TRI SARAJEVSKA KRVNIKA

Putovali su zemljom i vješali redom sve na smrt osuđene, od atentatora na Franju Ferdinanda, preko Čaruge, do komunista, pravaša i okorjelih zločinaca

 

Negdje na dva stara sarajevska katolička groblja na Koševu, Groblju svetog Mihovila ili Groblju svetog Josipa, trebao bi postojati grob Karla Dragutina Harta, posljednjeg službujućeg krvnika u našim zemljama, koji je obavljao službena pogubljenja od 1928. do 1941. Prije njega tim se poslom bavio Florijan Mauzner, koji je na dužnosti bio između 1922. i 1928, kada ga je pokosio fatalni infarkt. I on je pokopan na Svetom Mihovilu ili Svetom Josipu, pa bi i njegov grob trebalo naći. Prije njih obojice poslom državnog krvnika bavio se Alojz Sajfrid, kojeg ponegdje srećemo i kao Alojza Zajfrida, a na jednom mjestu i Alojza Sajferta, iako se rodio i u krvničku službu stupio kao Alois Seyfried. On je, na neki način, bio figura kontinuiteta između dvije države: nakon što je 1. prosinca 1918. nestalo Habsburške Monarhije, Seyfried, čije se prezime od tada službeno navodilo kao Sajfrid, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nastavio je obavljati svoj posao, uz iste formalne prinadležnosti, ali nižu plaću, možda zato što je nova država bila osiromašena ratom, a možda i zato što je, za razliku od one prethodne, iskazivala određeni prijezir prema poslovima jednog dželata.

U ta prevratna vremena Alois je već bio čov­jek u godinama. Kada je završio Veliki rat, bile su mu šezdeset i dvije. Radio je još četiri godine, a onda je otišao u penziju. Umirovljeničke je dane provodio u Sarajevu, gradu u kojem je proveo najveći dio života, a onda se naglo, godine 1930. vratio u svoj rodni gradić Brunn am Gebirge, u vinogradarsku idilu Donje Austrije. Vjerojatno je bio uznemiren i ojađen novinskim napisima i ogovaranjima, koji su tih mjeseci postali učestali.

Karlo Dragutin Hart

Zločinci i pravednici

Naime, nakon što je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a kralj Aleksandar u propagand­noj kampanji što je pratila šestojanuarsku diktaturu nastojao načiniti slitinu jugoslavenske nacije, e ne bi li tako amortizirao posljedice atentata u Skupštini i ubojstva Stjepana Radića, stvoren je i mit o Vidovdanskim junacima, među kojima su neki od najistaknutijih završili na Seyfriedovim vješalima. A onda se, malo-pomalo, javnost bornirana ciljanom propagandom počela prisjećati koga je sve, prema pravomoćnim sudskim odlukama, poslao na drugi svijet: narodne junake, hajduke, borce za pravdu, tiranoubojice… Najednom se, s promjenom društvene klime, počelo zaboravljati da državni krvnik taj posao nije obavljao po vlastitoj odluci i inicijativi, i da toliki mrtvi ne mogu njemu pasti na dušu. A onda se više nije željelo znati ni to da Alois Seyfried nije “justificirao” samo u ime njegova kraljevskog i carskog apostolskog veličanstva Franje Josipa Prvog, nego i u ime kralja Osloboditelja, Petra I Karađorđevića, i njegova sina, regenta Aleksandra, koji će uskoro nakon Aloisova umirovljenja biti čašćen kao kralj Ujedinitelj.

I tako je pred nagovještajem mogućega narodnog gnjeva, a možda i pred vlastitim strahom od toga što su najednom, činom neke nove revolucionarne pravde, njegovi klijenti, redom po zakonu osuđeni zločinci za zlodjela koja su im dokazana i koja su, uglavnom, i priznali, postali pravednici i mučenici, simbolične figure neke nove istine i slobode, Alois Seyfried je napustio voljeno Sarajevo. Bile su mu sedamdeset i četiri, i vjerojatno je, prema boljim običajima epohe, na Svetom Mihovilu ili Svetom Josipu i on imao zakupljeno grobno mjesto, a možda i sagrađenu grobnicu. I to bi vrijedilo provjeriti: možda na jednom od ta dva groblja postoji grobnica obitelji Seyfried, sa žalobnim natpisom u gotici i na njemačkom jeziku, ili grobnica obitelji Sajfrid, na hrvatskome jeziku i latinici. Ali nije mu bilo suđeno da tu počiva. U grob će leći, kao vjeran katolik, ispraćen, po pravilima života i službe, posljednjim sakramentima, 9. listopada 1938. Bile su mu osamdeset i dvije, i bila su to već neka nova vremena. Dvije godine ranije Adolf Hitler proveo je Anschluss, Austrija je postala južna njemačka pokrajina, većina naroda s oduševljenjem je prihvatila legendu o povratku matici, zem­lja je munjevito nacificirana, i samo su još malobrojni nostalgičari i ono malo čestite gospode osjećali žal za starim dobrim vremenima i za Habsburškom Monarhijom.

Nikada nećemo saznati što je Alois Seyfried osjećao prema Hitleru: jesu li ga zahvatili entuzijazam epohe i epidemija zle vjere? Ništa u povijesti nije tako efikasno ozdravljalo staračke bolesti i bodrilo savjest kao fašizam! Ali ako bismo život promatrali kao priču, i ako bi čovjekova sudbina bila vođena ikakvom logikom, tada bismo Aloisa Seyfrieda vidjeli na strani one nostalgične manjine koja nije mogla prihvatiti Hitlera. Previše je on toga uložio u nevinost i ispravnost kraljevskog i carskog apostolskog veličanstva i njegova bogomdanog imperija na zemlji da bi tek tako predao dušu jednom paganinu, razvjerenom katoliku, provincijskom fićfiriću.

Alois Seyfried rodio se 27. svibnja u obitelji Franza i Caroline, rođene Herger. Imao je dvojicu starije braće: Rudolfa i Josefa, koji su, također, bili krvnici. Prema legendi, koju je nemoguće provjeriti, zanat su izučili kod Rudolfova punca, bečkoga krvnika Heinricha Willenbachera. Prema drugoj legendi, braća Seyfried bila su iz stolarske obitelji, koja je za državu izrađivala vješala. Vjerojatno ništa od toga nije istina.

