Marija živi u gradiću uz more. Ima 40 godina, visoko je obrazovana, u sretnom je braku, ima troje djece. U djetinjstvu je bila seksualno zlostavljana. Nakon što je Jutarnji list objavio tekst o djevojčici koju je djed seksualno zlostavljao, odlučila je ispričati svoju priču. Ta je djevojčica bila zlostavljana u dobi od pet godina. Djed je na sudu sve priznao te je nepravomoćno osuđen na šest mjeseci zatvora. Na izdržavanje kazne, ako presuda bude potvrđena, vjerojatno neće još godinama. A sustav i roditelji nisu djetetu pružili ni osnovnu zaštitu: djevojčica, naime, i dalje živi s djedom u istoj kući! Majka je izjavila da joj je to “ipak otac” te će mu oprostiti, a centar za socijalnu skrb, koji je mogao djedu zabraniti kontakte s djevojčicom, tvrdi da je “učinio sve što je trebalo”.
Zaključili su da je dijete dovoljno malo da mu ne ostanu traume te da se djed pokajao i sada će biti dobar.
Marija, koja je i sama prošla isto, poručuje: neĆe!
Imala je samo pet godina, vjerojatno nije svjesna što joj se dogodilo i neće se ničega sjećati”.
Ponovno i ponovno sam čitala tu novinsku rečenicu i odmahivala glavom. Kakva zabluda...
I ja sam imala pet godina.
Moja je baka živjela sama u malom selu u unutrašnjosti zemlje. Nakon teške operacije privremeno se preselila k nama. Kad je došlo vrijeme da se vrati kući, moja je obitelj odlučila da i ja odem s njom na mjesec-dva, da joj budem pri ruci, da ima barem nekoga tko će pozvati pomoć ako joj ne bude dobro.
Voljela sam biti kod bake na selu i veselila sam se odlasku. Seoski je život ležerniji i bezbrižniji, djetetu ljepši od gradskog. Svi se susjedi znaju, svi si pomažu, sve je mnogo opuštenije. Naši prvi susjedi bili su krasna obitelj, bliska mojoj kao da smo pravi rod. Moja je baka odavno bila ostala bez muža i prvi je susjed njenoj sitnoj djeci bio kao zamjenski otac. Sada je već bio čovjek u godinama, a ja sam ga zvala dido. Imao je tri sina, najmlađi Marko imao je 22 godine. Naše su obitelji sve dijelile, međusobno si pomagale, a ja sam im svima bila mezimica.
To se ne zaboravlja!
Jednoga dana Marko je mene i svoju nećakinju pozvao da idemo s njim na njivu. Uživale smo u tome jer smo se voljele voziti kolima koja su vukli konji.
Bio je ljetni dan, smijali smo se i veselili. Nakon što smo odmakli od sela, Marko je zaustavio kola i rekao nećakinji da se vrati u selo jer je nešto važno zaboravio. Nije joj se, naravno, dalo ići natrag pješice pa sam ponudila da odemo zajedno, da nam bude zanimljivije. Marko je to oštro odbio i otpravio nećakinju samu. Nije bila odmakla ni 50 metara kad je počelo. Ustao je, otkopčao hlače, izvadio spolovilo i počeo se samozadovoljavati.
Sjećam se svakog detalja. Sjećam se gdje je stajao, sjećam se tkanine njegovih hlača, škripe kola, mirisa konja. Ne sjećam se ničega drugog što mi se dogodilo kad sam imala pet godina. Ali toga se sjećam.
Njegova izobličenog lica i promuklog glasa dok mi je govorio: “Nemoj se ništa bojati... dođi, dodirni ga, neće ti ništa biti...”
Dijete nema riječi za to!
Nisam znala o čemu se radi, nisam znala što to čini ni što hoće od mene. Samo sam znala da je nešto jako krivo...
I sada, nakon gotovo 40 godina, srce mi lupa i tresu mi se ruke. Sjećam se te izbezumljene face zbog koje sam se na mjestu skamenila.
