PRAVA ŽENA

PIŠE JELENA VELJAČA Ne, nisam otkrila feminizam jučer. O tome pišem već godinama, za dobro sestrinstva. Ne pišem za frendicu

Jelena Veljača
 Damjan Tadić / CROPIX

Pitala me jedna novinarka prilikom najavljivanja prosvjeda #pravdazadjevojčice (koji je u trenutku pisanja ovog teksta iza nas) što mislim o opažanju da se “o pravima žena u javnost tek počelo govoriti kad je zgodna i plava glumica progovorila o tome”.

Nije da sam prvi put čula ni tezu ni pitanje, ali uvijek me nekako osobno štrecne, kao da sam ja odgovorna za cijeli jedan niz pogrešaka u koracima ovog društva koji je doveo do toga da nam doista uvijek trebaju “simboli revolucije/prosvjeda/dojenja/Nike tenisica”.

I zapravo nikad ne znam kako odgovoriti. Da kažem: “oprostite”? Da se zahvalim na komplimentu, koji je, čini mi se, negdje skriven u tom pitanju, ali nekako uvredljivo, kao da sam kriva i što me netko smatra atraktivnom, a onda opet, ako se zahvalim, hoću li biti kriva jer sam prihvatila kompliment pa tako zapravo potvrdila da samu sebe smatram atraktivnom, što je, kao što znamo, uz nevjeru, lezbijstvo, i očijukanje sa svećenikom (često nekako začuđujuće paralelno, barem prema crkvenim knjigama), ključni smrtni grijeh za svaku ženu (ne)majku Hrvaticu.

Komplicirano zvuči, zar ne?

Dopustite da pokušam razlomiti na jednostavne faktore. Svaka se osoba, pa tako i žena (ne znam zašto na kraju 2019. moram još uvijek podcrtavati da smiju i osobe i žene nešto raditi) ima pravo baviti čime god želi. Ovako kad se napiše, čak je i bedasto - ali, u praksi, nažalost, često nije tako jednostavno. Naime, ne, nisam “otkrila feminizam jučer”, niti sam dobila tajni poziv od nekoga s vlasti da za neke ogromne novce koji se uplaćuju na Kajmane odradim PR za Istanbulsku.

Pišem već deset godina o ženskim temama, koje, iako i dan-danas, kad se čuje ta sintagma, prosječan čitatelj prvo pomisli na tampone i sportske grudnjake, uopće nisu lake, nisu povjetarac u kosi i fantastičan recept za kremu od vanilije, dapače, prilično su teške. Pa sam tako tijekom tih deset godina pisala o obiteljskom nasilju, o kojem se tada u mainstreamu progovaralo rijetko, i to gotovo kroz neku leću koja više pripada reality showu, a manje ozbiljnom razgovoru (danas je, srećom, situacija drugačija, ali ne mislim da je to zasluga ijednog pojedinca, već mnogih pokreta, novih tehnologija i pionirki koje su ostavile živote, zdravlje i duše u borbi), o emotivnom zlostavljanju (kad sam prvi put o tome pisala, tekst nije objavljen, a svaki sljedeći put mnogi su komentari vrištali: histerija, to je samo pms, to je tipična ženska histerija, treba to izliječiti u krevetu), o ekonomskom nasilju (ovo je odrezoniralo kao napad na svete tekovine hrvatskog društva i jedino što se mora štititi Ustavom, zakonom, a i marševima - obitelj u kojoj žena platno beleše a muškarac s nožem u zubima ili čačkalicom među njima šlata putnice svog minibusa), o nasilju preko interneta (stvar se ozbiljno promijenila i na tom polju, ali 2008. godine internet je bio neistraženo područje ogromnih mogućnosti, od kojih su neke bile u svojoj novini toliko velikodušne da su omogućavale ono što je danas protuzakonito - prijetnje, bullying, uvrede po bilo kojoj osnovi - ali su i tada one prema ženama bile najokrutnije, o seksualnom nasilju, o seksualnom nasilju na poslu, o pay gapu, o činjenici da žena mora odraditi posao deset puta bolje od bilo kojeg heteroseksualnog oženjenog muškarca da bi dobila poziciju koja njemu pripada, a da ni tada nije sigurna hoće li ju jednako platiti.