Krvnik za Bosnu i Hercegovinu

Neporeciva je činjenica da je 1. kolovoza 1886. Alois Seyfried postavljen za privremenog krvnika (provisorischer Scharfrichter) za Bosnu i Hercegovinu. Nije bio svrstan niti u jedan činovnički razred, nego mu je dodijeljena jedinstvena godišnja plaća od 800 florina, te dodatak uz plaću od 400 florina. Pored plaće i dodatka bilo mu je odobreno i 500 florina godišnje za pomoćnika, kojeg je sam postavljao, a Zemaljska bi vlada izdavala suglasnost uz njegovo postavljenje. Uz svako obavljeno vješanje Seyfried je, na ime prinadležnosti i troškova, naplaćivao i posebnu pristojbu od mjesne uprave pri kojoj je justifikacija izvršena. Pristojba je iznosila 25 florina za krvnika i 5 florina za zamjenika, te za svakog dodatnog pomoćnika što ga je Seyfried angažirao bez Vladine suglasnosti. Također, primao je po 5 florina na ime amortizacije sredstava za rad - vješala, konopca, crnog odijela s cilindrom i bijelih rukavica - a imao je pravo i na troškove prijevoza, dakle kočije za sebe i zaprežna kola za odvoženje leša.

Za pogubljenja što bi ih obavljao izvan Sarajeva, a takvih nije bilo malo, imao je pravo na dnevnicu od 5 florina, koja bi njemu i njegovu zamjeniku trebala biti dovoljna za hranu tokom putovanja, ali i neutvrđeni iznos za put i smještaj, opet za sebe i za zamjenika. Dodatne je pomoćnike plaćao iz vlastitih sredstava. Vlakom je mogao da putuje u trećem, a brodom u drugom razredu. Godišnja primanja su mu isplaćivana iz proračunskih sredstava za plaće državnih činovnika, a naknade iz proračunskog dijela “Ishrana, pratnja i drugi izdaci za zatvorenike”. (Sve je ovo riješeno prema odluci Zemaljske vlade Bos­ne i Hercegovine iz 1884. godine. Dakle, Vlada se pobrinula za uvjete života i rada svog činovnika dvije godine prije nego što ga je imenovala.)

Deset godina i nekoliko mjeseci po imenovanju privremeni je krvnik za Bosnu i Hercegovinu unaprijeđen za stalnog. Radni su mu uvjeti, kao i visina plaće, ostali isti, a za zamjenika je odabrao Johanna Lorencza Plahovića, koji je povjereni mu posao prilježno obavljao sve do zime 1915. kada je iznenada umro. Tada pomoćnika Florijana Mauznera unapređuje u svog zamjenika.

Alois Seyfried cijelu je svoju karijeru mučio muku zato što se bavi jedinstvenim poslom, izvan činovničkog ili bilo kojeg drugog ceha, ali i zato što svoj posao obavlja daleko od Beča. To što su ga kolovoza 1886. ostavili izvan činovničkih razreda bilo je posljedicom za Habsburšku Monarhiju, a možda i za sve velike birokratske sustave, tipične nesposobnosti da se izvan općenito postavljenih pravila i okvira rješavaju pojedinačni slučajevi koji se ne mogu uklopiti ni u kakve okvire, ali u početku on od toga nije imao izravne štete. Dodijeljena mu je solidna plaća, pogotovu za mladog činovnika bez prethodnog iskustva. Ali kako je ostao izvan platežnih razreda, nije bilo osnove da mu se plaća s vremenom povećava. Ili je mogla biti povećana samo posebnom odlukom centralne vlade u Beču. A koja bi se to Vlada sastajala samo da jednom činovniku podiže plaću?

U međuvremenu su, kao i danas, rasli troškovi života, Monarhija je, kao i svaka druga prosperitetna država, živjela u uvjetima umjerene i dobro kontrolirane inflacije, a nesretnom Seyfriedu desetljećima nitko nije povećavao njegovu plaću, koja je u međuvremenu već postala bijedna. Monetarnom reformom iz 1892. promijenjeno je ime nacionalne valute, na mjesto florina stigla je kruna, ali s dvostruko manjom nominalnom vrijednošću, pa je jedan florin mijenjan za dvije krune. Tada je ukupna njegova plaća, zajedno sa svim dodacima, uključujući i dodatak na skupoću, iznosila 3200 kruna.

U međuvremenu oženio se, dobio sina, i počeo pisati molbe i žalbe kojima je od Beča tražio povišicu i uvođenje u neki platni razred. Osim na skupoću i na obezvređivanje njegova časnog i čestitog posla, Alois Seyfreid žalio se i na svoj specifični činovnički položaj zbog kojeg ovisi samo od državne plaće i nije mu dopušteno da naokolo traži honorarne poslove. Osim toga, nijedan poslodavac u Sarajevu ne bi u svoju službu uzeo jednog dželata.

Kada je 1914. počeo rat, a njegov položaj se nije promijenio, podršku mu je pružila i Zemaljska vlada u Sarajevu. U pismu Zajedničkom austro-ugarskom ministarstvu financija iz 1917. Zemaljska vlada predlaže da se krvniku poveća plaća, kako zbog rasta cijena, tako i zbog toga što on “s obzirom na predrasude sugrađana prema njegovom položaju ne može pribaviti dodatnu zaradu”.

Život u sarajevskoj mahali

Iz Beča je stigao zanimljiv odgovor. Kako je poznato da je gospodin Seyfried vičan stranim jezicima, pisali su iz bečkog ministarstva financija, neka mu se pronađe honorarni posao prevoditelja ili tumača negdje pri vladinim institucijama i neka na taj način bude namirena razlika između njegove nedostojne i nedovoljne zarade u njegovome stalnom poslu i razumnih potreba njegove obitelji. Ako njegovi sugrađani imaju predrasuda prema Seyfriedovom poslu, Vlada takvih predrasuda nipošto ne bi smjela imati. Tako je, dakle, odgovoreno 1917, pred sam kraj rata, kada se malo-pomalo raspadao veliki imperij, ali još uvijek je, kako vidimo, bio živ sustav vrijednosti na kojemu je temeljen, a s tim sustavom i svojevrsni cinizam birokratskih institucija, ljubak i ljubazan, kojim je i službeni krvnik mogao biti proizveden u službenog prevoditelja, tumača, dolmetschera, za kakvim je u bečkim kao i u briselskim uvjetima postojala još i veća potreba nego za dželatima.

