Puhovski odgovara Pavičiću: ‘Tuđmanizam na kojem on inzistira zapravo je nezasluženi kompliment pokojnom predsjedniku‘

Odgovor Žarka Puhovskog Jurici Pavičiću:

U svojoj nesvrstanoj ljutnji na tuđmanovsku i protutuđmanovsku struju u domaćoj javnosti, Jurica Pavičić (‘Tuđmanizam je nepovratno mrtav, ali dvije društvene skupine i dalje se prave da to nije tako‘) posebice niječe smisao Dana državnosti. Jer, "vladajući je HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom izglasao da se datum obnove višestranačkog Sabora - 30. svibnja 1990. - proglasi središnjim državnim blagdanom i nazove Dan državnosti". Dapače, "tog 30. svibnja nije uspostavljena nikakva državnost - Hrvatska je u Jugoslaviji bila još godinu i pol. Taj Sabor nije bio ni prvi višestranački Sabor jer Hrvatska je takav imala cijelo 19. stoljeće."

PROČITAJTE VIŠE Jurica Pavičić: Tuđmanizam je nepovratno mrtav

Bit države

Ostave li se stranačko-političke zavrzlame (za trenutak, barem) po strani, zanemari li se logika popularnoga (a počesto pogrešnog) obrasca politike interpretacije "neprijatelj mojega neprijatelja je moj prijatelj", moguće je, možda, promotriti zadane pojmove i bez ljutnje, a sadržajno. Državnost države jest ono što ju državom i čini – njezina bit, u filozofijskoj terminologiji. Ako su liberalno-demokratski provedeni izbori – završeni konstituiranjem Sabora 30. svibnja 1990. – osnova hrvatske državnosti, onda je time jednoznačno određena bit države dana njezinom (izbornom) uspostavom. Za razliku od drugih datuma vezanih uz izvanjske okolnosti (dakle: neovisnost od nekoga/nečega), Hrvatska je svoju opću povijesnu zakašnjelost mogla naplatiti suvremenim konceptom državnosti – barem na simboličkoj razini.

Hrvatsku je državu, kako odatle jednoznačno slijedi, stvorio hrvatski narod/puk na izborima. A nisu ju stvorili ni branitelji, pa niti Tuđman. Narod/puk je tim izborima i uspostavljen – kao zajednica državljanki i državljana koji tvore državu na liberalno demokratski način (pa u tom – liberalno-demokratskom - smislu, sviđalo se to nekome ili ne, hrvatskoga naroda nije ni bilo prije travnja/svibnja 1990). Branitelji su pak mogli braniti samo nešto što je već postojalo (dakle izborima uspostavljenu državnost); nisu mogli istovremeno stvarati ono što su već branili. Tuđmana je stvorio izborni proces - i opet, neovisno o tomu sviđalo se to njegovima (i njihovim protivnicima) ili ne. On je dijete političkoga naroda/puka ("domovine sin" u poznatome pjesmuljku), pa mu ne može biti ocem.

Loš vic

Ostaje argument neovisnosti – Hrvatska je doista bila u Jugoslaviji dosta dugo nakon prvih slobodnih izbora, ali iznutra je započinjala funkcioniranje na pluralistički način (barem načelno). Dilema je jednostavna; svodi se na pitanje bih li radije živio u pluralističkoj demokraciji u kojoj moja nacija nije okosnicom državne konstrukcije (krajnje radikalizirano, u svjetskoj zajednici), ili u (etno)nacionalnoj državi, neovisno o njezinim demokratskim značajkama (krajnje radikalizirano, u NDH). Ovisno o odgovoru na ovo pitanje konstituiraju se i svjetonazorske razlike unutar građanstva. Drukčije rečeno, neovisnost je Hrvatske (koja se, mislim, mora vezivati uz njezino međunarodno priznanje, 15. siječnja 1992., jer se radi o izvanjskim aspektima) bitno ovisila o njezinu unutrašnjem ustroju – no za mnoge (a izgleda i za Pavičića) taj ustroj kao da nije bio ključan za hrvatski narod/puk, nego je, prije, bio zalog da "nas velike sile prihvate" (riječima Moše Pijade, u jugoslavenskome kontekstu: "Pa, znate da smo Ustav pisali zbog Engleza").

Konačno, 30. svibnja 1990. nije se dogodila "obnova" pluralizma, iako je Hrvatska doista imala "višestranački Sabor" i prije. Jer, taj je devetnaestostoljetni "pluralizam" bio očiti falsifikat društvene realnosti; počivao je najprije na tomu da je plemstvo bilo "natio politica", a od 1848. se postupno proširivala glasačka baza – s 2 na 8% muških odraslih osoba!?. Na žalost, i poneki profesionalni povjesničari ponavljaju ovaj loš vic kao argument - sve zato da se "njima" ne bi dalo za pravo.

Nije grof Drakula

U jednome je JP zasigurno u pravu – političko je vodstvo kanilo pođoniti svoju vlast izjednačujući stranku (i vođu) s nacijom i državom. Ali, motivacija nije odlučujuća u političkim dogodovštinama, nego učinak. Ma što htjeli/smjerali/sanjali oni koji su izglasali odluku o 30. svibnju kao danu državnosti učinili su - malgré eux - puno za hrvatsku demokraciju. Jer, simboli se nerijetko emancipiraju ne samo od tvoraca, nego i od konteksta u kojem su stvoreni. Turobno je što to – pored hadezeovske većine - ne shvaćaju ni oni koji bi trebali.

PS. Tuđmanizam na kojem JP insistira zapravo je nezasluženi kompliment PPHP (pokojnome prvom hrvatskom predsjedniku). Njegova politička naobrazba niti uobrazilja nisu dostigle razinu tvorbe novoga "izma", ideologije, svjetonazora, ili barem doktrine. Uspješno je kontrolirao vlast, dijelom u teškim uvjetima, ali nikakvu izvornu koncepciju nije ostavio za sobom. Već i stoga – a i zbog logike jezika samoga - nema potrebe, čini se, naglašavati da je taj (nejasni) pojam "nepovratno mrtav"; Tuđman nije bio ni grof Drakula pa da se povampiri.