Pisala sam i o tome koliko je teško majčinstvo u društvu koje od žene očekuje da bude potpuno ravnopravna sudionica na tržištu rada, ali istovremeno ponizna građanka, kojoj je čast prati gaće i kuhati grah za sutra dok piše diplomski, deset godina nakon upisa faksa. Pisala sam o reproduktivnom nasilju, o pravu na pobačaj, koje se, u ironičnom obratu civilizacije, opet dovodi u pitanje. Pisala sam o nepravdi kroz koju prolazi lezbijska zajednica, o nemogućnosti da žene koje žive same usvoje dijete. Pisala sam i o prevarama, o specifičnostima muško-ženskih odnosa koji pate zbog toga što se odnos moći promijenio, a muškarce nitko nije pripremio na to. Pisala sam o tome koliko se očekuje od žena da svog identiteta žrtvuju da bi neka veza uspjela: koliko mi same od sebe te žrtve očekujemo.

Pisala i o tome zašto je ženama usađeno duboko, inherentno vjerovanje da je veza i njezin krunski dokaz - brak, simbolično prikazan kroz prsten na ruci, dokaz uspjeha. Pisala sam o tome koliko je teško sinkronizirati karijeru i majčinstvo. Pisala sam o mnogim stereotipovima i urbanim legendama kroz koje se žene moraju probiti da bi uopće došle u ravnopravnu poziciju - na poslu, u obitelji, u klubu, u taksiju, u autoškoli, u školi za pilotkinje, u vojsci, na tržištu rada, u produkciji, u politici, u krevetu. Pa ženski je orgazam medijski otkriven tek nedavno! Gubitak bebe bez anestezije uznemirava muškarce na poziciji moći! Pisala sam i o tome koliko je i zašto žrtvama teško prijaviti zlostavljanje, prijaviti silovanje, prijaviti da su pretučene pred vlastitom djecom. Pisala sam o #metoo pokretu, o razvodima, o neplaćenim alimentacijama, o imperativu fizičke ljepote koji od nas očekuje da smo lutke za seks, ali ponizno. Sve te teme su ženske teme, onako girly, šarene, loptaste, vesele i radosne, baš kako bi prava jedra žena trebala izgledati, dok veselo trči maraton za ženska prava a grudi joj skaču u slow motionu.

Sve te teme dovele su me na mjesto nevjerojatne frustracije u ožujku ove godine, kada sam, gordo je reći “odlučila”, a i neistinito, jer nije bilo voljne odluke u Facebooku statusu, pa ću reći: kada sam posve spontano napisala status koji je do danas vidjelo 55.000 ljudi u grupi #spasime. Sve te teme obrazovale su me i punile, i gorčinom, ali i nadom da, progovarajući o tome, pomičem neki mikrokamen u nečijoj svijesti, rješavam neku mentalnu zagonetku kod neke mlade djevojke koja, kao što genijalno pjeva Šarlo Akrobata, puni osamnaest godina u lipnju i ne zna što će dalje za svojim životom.

Progovarajući o ženskim pravima i žrtvama nasilja, o činjenici da hrvatske institucije ne mare ili ne znaju mariti za žrtvu, nisam razmišljala o feminističkoj karijeri (iako sam ponosna feministica, ali nisam stručnjakinja ni na jednom području koji je uistinu važan za feminizam kao pokret), nisam razmišljala o političkoj karijeri, razmišljala sam o tome da kao osoba s medijskim kapitalom imam priliku iskoristiti ga za društvenu promjenu. Svi mi imamo neku svoju specifičnu poziciju u društvu i identitet koji nije samo jedna stvar: ekonomistica, blagajnica, trkačica, majka, samohrana majka, novinarka, aktivistica, producentica, glumica. Svoditi ženu na jedan identitet u koji mora stati, nekako se ugurati kao u kutiju (a ako ne uspije, onda ništa, pogledajte Boxing Helena još jednom), izuzetno je mizogin zahtjev, i ne, nećemo ga ispoštovati. Mi nismo ovdje da bismo nekome - bilo kome - olakšale shvaćanje - mi smo ovdje da bismo živjele, unatoč svim preprekama ovog za muškarce sazdanog društva, najbolje što možemo. I ako ijedna od nas sa svojom pozicijom, medijskom ili ne, može napraviti išta dobro za sestrinstvo, nemojte ju dovoditi u poziciju da se ispričava što netko od vas nije spreman za to. Ne pišem za frendicu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 02:30