U to vrijeme Aloisu Seyfriedu je šezdeset i jedna, vrijeme kada činovnici već uživaju zaslužene mirovine, istrošen je teškim i delikatnim poslom, a još i više načinima na koje pokušava umiriti savjest i zaštititi se od okoline koja ga više doživljava kao duha, znak i avet nego kao živa čovjeka koji, kao i svi drugi ljudi, ima svoje radosti i tuge. Otpočetka rata uposleniji je nego ikada prije: više je pogubio ljudi u tih tri i pol godine nego u cijeloj prethodnoj karijeri. Zovu ga na sve strane: u okupiranu Srbiju i u Crnu Goru, dokle god su na istok prodrle austrijske trupe. Gdje god se okreneš nekome se sudi, a u ratu su presude uglavnom smrtne. Pritom, Austro-Ugarska se drži onoga istog gvozdenog načela koje je Seyfrieda dovelo u Bosnu: između sudske presude i dragoga Boga stoji samo ovlašteni krvnik. Pa kao što sudske ni Božje ovlasti ne može uzurpirati neki, recimo, kafedžija ili abadžija, ali ni plemić ili general, tako ni ovlasti Aloisa Seyfrieda nitko ne preuzima.

Izrazito je visok, ali krhke građe, ne izgleda onako kako bi prema općoj zamisli trebao izgledati jedan dželat. U leđima je već pomalo pogrbljen, obraza crvenih, s istak­nutim modrim žilicama, kao u pijanica, ali on ne pije. Ili ne pije toliko da bi bio alkoholik. Naprosto su mu takvi geni, način je to na koji Alois Seyfried stari i propada.

O ženi mu se malo toga zna. Neke su sarajevske novine oko tisuću devetstote objavile da je oženio bivšu cirkusku krotiteljicu zmija. Moguće i da jest. Ali vjerojatnije će biti da je i to dio legende o dželatu iz naše čaršije. Kažu da ćeš taj dan biti nesretan ako izjutra na ulici sretneš Aloisa Seyfrieda. Sin mu je suhonjav i pomalo grbav mladić. Vjerojatno je rahitičan.

Skoro sve svoje sarajevske godine krvnik je proveo na Širokači, u mahali iznad lijeve obale Miljacke. Stanovao je u ulici koja se u prvo austrijsko vrijeme zvala Hambina carina, pa je podijeljena, a onaj dio u kojem je živio Seyfried ponio je ime po Širokači. Godine 1919. ulica je dobila ime Husein-kapetana Gradaščevića, koje će nositi sve do uspostave NDH, kada joj je vraćeno staro ime - Širokača, a Husein-kapetanu, koji je i u ustaškoj mitologiji imao vrlo istaknuto mjesto, namijenjene se veće časti. Naime, Širokača je vrlo stara, ali sirotinjska mahala, koja jednako nije služila na čast Husein-kapetanu kao ni carskome i kraljevskom krvniku, ako ne visokom, onda barem jedinstvenom bečkom činovniku pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu.

Je li do Aloisa i njegove socijalne probitačnosti, ili je do nedostatka poštovanja prema njegovom poslu, tek činjenica je da živi daleko od kuferaške gospode, vladinih službenika, poštanskih i željezničarskih činovnika. Pomalo izoliran od svijeta iz kojeg je potekao, Alois Seyfried sa svojom malom obitelji provodi život među muslimanskom sirotinjom, u mahali koju je teško prispodobiti životnoj putanji jednoga malograđanina iz Donje Austrije.

U slobodno vrijeme slika sarajevske vedute, prizore iz okoline Sarajeva, divlju prirodu Trebevića, Pale i Romaniju. Uglavnom su to akvareli. Svoje sličice poklanja malobrojnim prijateljima i poznanicima. Vjerojatno se još negdje po stanovima visokih stropova u centru Sarajeva, u domovima posljednjih kuferaša, njihovih praunuka i šukununuka, koji nisu iz grada otišli onda kada se odlazilo i kada su sve te amerike i australije bile spremne da im pruže utočište, mogu vidjeti Seyfriedove sličice. Samo tko bi danas znao da ih je slikao bečki dželat.

O pokojniku sve najljepše

Kada nije slikao, svirao bi citru, instrument koji je tada bio u modi. Bio je ono što će kasnije postati gitara: glazbalo oko kojeg se okuplja društvo. Pokušavao je skladati. Omiljeni kompozitori bili su mu Schubert i Chopin. Svoje kratke melankolične melodije zapisivao je u bilježnicu crno-zelenih korica. Planirao je da sina pošalje u Beč, na studij tehnike. Ne zna se je li mu to uspjelo. Seyfried je bio pismen i darovit čovjek: osim što je imao lijep i uredan rukopis, poznavao je note, govorio je više jezika, vladao različitim administrativno-birokratskim vještinama.

Razvio je filozofiju krvničke dužnosti. Misao dosljednu i čvrstu koja će mu štititi savjest. Govorio je da osjeća sućut prema onima koji “po nesreći” postaju njegovi “pacijenti”. Trudio se da u poslu vazda bude svečan: u crnom odijelu, s cilindrom i bijelim rukavicama, “jer time odaje(m) poštu tragičnom momentu nasilnog umiranja”. Tvrdio je, istina bez ikakvog pokrića, da je izumio novi način pogubljenja. “Smrt sada nastupa u sekundi.” Svjedoci, međutim, tvrde da bi agonija potrajala i cijelih deset minuta.

