi sebe i članove svoje zajednice temeljni je poriv. On je ljudskoj vrsti osigurao opstanak. No, zamislimo da se gladni vuk noću ušulja među šatore brojnog plemena i napadne jednog starca koji odmah počne urlikati te zazivati pomoć. Nastane metež. Ratnici-lovci trče na sve strane, žene i djeca se drže skupa.

Više ljudi uzvikuje: “Vuk, vuk!” Čini im se kao da ima barem deset vukova. Pale baklje. Vuk je shvatio da je u nevolji, pa se izgubio u mraku. Metež ne prestaje. Pale šatore jer je netko “vidio” da se vuk sakrio u šator. Panika se smiruje nakon nekoliko minuta. Od tabora ostaje zgarište. Je li radikalna reakcija temeljena na elementarnom ljudskom instinktu uvijek najbolja, iako je prirodna i razumljiva?

Nikoga ne osuđujem jer se sasvim ljudski prepasti pandemije (i ja sam uostalom na početku), ali nadam se da će nam oni koji se boje, ili žele da se drugi boje, priznati demokratsko pravo da upozorimo kako možda nema razloga za paniku.

Pokušat ću mirno i hladno prezentirati činjenice zbog kojih ne vjerujem da je rekordan broj zaraženih razlog za hitnu radikalizaciju epidemioloških mjera. I to ne zbog toga što mi se čini da su članovi epidemiološkog stožera skloni donošenju brzopletih zaključaka, nego jer iznova raste žestoki pritisak.

Prvi razlog zašto sam protiv nove radikalizacije epidemioloških mjera su potencijalne nevidljive žrtve lockdowna. To je veliki broj teških kroničnih i akutnih bolesnika.

Prema zadnjem statističkom ljetopisu iz 2018. godine, u Hrvatskoj godišnje umre nešto više od 51 tisuću ljudi. To znači da dnevno u Hrvatskoj umre oko 140 osoba. U Hrvatskoj smo do sada prebrojili 168 preminulih od Covid-19 zaraze, što znači da bi pri sadašnjoj brzini rasta umrlih do kraja godine Covid-19 možda mogao biti kriv za broj smrti jednak onom koji bilježimo tijekom dva prosječna dana bez pandemije.

Tijekom godine u Hrvatskoj više od 14.300 ljudi umre od zloćudnih karcinoma. To je 85 puta više nego što je dosad umrlo od infekcije SARS-CoV-2. Koliko je onih sa sumnjom na karcinom ove godine zbog lockdowna odgodilo pregled, operaciju ili početak terapije?

U Hrvatskoj svake godine od bolesti dišnog sustava umre petnaest puta više ljudi nego što je dosad umrlo od Covida-19, ali se niti jedne godine dosad nije postavljalo pitanje preopterećenosti bolničkog sustava, kojeg niti sada nema.

Koliko je ljudi s respiratornim problemima zbog pandemije neadekvatno zbrinuto? A Arena se, kad je riječ o epidemiji, pokazala bespotrebnom.

U Hrvatskoj godišnje od bolesti cirkulacijskog sustava umre 138 puta više ljudi nego što je do sada umrlo inficiranih virusom SARS-CoV-2. Koliko bismo spriječili smrti da smo u prevenciju razvoja krvožilnih bolesti uložili jednu stotinu onoga što smo potrošili na obranu od pandemije Covida-19?

Godišnje imamo oko dvanaest puta više preminulih od endokrinih bolesti i bolesti metabolizma nego dosad od Covida. Jeste li znali da je za vrijeme lockdowna u Italiji utrostručen broj amputacija kod dijabetičara? Ljudi nisu dobivali adekvatnu njegu rana. Što mislite kakva je situacija po tom pitanju u Hrvatskoj?

Vjerujem da ćemo sve žrtve lockdowna zbrajati tek u analizi sa zbirnim podacima 2021. godine, a među žrtvama će biti jako puno bolesnih čija dijagnoza s pandemijom nije imala veze.

Mnogi koji strahuju, ili žele da se drugi boje pandemije, najčešće odbijaju bilo kakvu raspravu koja relativizira opravdanost radikalnog epidemiološkog lockdowna. Ako ih upozorite kako izgleda da je u visoko okuženim sredinama dosegnut imunitet krda na razinama od samo 13-20 posto, odmah vam lansiraju ukupni broj mrtvih u toj sredini kao kontraargument te potpuno zanemaruju dobru vijest, kao i pitanje dvojbene učinkovitosti radikalnih mjera. Podaci zasad govore kako su mjere precijenjene.

Pogledajmo Peru. Ta zemlja uvela je jedan od najduljih i najradikalnijih oblika zaključavanja društva, a na svojih 32 milijuna stanovnika zabilježila je 558 tisuća zaraženih i 27 tisuća mrtvih. Imali su 812 mrtvih na milijuna stanovnika. U nekom trenutku radikalni lockdown imali su i Belgija, Španjolska, Britanija i Italija, a nitko zbog epidemioloških mjera nije kritiziran kao Švedska, koja je od svih spomenutih imala manji broj mrtvih na milijun stanovnika. Odsutnost kritike manje je bitan argument. Puno je bitnije zapaziti kako epidemiološka radikalnost u mnogim sredinama nije donijela koristi te su najviše okužene sredine sada u vrlo sličnoj poziciji kao i liberalnija Švedska: nema više rasta broja smrtnih slučajeva, štoviše, on pada prema nuli. Virus je odradio svoje.

