Program koji je predstavio Andrej Plenković je dobar, ali ipak se postavlja jedno važno pitanje

Predstavljeni program Vlade Andreja Plenkovića u njegovom drugom mandatu je dobar, što nije nešto neočekivano od premijera koji je već dosad pokazao za hrvatsku politiku natprosječan talent za artikulaciju svojih političkih projekcija.

Ostaje pitanje koliko je taj plan provediv i možemo li vjerovati premijeru koji dolazi iz stranke koja je najviše opterećena hipotekom dosadašnjeg hrvatskog neuspjeha, jer Hrvatska u kojoj je HDZ proveo na vlasti pune 22 godine pokazala se značajno manje uspješnom nego što su hrvatski građani očekivali prilikom rastanka s bivšom državom.

Plenković nije prvi premijer koji je pred sabornicom predstavio program s kvantificiranim detaljima. To je napravio još Nikica Valentić kada je 1994. predstavljao plan stabilizacije i reformi i uvodio kunu. Njegove su reforme, znamo, kasnije zaustavljene, Tuđman ih je smatrao preradikalnima.

To je napravila Jadranka Kosor s detaljno razrađenim Programom gospodarskog oporavka koji bi, da je zaživio, radikalno srezao posljedice velike financijske krize u Hrvatskoj i vjerojatno zaustavio pad u predugu recesiju. To se nije dogodilo, jer ambiciozan plan iza kojega su stajali stručnjaci Ekonomskog instituta nije imao tko provesti. Vlada je bila slaba, nije zaradila drugi mandat. Ipak pogledamo li unatrag, rat s korupcijom koji je započela Kosor, iako nikad dobiven, ostavio je snažan pečat u domaćoj politici.

Ne baš artikulirano, svoj program je kroz strateški Plan 21 predstavila i s velikim očekivanjima dočekana Kukuriku koalicija koja je u Vladu dovela Zorana Milanovića. Plan je pukao zbog neslaganja na liniji dvojice ključnih ministara - Radimira Čačića i Slavka Linića, a onda i na ministru Branku Grčiću koji se pokazao preslabim da njima nametne svoju, akademski zamišljenu, ekonomsku politiku države.

Svoj plan je, za neke i previše detaljno, u Power Pointu sabornici izložio premijer Tihomir Orešković. Iako previše korporativan, a premalo politički, njegov plan je imao dobrih točaka, pogotovo u sferi državnih financija, ali brzo je zaboravljen, kao i šestomjesečna vlada Orešković/Karamarko/Most. Iz tog razdoblja naslijedili smo ministra financija Zdravka Marića koji je upravo tada započeo svoje prve, tada još sitne reformske rezove.

Prvi mandat Andreja Plenkovića obilježen je padom Agrokora i pratećom, političkom aferom, a onda borbom s pandemijom Covida-19. Povratak kreditnog rejtinga i ekonomskog rasta, doduše po relativno skromnim stopama, kao i prvi koraci prema eurozoni zato su ostali u sjeni. Plenkovićev prvi mandat, međutim, ne treba smatrati promašenim. Novu krizu Hrvatska je dočekala zdravija nego onu 2009.

Usporedimo li sada taj niz s Plenkovićevim pokušajem novog početka, možemo zaključiti da je premijer danas po nekoliko točaka u prednosti. Zadržao je uspješnog ministra financija, za ministra gospodarstva postavio čovjeka koji nije početnik u operativnoj politici, a za osobu koja će biti ključna za upravljanje novcem koji stiže iz Bruxellesa, a koji nije mali, doveo Natašu Tramišak, koja se doduše nije imala kada dokazati u operativnoj politici, ali u Vladu stiže s reputacijom vrhunskog operativnog stručnjaka. Za razliku od Branka Grčića, ona je imala prilike učiti na terenu.

Plenković najavljuje značajne promjene u ekonomiji, ali i zaokrete u pravosuđu, javnoj upravi i obrazovanju, ključne da bi ekonomija u budućnosti funkcionirala. Najavljuje i dodatno financiranje isisanog zdravstva i nastavak reforme mirovinskog sustava. Uspije li Vlada samo u tome, nestat će problem iseljavanja.

Jučer predstavljeno tumačenje “novog suverenizma” kao puta prema ostvarivanju strateških ciljeva ulaskom u Schengen, eurozonu i OECD također je detalj po kojemu bismo današnju HDZ-ovu Vladu u budućnosti mogli pamtiti kao različitu, a možda i uspješniju od dosadašnjih. Po prvim koracima, a najkasnije proračunu, znat ćemo možemo li vjerovati Plenkovićevom programu, a onda i njegovoj varijanti “osuvremenjenog HDZ-a”.