Alois Seyfried je kao Alojz Zajfrid našao svoje mjesto u knjizi “Sarajevo 1914.” Vladimira Dedijera, do danas najvažnijem i najreferentnijem djelu o Sarajevskom atentatu. Opisana je justifikacija, iliti pogubljenje trojice zavjerenika: Veljka Čubrilovića, Miška Jovanovića i Danila Ilića. U tom se opisu, u riječima koje su preuzete iz jednoga od dva novinska intervjua što ih je krvnik za života dao, vrlo precizno očitava Seyfriedova psihologija: “Sa osuđenicima, kojima su skinuli lance još u ćeliji, došao je sveštenik koji je čitao posljednju molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo pročitana presuda, koju su mirno saslušali, došao je na red jedan između njih koji je bio onizak. Bio je to Veljko Čubrilović. Kad je stao pod stub, počeo je da skida kragnu i kravatu. Ja sam htio da mu pomognem, jer je teško otkopčavao, a on mi je mirno dodao: ‘Nije potrebno, sam ću!’ Drugi je bio mršav (Miško Jovanović). I on je bio miran. Treći (Danilo Ilić), koji je kao najkrivlji bio posljednji, bio je također vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice - ne sjećam se koji - rekao mi je: ‘Molim vas da me samo dugo ne mučite! - ‘Ne brinite, ja sam pečen u svom zanatu, neće ni sekundu trajati’ - rekao sam mu.”

Zanimljivo je kako Alois Seyfried ima potrebu da lijepo govori o svojim “pacijentima”. Način na koji ih štiti, ili na koji se postavlja kao jamac njihove časti i junaštva, pomalo doista podsjeća na liječnika koji sa simpatijama i nekom sjetom svjedoči o svojim preminulim ili čak i izliječenim pacijentima. S njima je on u nekoj vrsti muške zavjere. Razlika je tek u tome što je on s jedne, a oni s druge strane vješala.

Pritom, ne zna se je li Seyfried hvalisav, ili je to vazda aktivan mehanizam za umirivanje savjesti, tek riječi kojima se obraća Danilu Iliću, inače učitelju i stvarnom organizatoru Sarajevskog atentata - “Ne brinite, ja sam pečen u svom zanatu, neće ni sekundu trajati” - zvuče gotovo zaumno. Kao da se u tim riječima cijelo čovječanstvo dijeli na one koji vješaju i one koji trebaju biti obješeni. (Drugo je što u Seyfriedovoj frazi “pečen u svom zanatu” ima nešto od iskustva prethodnog jezika i govora, što u slušatelju i čitatelju izazove gotovo nostalgično ganuće. Naime, nitko danas više ne bi upotrijebio tu frazu, koja je u govoru prethodnoga doba, sarajevskom koliko i zagrebačkom ili beogradskom, bila sasvim uobičajena, ali svatko s tek malo više jezičnoga dara ili iskustva osjeća živu vibraciju i značenje ovih riječi.)

Na pitanje jesu li ova trojica na gubilištu štogod protiv Austrije govorila, Seyfried rado i čilo svjedoči: “Kako ne. Ja sam to bolje čuo nego drugi, jer su doboši lupali. Klicali su protiv Austrije i to vrlo živo. Šta bi drugo i moglo biti, ta oni su ubili našeg cara i mrzili su Austro-Ugarsku. Ja vam ovdje - kao Austrijanac koji voli svog vladara - kažem da hrabrijih i mirnijih delikvenata u svojoj praksi nisam imao.”

Nema kod Aloisa Seyfrieda teških riječi, kakve će se uobičajiti u nastupajućim epohama. Ilića, Čubrilovića i Jovanovića on ne naziva zločincima niti ubojicama. Za njega su oni samo delinkventi, prijestupnici koji su prekršili pravila i zakone, pa su iz nekih svojih uvjerenja - koja su legitimna kao i suprotna im uvjerenja - ubili čovjeka kojeg Seyfried naziva “našim carem”. U tom pretjerivanju, jer Franjo Ferdinand je tek u nekoj opet sasvim neizvjesnoj budućnosti trebao biti carem, kao da čujemo nešto tipično sarajevsko. Tipično za sarajevskog Austrijanca, koji je živeći u Bosni postao Bosanac, mentalitetno blizak drugim Bosancima. On govori da kao Austrijanac voli svog vladara samo da bi naglasio drugi dio rečenice: da hrabrijih i mirnijih delinkvenata u svojoj praksi nije imao.

Pitanja savjesti

Ulogom Aloisa Seyfrieda bavio se, ali na posve različit način nego Dedijer, i Vojislav Bogićević, suputnik Mlade Bosne i njezin kroničar, dugogodišnji upravnik Arhiva Narodne (pa Socijalističke) Republike Bosne i Hercegovine, vrlo dobar i prilježan dokumentarist i istraživač, ali čovjek svoga vremena, ideološki preopterećen, ponesen revolucijom ovom i onom, te stoga i slab povjesničar. U dnevnom listu Oslobođenje od 24. veljače 1952. Bogićević je objavio kas­nije mnogo citiran članak pod naslovom: “Zločinac koji je objesio trojicu učesnika sarajevskog atentata - zvanički dželat Kraljevine Jugoslavije”, s krajnjim ciljem da opanjka karađorđevićevsku državu. Ali i takav, Bogićevićev je članak zanimljiv zato što jednoga dostojnog državnog činovnika proizvodi u zločinca, na način na koji će se u to vrijeme, te u kasnijim desetljećima, pojedini dostojni činovnici Trećega Reicha, Nezavisne Države Hrvatske te inih osovinskih, nacističkih i pseudonacističkih tvorevina s vrlo dobrim razlozima proizvesti u zločince.

U tom ozloglašavanju Austro-Ugarske, a preko nje i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ima nečega što će s vremenom zaživjeti i pretvoriti se u danas uobičajenu metodu diskvalifikacije, čiji je konačni, svjesni ili nesvjesni učinak opravdavanje Trećega Reicha i prikazivanje svijeta kao golemog skupa trećih rajhića u kojemu više nijedan hitler nije baš tako strašan. Ali o svemu tome uzgred, važna je priča o Aloisu Seyfriedu. A Bogićevićev je članak u toj priči važan i još zbog nečega: u njegovom tonu, više nego u argumentima, glavni su razlozi zbog kojih je 1930. umirovljeni dželat klis­nuo iz Sarajeva i vratio se u svoje rodno mjesto.

