Policija nikako ne smije prekidati utakmice

Nedavni incident u Varaždinu, kada je na utakmici mladih reprezentacija Srbije i Hrvatske skupina mlađahnih navijača skandirala “Ubij, ubij Srbina”, ponovno je usmjerio pozornost javnosti na gorući problem ekstremnog nacionalističkog divljanja na sportskim događajima. Premijerka  Jadranka Kosor najavila je oštrije mjere i dopunu nedavno usvojenog “zakona o navijačima”.



Dapače, najavljuje se mogućnost policijskog prekidanja utakmice, što bi bio nonsens u svjetskim razmjerima, usto protivan pravilima svih sportskih organizacija. Naime, policija nigdje u svijetu ni u jednom sportu nema ovlasti prekidanja utakmica zbog verbalnog navijanja. Odluku u ovom, nogometnom slučaju donose delegat i sudac. Najgora stvar bila bi dopustiti policiji arbitriranje “o verbalnom deliktu” koliko god on bio nakaradan i loš. Hrvatska nije policijska država i o mjerama mogu odlučivati samo sudovi i za to nadležne institucije, a policija nakon toga izvršiti njihove naloge. Sjetimo se samo utakmice u Rimu sa skandaloznom fašističkom euforijom, na koju, nažalost, nije reagirao gotovo nitko osim javnosti.



Raspirivanje vjerske, rasne i nacionalne mržnje u Hrvatskoj je kazneno djelo. Svatko tko svjesno ili nesvjesno sudjeluje u raspirivanju takvih strasti krši hrvatski zakon.

Normalan ustaški pozdrav



Što se policije tiče, ni ona nije postupila po zakonu. Policija je sutradan, poslije utakmice, trebala zatražiti televizijske snimke te navijače, s obzirom na to da se radilo o manjoj skupini, odmah identificirati, provesti istragu i podnijeti prekršajne ili kaznene prijave. Vidio bih ja kako bi reagirali roditelji tih klinaca kad bi im na vrata pokucali policajci i kada bi oni morali odgovarati, u skladu sa zakonom, za ono što su učinila njihova djeca, ako je riječ o maloljetnim osobama. Konačno, za sve ove mjere još nije kasno.



Tko je krivac za incident u Varaždinu, a radi se, dakle, o gradu koji bi, po novim Kuljiševim podjelama na hrvatski istok i zapad, trebao pripadati “urbanom, kulturnom i uljuđenom zapadu”? Ti klinci žrtve su društvene atmosfere i činjenice da je cijelo hrvatsko društvo toleriralo, dapače, čak i stimuliralo, ovakav oblik ponašanja, i to od najvišeg vrha države do samog dna. Sjetimo se samo međunarodnih utakmica u Zagrebu na kojima je sjedio cijeli državni vrh, od trenutnog nam predsjednika, preko ministara, vladara i vlastodržaca, do gradonačelnika i viđenih ljudi iz javnog života. Kada bi cijeli stadion skandirao “Za dom spremni”, nitko nije ustajao u znak protesta i napuštao stadion. Bilo je to nešto najnormalnije.

Pripadnici ministarstva unutarnjih poslova nigdje u svijetu ni u jednom sportu nemaju ovlasti prekidanja utakmica zbog verbalnog navijanja

Nedavno je u jednoj emisiji Slavko Goldstein rekao kako takvo skandiranje nije toliko opasno. Ja, pak, smatram da je toleriranje takvog ponašanja bilo ono najopasnije, jer je normaliziralo pojavne oblike zla, u ovom slučaju ipak samo retoričke. Društvena atmosfera pogoduje potom drugačijim iskazivanjima istog tog zla u praksi. Koja je razlika između “Za dom spremni” i “Ubij, ubij Srbina” ili nekog drugog, kao što su na prvenstvu u Njemačkoj naši skandirali “Ubij Turčina”, jer Srba nije bilo. Sjetimo se i utakmice u Rimu sa skandaloznom fašističkom euforijom, na koju, nažalost, gotovo nitko nije reagirao, osim javnosti.