U jednom je trenu stao. Vratili smo se kući.
Moja je baka bila obična, pobožna seoska žena. Izbezumila bi se kada bi vidjela da se par ljubi u njezinoj blizini, o takvim se stvarima nikada nije pričalo.
I ja sam bila konzervativno odgojena. Nikada nisam rekla sada već pokojnoj baki što se dogodilo. A da sam i htjela reći, što bih joj točno rekla? Nisam znala što mi se uopće dogodilo ni kako bih to opisala. U mojem dječjem rječniku nisu postojale riječi za to.
Baka me i dalje često slala toj obitelji. Našla sam način da se zaštitim. Ne bih ulazila u kuću, nego bih stala ispred vrata i glasno zvala susjedu sve dok ne bi izašla. Jednom je nije bilo kod kuće. Izašao je Marko i povukao me u kuću. Nisam ni vikala ni vrištala, čekala sam da prođe.
Više nikada nisam ušla u tu kuću.
Život u strahu
Svako ljeto cijela je moja obitelj išla k baki na selo. Veselila sam se odlascima, nikada nisam imala loš osjećaj niti sam se bojala, valjda sam se osjećala zaštićenom kad su mama i tata bili tu.
Mislila sam da se odlično nosim sa svime, da nemam trauma i posljedica.
A onda sam postala tinejdžerica. Sa 16 godina silno sam se zaljubila, do neba. Moj prvi dečko bio je prekrasan, jednako zaljubljen, nježan, pametan, lijep... sve. Bila je to ogromna ljubav. Ali svaki fizički kontakt za mene je bio tragedija. SVAKI fizički kontakt, uključujući poljubac.
Moje su prijateljice uživale ljubiti se s dečkima, nisam to mogla shvatiti. Pitala sam se jesam li normalna i hoću li ikada biti normalna.
Stalno me ispitivao što nije u redu, što na njemu ne valja, je li mi odbojan, znači li moje odbijanje dodira da ga ne volim. Nisam znala.
Naša je veza okončana bez poljupca. Imala sam još nekoliko platonskih vezica, sve dok već nisam slovila kao poremećena. Ona koja se ne želi ni poljubiti.
Nisam to mogla povezati s onim što se ranije dogodilo, sve dok se, godinama poslije, nisam podvrgnula psihoterapiji i osvijestila tu vezu. Bila sam šokirana.
Kad sam otišla na studij, povjerila sam se svojoj najboljoj prijateljici. Bila je prva osoba kojoj sam to rekla. I laknulo mi je. Kao da sam skinula neki teret s leđa.
Na studiju sam upoznala svog sadašnjeg muža. Počela sam prihvaćati fizičke kontakte, iako nevoljko. Na svjesnoj sam se razini uvjeravala da je to okej, da to rade svi i da će mi se početi sviđati. Nakon nekog vremena to se i obistinilo. Danas imam troje odrasle djece. Odgajala sam ih krajnje zaštitnički, u strašnom, neobjašnjivom strahu i želji da ih zaštitim od svake mogućnosti da im se dogodi ono što se dogodilo meni. Sjećam se kad mi je najstarije dijete u prvom razredu osnovne škole odlazilo na dvodnevni izlet. Svaki se roditelj boji i daje djetetu savjete, ali rijetki se mogu mjeriti s mojim upozorenjima.
Djeca Englezi
- Nikada se ne odvajaj od grupe, uvijek budi pokraj djece i nikada, baš nikada ne razgovaraj s odraslim osobama, osobito muškarcima. Ako trebaš koristiti lift, nikada ne ulazi sam, uvijek s drugom djecom. A čak i ako si u grupi i u lift uđe odrasla osoba, odmah izađi van bez obzira na to na kojem si katu. Ako te odrasla osoba na cesti nešto pita, bilo što, gdje je neka ulica ili koliko je sati, odgovaraj: “Sorry, I don’t understand you’. Nedavno sam slučajno čula djecu kako pričaju prijateljima ‘koja im je mama bila ludara”.