Alois Seyfried svoje mjesto nalazi u “Vratima od utrobe”, u dokumentarnoj epizodi jednoga od najvažnijih suvremenih romana južnoslavenskih književnosti, što ga je Mirko Kovač objavio u Zagrebu 1978. Tih nekoliko rečenica su, po svoj prilici, istinite, i ne govore baš najugodniju istinu o bečkom krvniku i samom finalu njegove karijere: “Prema godinama, snazi i imetku Gavrilo bi ih mogao imati toliko (govori se o djeci: sedmorici sinova i ponekoj kćeri, op. M.J.), bogme bi ih i imao da 1914. godine nije obješen u Trebinju među devetnaestoricom Srba, mahom trgovaca, ljudi od ugleda i srpskih prvaka. Njegova će fotografija ispod vješala obići Europu; na njoj Gavrilo stoji na drvenom postolju, namiče omču na vrat, okrenut je poludesno, na licu mu je osmijeh, onaj koji je krasio njegovu prirodu odvažnog čovjeka, obdarenog svim vještinama u nadmetanju i igrama, utemeljitelja seljačkog Srpskog Sokola u L. Kraj stuba od vješala stoji sarajevski dželat Alojz Sajfrid, pogleda uprtog prema Nasmijanoj žrtvi; on će tek pri kraju 1914. godine ispostaviti račun za vješanje trebinjskih Srba na 1730 kruna. Ta fotografija izašla je u Ilustrovanom listu u Beogradu, možda 1917. godine.”

Ljudi koje je Seyfried 1914. vješao po Trebinju i Hercegovini, a onda i u Tuzli i Bijeljini, bili su žrtve odmazde zbog ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda. Malo je tko od njih po austrijskim zakonima zaslužio smrtnu kaznu, ali je svaki taj čovjek, istina napoprijeko, od sudova te države osuđen na smrt, pa ga je službeni krvnik justificirao kao što bi i svakoga drugog. No, savjest mu, ipak, nije bila na mjestu, na čemu insistira i Kovač, kada spominje da je tek krajem 1914, premda gonjen i moren sirotinjom, Alois Seyfried ispostavio račun za trebinjska vješanja. Valjda je tek tada dobro i do kraja promislio jesu li smaknuća u kojim je sudjelovao bila po pravu i po zakonu, u slavu cara i kralja i države koju je volio, i tek je tada dokonao i zaključio da jesu. Ili nije zaključio ništa, nego je pustio da ga nosi val svjetske povijesti, a on je samo naplaćivao svoje račune. (Ali ako je tako, je li Vojislav Bogićević, ipak, malo u pravu?)

Posljednji put Alois Seyfried je stao pod vješala 8. ožujka 1922, kada je justificirao Aliju Alijagića, člana Socijalističke radničke partije Jugoslavije i organizacije Crvena pravda, koja je planirala da se terorističkim sredstvima bori protiv onih koji su u sklopu Obznane i protukomunističkih zakona zaveli državni teror protiv radnika, sindikalista i članova zabranjene Komunističke partije Jugoslavije.

Nekoliko mjeseci ranije, u Delnicama 21. srpnja 1921. Alija Alijagić, mladi stolarski radnik iz razvlašćene i osiromašene bijeljinske begovske porodice, pucao je i pogodio ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića. Sudilo mu se u Zagrebu, gdje je osuđen je na smrt vješanjem, i pogubljen. Imao je dvadeset i šest godina. Njegovom justifikatoru bilo je šezdeset i šest.

Florijan Mauzner s pogubljenim osuđenikom

Sljedećeg ga je mjeseca, s Božjom pomoću, zamijenio njegov dotadašnji pomoćnik pa zamjenik Florijan Mauzner.

Rodom iz Jalžabeta kod Varaždina, Mauz­ner je po svemu manje delikatna figura od svog prethodnika. Imao je sedam godina kad se 1879. zajedno s roditeljima preselio u Zenicu, gdje mu je otac, po zanimanju šinter, dobio posao gradskog strvodera. Dogodilo se to nepunu godinu po austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, a činjenica da su vlasti tako brzo osnivale strvodersku službu, pa još u Zenici, koja je u to vrijeme bila malena, gotovo posve nevažna kasaba, štošta govori o stanju javne higijene po ulicama i sokacima bosanskih gradova. Iako Jalžabet nije bio neko napredno i ogledno selo, niti se ondašnji Varaždin dičio zasadima svoje barokne povijesti, a ni svjetonazor šinterske zagorske obitelji nije baš mogao dosezati neke visoke duhovne sfere, mora da je predstavljalo popriličan kulturološki šok za jednog dječaka doseljavati se 1879. u Zenicu.

Istina, tu će Mauzneri bolje i bogatije živ­jeti nego u Jalžabetu ili u Varaždinu, jer su, iz razumljivih razloga, plaće u okupiranoj i novootkrivenoj Bosni bile veće nego u drugim, naročito perifernim dijelovima monarhije.

Florijanu, međutim, ne ide škola. Ne uspijeva završiti ni prvi razred pučke škole, nego pomaže ocu Đuri u poslu koji se u to vrijeme svodio na prilično brutalno ubijanje uličnih pasa i mačaka, davljenjem ili lomljenjem vrata.

Otac mu umire 1890, nakon čega se s materom i mlađim bratom seli u Sarajevo. A mati, zvala se Tereza, nije, kako bi se očekivalo, bila domaćica, niti je čistila po tuđim kućama, nego se i ona bavila šinterskim zanatom. Florijan, kao već odrastao mladić, nastupa kao njen pomoćnik, i sprema se da jednoga dana preuzme posao.

Jednoga dana, godine 1893. - zamišljam da je to moglo biti u ljeto, kada je najviše pasa na sarajevskim ulicama, a omamljeni su suncem, pa im je oprez nikakav - bosanski krvnik Alois Seifried sreće ga kako u kasno popodne po glavnoj gradskoj ulici davi pse i jednim im vještim trzajem lomi vratove. Prilazi mladiću, pita ga za ime i kaže da, možda, za njega ima dodatni, mnogo bolje plaćen posao.

Najgori krvnik

Od 1893, pa sve do 1915, Florijan Mauzner radi najprije kao privremeni, a onda i kao stalni Seyfriedov pomoćnik. Hladnokrvan, naizgled bezosjećajan i šutljiv, ali jak kao zemlja, idealan je u ovom poslu. Kada Seyfriedov zamjenik, ili sam Seyfried, osuđeniku izmaknu klupicu ispod nogu, Mauzner ga snažno obgrli i svom se težinom objesi o tijelo. U sretnijim slučajevima uspijeva mu da mu tako slomi vrat, ali ako agonija i potraje, ona publici ostaje nevidljiva, zato što je osuđenik sve vrijeme u Florijanovom zagrljaju. On na svome licu i tijelu osjeća njegove trzaje, možda čuje posljednje otkucaje njegova srca. (Vješanje u Austro-Ugarskoj nije se provodilo na vješalima u obliku ćiriličnog slova G - u latinici naprosto nema slova takvog oblika, pa ga je teško opisno prikazati - s dubokim propadalištem i dugim konopom, nego se vješalo na stupu, s kratkim konopcem zavezanim o klin, tako da je vješanje trajalo dugo, i važna je bila uloga pomoćnika koji će svojom težinom i trzajem pridonijeti efektu.)

