PREVARA VRIJEDNA MILIJARDU KUNA? Nitko ne zna što se dobije ugradnjom razdjelnika topline, ne postoje nikakve studije

Treću godinu zaredom na snazi je Zakon o tržištu toplinske energije kojim je, u srpnju 2013. godine, proglašeno postojanje tržišta na kojem bi potrošači trebali imati priliku birati između različitih tvrtki koje ih opskrbljuju 'centralim' grijanjem, proizvedenim u toplanama ili gradskim kotlovnicama.

Tog tržišta još nema, niti će ga biti, budući da se alternativnim opskrbljivačima ne isplati graditi vlastite distributivne mreže, odnosno konkurirati prirodnom monopolu HEP-Toplinarstva, Energa i još drugih 14 tvrtki koje griju ukupno 153,5 tisuća potrošača u Hrvatskoj, piše Novi list .

Od 2013. godine niti jedan potrošač nije promijenio opskrbljivača 'centralnim' grijanjem, što je potvrdila i Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA). Time je i postojanje zakona o 'tržištu' potpuno apsurdno. Po svemu sudeći, zadaća ovog zakona bila je sve potrošače obavezati da, najkasnije do kraja ove godine, ugrade razdjelnike topline, koji nisu mjerila potrošnje toplinske energije, već samo registriraju impulse prema količini potrošene energije na svakom radijatoru u prostoru, a onda se ukupna količina grijanja isporučena cijeloj zgradi raspodjeljuje na stanove. Zakonom je zapravo otvoreno fiktivno tržište kako bi se postojećim distributerima topline omogućilo da sami određuju svoje cijene, i da ih nitko u tome ne kontrolira.

Do srpnja 2013. na snazi je bio Zakon o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskom energijom iz 2005. godine, prilagođen čak i današnjim zahtjevima EU-a. Zahvaljujući tom, starom zakonu, HERA je nadgledala cijenu koju su toplinarske firme naplaćivale potrošačima, što već treću godinu zaredom nije slučaj.

U 2014. je, prema podacima HERA-e, cijena električne energije za krajnje kupce, čija je proizvodnja daleko skuplja od proizvodnje topline, iznosila 790 kuna po MWh. Cijena toplinske energije, kad se uračuna ulazna cijena plina od, trenutačno, 230 kuna po megavatsatu, gubici u mreži, marža distributera i opskrbljivača plus stalni troškovi poslovanja, ne bi smjela prelaziti 400 kuna po MWh.

Kako doznaje Novi list , dva mjeseca prije donošenja Zakona o tržištu toplinske energije, u svibnju 2013., dansku tvrtku Danfoss, koja je proizvođač ventila koji se ugrađuju na radijatore u sklopu ugradnje razdjelnika, i koja surađuje s danskom tvrtkom Brunata čiji su razdjelnici, posjetili su, zajedno, Cvjetko Zorović kao viši savjetnik za toplinarstvo pri Ministarstvu gospodarstva, tadašnji direktor HEP Toplinarstva Robert Krklec, član upravnog vijeća HERA-e Dalibor Pudić te direktor HERA-inog Sektora za toplinsku energiju Tomislav Benčić. Navodno je nekima od njih danska tvrtka pokrila i dio troškova boravka u Kopenhagenu.

Iz HEP-a je potvđeno da su Krklec, predstavnici Ministarstva i HERA-e tada boravili u Kopenhagenu te posjetili i Danfoss. Zašto je itko odlazio u privatnu tvrtku za proizvodnju opreme koja se danas ugrađuje u Hrvatskoj, a pogotovo, zajedno, predstavnici HERA-e kao regulatora, HEP-a koji toplinu prodaje i zakonodavca – nisu obrazložili ni u Ministarstvu niti u HERA-i ili HEP-u. Iz HEP-a samo odgovaraju kako je bila riječ o službenom posjetu unutar kojeg su hrvatski predstavnici posjetili i Dansku energetsku regulatornu agenciju, tamošnje vodeće distributere toplinske energije te Danfoss.

Do kraja ove godine svi potrošači 'centralnog' grijanja u Hrvatskoj moraju ugraditi razdjelnike topline, što će ih ukupno koštati, na razini cijele Hrvatske, procjene su, oko milijardu kuna. U spornom Zakonu o tržištu toplinske energije razdjelnici su navedeni kao obaveza propisana EU direktivom, makar direktiva o energetskoj učinkovitosti navodi kako se oni 'mogu' ugraditi ukoliko studija isplativosti pokaže njihovu opravdanost. Takve studije kod nas nikad nisu napravljene. Druge države članice EU-a napravile su studije i upozorile EU na neisplativost razdjelnika. Iz tog razloga EU provodi reviziju svoje direktive te od svih država članica prikuplja mišljenje o razdjelnicima. Hrvatska je još prije tri godine, međutim, zakonom propisala njihovu obaveznu ugradnju, pod prijetnom kazni potrošačima od 10.000 do čak 50.000 kuna. Razdjelnici, pritom, uopće nisu mjerni uređaji, i prema Zakonu o mjeriteljstvu niti ne mogu biti propisani kao obavezni za ugradnju.