“Govorila mi je da se pravim Englez ako me netko pita koliko je sati!”
Nisam si mogla pomoći.
Svog sam zlostavljača zadnji put vidjela prije 25 godina, nakon što sam diplomirala. Cijela je obitelj tom prigodom otišla u bakino selo, ondje smo organizirali obiteljsko okupljanje. Doznala sam da se Marko u međuvremenu oženio s djevojkom iz sela i otišao u inozemstvo. I da ima dvije djevojčice.... O njima sam često mislila ovih godina.
Trebala sam zaštitu!
Marko je baš u to vrijeme bio u selu i došao nas je pozdraviti. Svi su mu se razveselili, a on nam je svakome pojedinačno pružao ruku. Kad je došao do mene, namignuo mi je i šeretski mi se nasmijao. Kao što se nasmiješ nekome s kim si u djetinjstvu ukrao svadbenu tortu baš prije svatova i nikada, ni nakon 20 godina, to nikome ne bi priznao. Nekome s kim dijeliš slatku tajnu, vragolastu uspomenu.
Uhvatila sam nož sa stola. Nekoliko sekundi bila sam sigurna da ću ga probosti, da ću ga ubiti. A onda se on okrenuo prema drugom članu obitelji. Spustila sam nož. Nikada ga više nisam srela.
Prije pet godina mama me, tijekom popodnevne kave, pitala: - Znaš tko je umro? Susjed Jura.
Bio je to Markov brat. Ne znam što se u tom trenutku dogodilo, ne znam što se pokrenulo. Izletjelo je iz mene.
- Bilo bi bolje da je umro Marko.
I vrlo biranim, opreznim riječima ispričala sam mami što mi se dogodilo. Otvorila sam dušu, plakala sam. Ona je šutjela. Dugo, ledenog lica. A onda je odrješito progovorila.
- Ne pričaj takve gluposti!
Moja vlastita majka...
To je bilo najgore od svega. Gore od svega, pa čak i onoga što mi je Marko učinio.
Moja mama je dobra majka, brižan roditelj, onaj koji gine za svoju djecu. Ali s tim se nije mogla nositi.
Silno je cijenila Markovu obitelj, smatrala ga je bratom. I nije mogla podnijeti da ga oblatim. Htjela se sakriti od toga, nije željela znati, željela je izbrisati taj trenutak u kojem sam joj ispričala. I nije shvatila da mi je zabila nož u leđa. Jer, ja sam trebala zagrljaj. Trebala sam razumijevanje i zaštitu. Kao što treba i djevojčica iz vašeg teksta, treba pomoć. Većina djece je ne dobije. Mnogi ljudi oko nas doživjeli su seksualno zlostavljanje. Moja bliska suradnica jedna je od njih. Kao dijete seksualno ju je napastovao susjed. Uplakana je dotrčala kući i sve ispričala majci. Majka ju je istukla.
- To si rekla sada i nikad više! - rekla joj je.
Kad si dijete, ne znaš što se točno dogodilo, znaš samo da je to loše. Ali ne zaboraviš. I proganja te cijeli život, na ovaj ili onaj način. Izađe na vidjelo kad se najmanje nadaš.
Kako zatvoriti priču?
Ta djeca trebaju pomoć. Trebaju da im mama vjeruje, da ih poljubi, čvrsto zagrli i zaštiti. Ali trebaju - trebamo! - stručnu pomoć. Da bi mogli izrasti u zdrave ljude.
I trebamo priznanje onih koji su nam to učinili. I sada, kad sam zrela, realizirana osoba, fantaziram o tome da mi se Marko ispriča. Da barem kaže - žao mi je.
Da zatvorim tu priču.
Često sretnem svog prvog dečka, svoju prvu ljubav. Živimo u istom gradu, oboje imamo svoje obitelji, oboje smo sretni. Kad se slučajno vidimo, uvijek su to srdačni i dragi susreti. Već neko vrijeme razmišljam da ga pozovem na kavu, da mu sve ispričam, da mu objasnim, da shvati. Da nisam bila poremećena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....