Nakon što mu je 1915. umro dugogodišnji zamjenik Johann Lorencz Plahović, Seyfried Vladi predlaže Mauznera za svog zamjenika. Vjerojatno nije imao nikoga drugog pa je silom prilika birao njega, iako su Florijanove sposobnosti očito bile krajnje ograničene. Intelektualno i duhovno zapušten, ograničeno sposoban u prihvaćanju novih vještina i znanja, formalno opismenjen tek tokom devedesetih, za služenja trogodišnjeg vojnog roka, svojim će žrtvama, ili kako bi to Seyfried rekao - pacijentima, Florijan Mauzner biti najgori krvnik.

Početkom rata, u listopadu 1914. ženi se Rozalijom Arpogaš, koja je tada imala dvadeset osam godina, nije imala nikakvih dokumenata, nije znala za mjesto rođenja, a roditelji su joj se, prema njezinom iskazu, zvali Ivan i Nani. Pošto se nije pouzdano moglo znati je li kršćanka, fratri su je na Bistriku uvjetno krstili. Biva, ako je prethodno već krštena, onda se ovo krštenje ne važi. Rozalija i Forijan nisu imali djece. S njima je u obiteljskoj zajednici živio njezin brat.

Preporučujući ga za svog zamjenika, Alois Seyfried piše Zemaljskoj vladi kako je Florijan Mauzner kod njega položio “državni ispit”, “moralno i politički je besprijekoran”, “vrsna je sila” u svom poslu, i već je sam, pod majstorovim nadzorom, vršio pogub­ljenja. Seyfried je prešutio ono što su sasvim sigurno znali i u Zemaljskoj vladi, to da Forijan baš i nije moralno tako besprijekoran, jer je barem dvaput nakon 1896. osuđivan zbog krađe. Ali tako je to bilo, država se polako raspadala, i nije bilo prevelikog interesa za dužnost zamjenika bosanskog dželata.

Kada je nakon pogubljenja Alije Alijagića Alois Seyfried umirovljen, a Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nakratko ostala bez krvnika, nekako se i logičnim činilo da Florijan Mauzner bude proizveden na tu formalno visoku i zvučnu dužnost. Istina, pred imenovanjem se ispriječio formalni problem krvnikove pismenosti. Ali i taj je otklonjen nakon što je budući krvnik potvrdio da sasvim dobro čita i piše latinicu, “a ćirilicu učim pa ću na skoro naučiti”.

Ne zna se je li tada već pedesetogodišnji dječak iz Jalžabeta, kojemu je majka izdala potvrdu da je vičan šinterskom, a Alois Seyfried da je vičan dželatskom zanatu, ikada naučio ćirilicu. Ako nije, to bi mu danas, da je živ, mogla biti profesionalna preporuka u domovini.

Fotografije obješenih

Za državnog činovnika imenovan je u prosincu 1922, ali kako još od Seyfriedovih vremena nije bio riješen problem sa specifikacijom toga jedinstvenog radnog mjesta u cijeloj Kraljevini, raspoređen je na mjesto poslužitelja u Okružnom sudu, uz napomenu da je dužan izvršavati smrtne kazne, za što će dobiti posebnu naknadu. U suštini, Florijan Mauzner ne samo da je po svemu bio inferioran svome prethodniku, koji je svirao citru, obožavao Schuberta i Chopina, slikao akvarele, i istinski patio zato što ga u društvu gledaju s podozrenjem, nego su ga i nadležne kraljevinske vlasti tretirale kao nižerazrednu poslugu. Ili kao ono što je on doista i bio, kao šintera.

Koliko god da je bio vičan kao Seyfriedov pomoćnik, onaj koji će se objesiti o tijelo i svojom težinom lomiti vratove osuđenika, Florijan Mauzner je bio nesposoban, loš i aljkav krvnik. U njegovim rukama napatilo se nesretnika - uključujući, recimo, i slavnoga hajduka i razbojnika Jovana Stanimirovića Čarugu i člana njegove bande Pavu Prpića Velikog - o čemu su se prenosile crne legende i pričali još crnji vicevi. Tako mu je, navodno, nakon što je u Osijeku punih dvanaest minuta vješao jednog osuđenika, gradski fizikus užasnut doviknuo: “Vi ne znate da vješate! Ovo je sramota! Ovo nije vješanje, nego šinteraj!” Mauzner se na ovo zadnje nasmijao.

Jovan Stanimirović Čaruga

U devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća dželati su ponekad znali biti estradne zvijezde. Ljudi su od njih zazirali, ali su se istovremeno zanimali za njihov posao. Bilo je to kao u kasnijim horror filmovima: istovremeno odbijanje i privlačenje. Među njima je bilo i takvih koji su po džepovima nosili fotografije ljudi koje su pogubili. Potpisivali su se na te slike i prodavali ih zainteresiranima. Takvim se stvarima Alois Seyfried nije bavio, ali Florijan Mauzner jest. U novinskom izvještaju beogradske Politike iz 1927. može se pročitati kako je na željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu opljačkan državni dželat, koji se upravo otputio u Pančevo da objesi Žarka Lackovića, silovatelja i ubojicu dviju djevojčica. Pljačka se dogodila dok je presjedao iz bosanske u beogradsku željezničku kompoziciju. Lopovi su mu odnijeli službenu legitimaciju, 1600 dinara i “više fotografija obešenih zločinaca”.

Kako je za svog zamjenika odabrao i vlastima predložio baš Karla Dragutina Harta, to, na žalost, više nije moguće saznati. Ali Hart će ga zamijeniti mnogo brže nego što se mogao nadati. Florijan Mauzner umro je iznenada, u nedjelju 21. listopada 1928, u gostima kod brata, za vrijeme nedjeljnog ručka. Florijanov je brat inače nastavljao obiteljsku tradiciju, radeći kao sarajevski strvoder.