New York je naložio obavezno nošenje maski, zatvorio je niz biznisa i škole te inzistirao na socijalnom distanciranju, a počeli su se približavati nultom rastu smrtnosti otprilike u isto vrijeme kao Švedska. Prema serološkim istraživanjima, država New York je na 13,4 posto okuženih, a Švedska na 14,9 posto. Rast broja novozaraženih je usporen, broj mrtvih dnevno ide prema nuli i u Švedskoj i u državi New York. Okuženost u samom gradu New Yorku visokih je 21,6 posto, a u Stockholmu, koji je cijelo vrijeme ostao otvoren, nižih 16 posto. Što su onda učinile mjere u gradu New Yorku? Treba obratiti pažnju kako je gustoća naseljenosti u državi New York dvostruko niža nego u Stockholmu, a opet su imali više smrti na milijun stanovnika.

Dramatične scene iz sjeverne Italije vjerojatno su najviše preplašile Europu, odnosno njezine lidere. U sjevernoj Italiji dosegnuli su okuženost od 13 do 14 posto još u ožujku te im od tada drastično pada broj slučajeva i mrtvih. Isto vrijedi za njemačka žarišta pandemije. Iranska provincija Guilian, koja je dosegnula visoku okuženost od 21 posto, još je jedan dobar primjer kako se do sličnog ishoda pandemije dolazi bez obzira na karakter epidemioloških mjera. Značajni dijelovi Britanije, pogotovo Londona, također bilježe ohrabrujuće usporavanje slučajeva i smrti.

Postoji još jedan apsurd: moralizatori i dalje na nišanu imaju Švedsku, iako se velik broj zemalja kroz epidemiološke politike jako približio Švedskoj. Ako pogledamo grafikon Government Response Strigency Indeks, koji se bazira na Oxfordovoj analizi strogosti vladinih mjera, vidjet ćemo da se početkom pandemije u Švedskoj razina strogoće jako razlikovala u odnosu na, recimo, Njemačku, Italiju, Švicarsku, Sloveniju, Slovačku, Austriju…, ali su sada sve te zemlje po strogosti politika vrlo blizu Švedskoj.

Hrvatska je nakon deset dana ožujka imala najstrože mjeri u Europi, a sada smo epidemiološki nešto opušteniji nego Švedska. Ta tobožnja velika hrvatska opuštenost jako živcira one koji se boje ili misle da se drugi trebaju bojati pa neprestance licitiraju s ukupnim brojem mrtvih od Covida-19 u Švedskoj, prešućujući kako se dvije trećine tih smrti dogodio u domovima za skrb.

Ovih dana u toj režiji straha iznenadila me upečatljiva informacija na društvenim mrežama kako je Švedska ove godine zbog epidemije imala najviše mrtvih u zadnjih 150 godina. To doista zvuči strašno. Radi se o iskrivljenoj statističkoj slici. Prije nego uspoređujete broj smrti po godinama trebali biste napraviti prilagodbu za rast/pad populacije.

Danas Švedska ima 10,3 milijuna stanovnika, a prije 150 godina imala je nešto više od 4 milijuna. Zemlja s 2,5 puta više stanovnika i puno stariju populaciju nego što je imala nekoć, treba imati više preminulih u godini dana. Ako se napravi prilagodba za rast populacije, onda grafikon kretanja smrti unazad pet godina u Švedskoj ne otkriva ništa posebno, osim neobično nizak broj smrti u 2019. godini.

Mnogima će zvučati strašno, ali poruka jednog od najuglednijih hrvatskih znanstvenika Gordana Luca kako je puno bolje da se tijekom ljeta zarazi što veći broj ljudi, potpuno je logična. Trenutačno imamo vrlo malo teških slučajeva i umjereni broj smrti, pogotovo ako vodimo računa da je stvarni broj zaraženih u Hrvatskoj daleko veći nego službeni. Vjerojatno je barem deset puta veći.

To se može zaključiti iz hrvatskog serološkog istraživanja koje još nije javno objavljeno iako je financirano novcem poreznih obveznika. I to mi je zapravo jedina ozbiljnija zamjerka ljudima koji zadnjih mjeseci donose odluke o hrvatskim epidemiološkim mjerama. Ovime ne govorim kako je prije jeseni mudro riskirati s imunitetom krda jer nemam proročanske moći, ali moram upozoriti kako su istraživanja o niskom pragu stjecanja imuniteta krda sve uvjerljivija. Odluke koje treba donijeti stožer neće biti lake, nadam se da će prevladati racionalnost.

Mene, za razliku od velikog straha uzrokovanog pandemijom, više plaši nešto drugo: nije mi jasno kako oni koji zastrašuju ne vide koliko se deformirao svijet oko nas nakon izbijanja pandemije te koliko se toga suludog množi u onome što nazivaju “novim normalnim” na koje se, uvjeravaju nas, moramo naviknuti. Štete u ekonomskim, socijalnim, zdravstvenim i mirovinskim sustavima već su tolike da je svaki novi pretjerani strah, koji će onemogućiti normalizaciju života, put u distopijsko društvo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 06:15