Bizarna rasprava



Potpisnik ovih redova usamljeni je pojedinac koji je redovito u svojim kolumnama bilježio, pomalo rezignirano, svako takvo skandiranje, i to niz godina, kao kroničar. Doživio sam čak da me za Svjetskog prvenstva u Njemačkoj jedan kolega urednik napao tvrdeći da to što radim nije dobro jer time “razbijam nacionalno jedinstvo”.



U hrvatskoj javnosti vodila se bizarna rasprava o tome kako je “Za dom spremni” zapravo hrvatski povijesni pozdrav pa se spominjala opera “Nikola Šubić Zrinski” i slično. Pritom se zaboravljalo da je taj pozdrav tijekom Drugog svjetskog rata i ustaškog režima kompromitiran i stoga u današnjem kontekstu neprihvatljiv. I pozdrav s uzdignutom desnom rukom bio je aktualan još od antičkih vremena pa sve do Olimpijskih igara u Hitlerovo doba.



Sve do tada olimpijci su pozdravljali s uzdignutom desnom rukom, no na inicijativu Jesseja Owensa i Vane Ivanovića, na toj olimpijadi više nije bilo tog pozdrava. No, samo bi lud čovjek danas mogao braniti nacistički pozdrav kao povijesni. Isto se odnosi i na “Za dom spremni”.

Dokaz divljaštva



Uz dužno poštovanje prema povijesnosti, nakon  Pavelićeve i ustaške zloupotrebe tog pozdrava, on je naprosto neprihvatljiv. I ne samo to. On je znak vrlo jasne, skrivene ili neskrivene, i možda svjesne ili nesvjesne, ali svakako prepoznatljive političke orijentacije.

Cijelo hrvatsko društvo, i to od najvišeg vrha države do samog dna, toleriralo je, dapače, čak i stimuliralo, ekstremno nacionalističko divljanje

Konačno, na ovom bih mjestu htio progovoriti o još jednom važnom “navijačkom uzoru”.  Zvonimir Boban postao je nacionalna ikona zbog napada na jugoslavenskog policajca i pritom je naglašeno ono “jugoslavenskog”, a ne policajca, jer da je bilo gdje u svijetu fizički napao policajca na terenu, njegova bi nogometna karijera bila zapečaćena.



Jednom sam o tome razgovarao s Bobanom i pitao ga je li spreman s današnje povijesne distance na drukčiji način promatrati vlastiti čin. Tijekom nedavnih unisonih napada otočkog tiska na Hrvatsku u vezi s atmosferom prije međusobne utakmice, britanski je upravo taj detalj nabijao na nos Hrvatskoj kao dokaz našega divljaštva.



Koji su razlozi iznenadne senzibiliziranosti, prije svega premijerke Kosor, ali i cijele hrvatske javnosti za ovaj problem?



Pupovčeva intervencija u Saboru pripada u opis njegova radnog mjesta, no premijerka je promtno reagirala, pokazavši time da će i u drugim pitanjima, a ne samo u pitanjima korupcije, raditi na stvaranju drugačije društvene atmosfere. No, pritom ne treba srljati.

Opasna rješenja



Najgore što se može dogoditi jest ići na brzinska rješenja i promjene zakona po kratkom postupku. Radi se o organskom zakonu s obzirom na to da se njime uvode restrikcije u temeljna ljudska prava, kao što je pravo na slobodno izražavanje, zbog čega je potrebno provesti široku raspravu, konzultirati domaće i strane sportske stručnjake i tek potom krenuti u zakonsku proceduru. Pritom se ne smije zaboraviti ni na navijačke skupine i nevladine organizacije za ljudska prava, koje su, zajedno s potpredsjednicom Vlade Đurđom Adlešič i njezinom ekipom, radile na donošenju ovog zakona.



Jedan od elemenata koji omogućava smirenu atmosferu u raspravi sigurno je i činjenica da je hrvatska nogometna reprezentacija ispala iz daljnjeg natjecanja te da uskoro prestaje domaće nogometno prvenstvo. Ima se, dakle, vremena do proljeća provesti temeljitu javnu raspravu i potom napraviti kvalitetnu dopunu zakona.



No, prije svega treba mijenjati javnu percepciju ovog fenomena i tu se moraju uključiti političke, duhovne i medijske elite. Bez toga ni jedno zakonsko rješenje ne samo da neće biti dostatno nego može biti i kontraproduktivno.

Ivan Zvonimir Čičak