Karlo Hart rođenjem je bio Čeh, izvorno se zvao Karel, iako se po Sarajevu govorilo da je, zapravo, bio češki Rom. Što, naravno, može, ali niti ne mora biti istina, između ostaloga i zato što je prispodoba Roma dželata prisutna u narodnim predrasudama još iz turskih vremena.

Činjenica je, međutim, da se Karlo Hart, koji će prigodice koristiti i pohrvaćeno ime Dragutin, u Sarajevu pojavio kratko nakon Velikog rata, kao demobilizirani austrougarski vojnik. Ubrzo se pojavio kao Seyfriedov pomoćnik, a onda i Mauznerov zamjenik, da bi nakon njegove iznenadne smrti po nekom već uspostavljenom dinastičkom redu promoviran u službenog krvnika. Međutim, još je kratko boravio u Sarajevu, da bi 1930, kako radi smanjivanja troškova tako i radi potreba službe, bio premješten u Zenicu, gdje mu je u krugu kaznionice bio dodijeljen stan.

Za razliku od Mauznera bio je uredan čovjek, ljubazan, rječit i dopadljiv, spreman da se bori i izbori za svoj društveni položaj, plaću i ugled. Nije se, poput svoga velikog učitelja Seyfrieda, zlopatio s birokracijom, niti je dopuštao da mu inflacija obezvređuje prihode. Vehementno bi se žalio kaznioničkim i sudskim vlastima, a onda i ministarstvima u Beogradu. Ako bi mu se oglušili na molbe za povećanjem plaće ili za isplatu zakašnjelih honorara, Hart bi zaprijetio da neće doći na izvršenje kazne. Bio je prvi državni krvnik klasificiran unutar platnih razreda, redovito je dobivao povišice i unapređenja, i uspijevao se izboriti za ono što je Aloisu Seyfriedu neprestano izmicalo, a za što Florijan Mauzner već i uslijed svoje intelektualne inferiornosti i nije previše mario: stekao je određeni društveni ugled i poštovanje. Bilo ga je po novinama, davao je intervjue i izjave, bio je neka vrsta istaknute javne osobe, tamna zvijezda društvenih kronika, imao je talenta za osobnu promociju i marketing.

Pogubljenje trojice zavjerenika, Veljka Čubrilovića, Miška Jovanovića i Danila Ilića, sudionika sarajevskog atentata, opisano je u knjizi “Sarajevo 1914.” V. Dedijera. Alois Seyfried, u toj knjizi Alojz Zajfrid, opisuje posljednje trenutke osuđenika na smrt, o kojima govori kao profesionalac, ističući kako hrabrijih i mirnijih delikvenata u svojoj praksi nije imao

Lice smrti

Oženio se čim je došao u Sarajevo, još dok je samo bio Seyfriedov pomoćnik. Djeca će mu se rađati u Sarajevu i u Zenici. Bit će ih četvero, najmlađa kći Marija rodila se 1934. u Zenici. Život u gradu narastajuće industrije, u kojem tada skoro da i nije bilo ničega osim rudnika, željezare, zatvora i mnogobrojne proleterske sirotinje, očito se nije sviđao ni Hartu, a ni njegovoj ženi. Više je puta tražio premještaj u Sarajevo, da bi ga konačno dobio godinu nakon Marijina rođenja. To je sa stanovišta posla bila samo formalna promjena, kojom su, vjerojatno, sa stanovišta države poskupjeli troškovi njegova radnog mjesta, ali suština je ostala ista: Hart je i dalje putovao na egzekucije diljem Jugoslavije, iako, vjerojatno, najviše u Sremsku Mitrovicu.

Vodio je precizan i, navodno, vrlo sadržajan dnevnik svojih pogubljenja, koji bi danas vrijedilo naći i pročitati. Fotografirao je svoje “pacijente”, ali ga je silno živciralo - i to je više puta javno demantirao - kada bi čuo da se priča kako on prodaje te slike, i kako prodaje komadiće konopca za vješanje: “Više njih mi se posle justifikacije obratilo s molbom da im dam komad konopca kojim sam obesio prvog zločinca. Kažu da će im to doneti sreću. Ja nisam trgovac i nisam prodavao konopac nego sam ga isekao na parčiće i razdelio ih nekolicini onih koji tvrdo veruju da će im to doneti sreću. Ali zamislite, gospodine, koliko bih morao biti srećan ja, koji kod kuće imam na tuceta takvih konopčića.”

Pun sebe, Karlo Dragutin Hart jedini je od trojice dželata uživao u svojoj slavi, i naravno da nije slutio da njegovo vrijeme ide kraju, i da se s rađanjem fašizma i približavanjem Drugoga svjetskog rata bliži kraj njegovoj profesiji. Krvnik je tu da u ime zakona i države dovede pravdu do posljednje njezine konsekvence, da s odobrenjem zajednice krši najvažniju Božju zapovijed i tabu svake religije, da u nekoj obrnutoj perspektivi čini što i Isus Krist - da na sebe preuzima sve grijehe svijeta, e da bi se provodila pravda i da bi zajednica bila slobodna od onih koji su, navodno, najgrešniji, te, konačno, da do kraja personalizira odnos države prema čovjeku. Jer ako se zna ime suca koji zločincu sudi, zašto se onda ne bi znalo ime onog tko tu presudu provodi?

Međutim, nacisti i njihovi saveznici i ideološki srodnici diljem Europe nisu više trebali krvnike, a ni personaliziranu pravdu. Ubijanje ljudi više nije bilo moralno nego je postalo higijensko pitanje - u ime države ubijani su svi “nečisti”, a među njima, onako uzgred, i ideološki protivnici - a odgovornost za “čišćenje” je, logično, s pojedinca i s krvnika u najvećoj mjeri prebačena na kolektiv, na zajednicu i na narod u čije se ime ubija. Tako je onda sasvim logično da ni Nezavisna Država Hrvatska nije trebala službenog krvnika.

A neće ga trebati, istina iz ponešto različitih razloga, ni nova Jugoslavija. Premda je još neko vrijeme u zakonu i u praksi bila zadržana kazna vješanjem - kao teža i sramotnija od smrtne kazne strijeljanjem - nije se znalo ime dželata, ili je dželat određivan među službujućim milicionerima i zatvorskim radnicima. Strijeljanja su, kao i drugdje, provodili jednokratno imenovani vojni ili policijski vodovi, ali tako da u jednoj pušci uvijek bude ćorak, pa svakom u streljačkom vodu ostaje nada da nije bio taj koji je ubijao. Osim što je u tom licemjerju sadržano i sve licemjerje epohe koja će se dičiti ljudskim pravima i frazom kako je dragocjen svaki ljudski život, ovim kao da je preokrenut princip na kojemu je zasnovana figura službenoga državnog krvnika. Ono što je bilo personalizirano i uosobljeno, što je imalo lice koje je, kao i lice suca, policajca ili cara, predstavljalo državu, pretvoreno je u nekakvu crnu lutriju u kojoj jedan među desetoricom njih ćorkom provodi pravdu.

Hartov unuk

Priča o Karlu Dragutinu Hartu naglo je prekinuta u travnju 1941, kada njegovo ime skoro bez ikakvog traga iščezava iz povijesti. Iako je u svojoj bogatoj karijeri pogubio i barem dvojicu budućih mučenika ustaškog pokreta, pripadnike Pravaške radničke mladeži Matiju Soldina i Marka Hranilovića, osuđene radi ubojstva Tonija Šlegla, zagrebačkog novinara i osobnog kraljeva pouzdanika, Hart je rat u miru provodio u svome stanu, u Sarajevu. Justifikaciju nad Soldinom i Hranilovićem proveo je 1931. u dvorištu policijske zgrade u Petrinjskoj ulici. Desetak godina nakon rata dao je još jedan intervju dopisniku Politike, da bi se upokojio u dubokoj starosti, na internom odjelu koševske bolnice. Moglo je to biti sredinom šezdesetih.

Lutajući, uglavnom uzalud, po smetljištima i bespućima interneta, e ne bih li pronašao još nešto što o trojici krvnika nisam znao, među brojnim dezinformacijama, verbalnim i tabloidnim petardama i krivim navodima našao sam nešto silno zanimljivo i literarno: naime, kako prezime Hart nije baš često u našim krajevima, pogotovu u Bosni i u Sarajevu, tako me je na stranici Gradskog groblja Miljevići (“Srpsko Novo Sarajevo”), privuklo jedno ime. Ispod apela: “Pale borce Republike Srpske ne smijemo zaboraviti! Ukoliko imate nešto lijepo da napišete o ovom borcu kliknite OVDJE!”, slijedi kratko svjedočanstvo o Boži (Karla) Hartu, rođenom 28. veljače 1959. u Vogošći kod Sarajeva, gdje je i poginuo 3. srpnja 1993. U priči naslova “Vogošćanski heroj Božo Hart” na već je uobičajeni način opisan ratni put poginulog, uz napomene koje su također notorne kad god je “poginuli” heroj manjinske pripadnosti.

Šteta bi bila kada ne bismo citirali barem nekoliko rečenica s početka: “Kada se piše o Boži Hartu, najbolje je pisati istinu jer je to upravo ono što bi i on želio od mene. I kad smo kod toga, već na osnovu Božinog prezimena se može zaključiti da je nacionalizam za njega bio nešto sasvim strano! Božo je po nacionalnosti, vjeri i političkim ubjeđenjima prije svega bio ‘Vogošćanin’ i samo Vogošćanin! Cijeli je život posvetio sportu i kulturi Vogošće. Kao vogošćanski patriota, dao je svoj život braneći Vogošću od muslimanske agresije.” (Uzgred, u Vogošći je prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo: 3724 Muslimana, 4698 Srba, 545 Hrvata, 1291 Jugoslaven i 340 ostalih. Danas je Vogošća u Federaciji BiH.)

Osim što je gotovo posve nevjerojatno da bi se u Sarajevu, tojest u Vogošći, netko 1993. mogao prezivati Hart, i da mu se otac zove Karlo, a da je ni rod ni pomoz’ bog trećem i posljednjem bosanskom dželatu, mladić s fotografije, u bijelo-plavoj trenirci, s rukama na struku, zagledan negdje u daljinu, pljunuti je Karlo Dragutin Hart. Božo je očito njegov unuk.

Kuferaši

Sva trojica bosanskih dželata, koji su svoj posao obavljali širom Bosne, a onda i Kraljevine Jugoslavije, bili su kuferaši. Pripadali su onome čudnom svijetu čijim se sudbinama već dugo bavim, svijetu koji izmiče svim onim jednostavnim i samorazumljivim nacionalnim šiframa, definicijama i podjelama na Hrvate, Srbe, Bošnjake: doseljenicima i došljacima, Austrijancima, Česima, Poljacima, Madžarima, činovnicima i probisvijetima, svakovrsnim čudacima i običnim ljudima koji su po nekom neobičnom rasporedu uloga, vođeni nalozima velike povijesti i svojih malih sudbina, završili u Sarajevu. Seyfried i Hart bili su dobri i prilježni činovnici, a Mauzner je prema nekim svjedočanstvima bio patološki sadist. A možda je samo bio nesposoban. Ali sva trojica su do posljednjih konsekvenci doveli vlastitu iskorijenjenost. I onda je nekako očekivano, kao u nekoj velikoj priči, i da Karlov unuk Božo završi kao Karadžićev vojnik, kao onaj koji brani Vogošću od Sarajeva i od barem polovine vogošćanskog stanovništva. Gordijev čvor kuferaških identiteta.

Banjalučki pisac, pjesnik, esejist i pripovjedač, moj dobri drug Ranko Risojević, napisao je i 2004. objavio roman “Bosanski dželat”, ponesen pričom o Aloisu Seyfriedu. Ali bez obzira na Risojevićevu knjigu - ili pomalo i zahvaljujući njoj - na um mi je padalo da pišem svoj roman o njemu, o Mauzneru i Hartu. Mogla bi to biti zanimljiva knjiga o rodu i o zavičaju. Ovo su samo neki od dokumentarnih pabiraka za nju. Našlo bi ih se mnogo više. Ali za početak bi trebalo naći dva groba na Svetom Mihovilu i Svetom Josipu. I onaj treći, u donjoaustrijskoj tuđini. Kuferašu je i zavičaj tuđina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 03:01