PIŠE EMIL TEDESCHI Živimo li nakon 17 godina u boljem društvu?

Dugo nisam razmišljao o bliskoj prošlosti tako daleko da završim u devedesetima, ili specifično potkraj tog desetljeća. Segment devedesetih koji strši na mojoj mapi bliže je početku dekade, kad sam se zaljubio, oženio, kad sam osnovao Atlantic. Osobno, ništa ne bih mijenjao na liniji koja je iscrtala moj život upravo takvim kakav je danas. Da sam veći fatalist i da manje vjerujem u osobnu odgovornost svakog pojedinca, mogao bih možda isto reći za državu i društvo. Kao nacija imamo razloga biti nezadovoljni stvarnošću koju živimo i svakako vjerujem da možemo bolje. Ipak, u odnosu na 1998. godinu, u kojoj je pokretanje Jutarnjeg lista jedan od značajnijih događaja ne samo na medijskoj sceni, realno živimo kvalitetnije. Primarno pritom podrazumijevam da kao društvo baštinimo viši stupanj građanskih sloboda, takvu atmosferu društveno-političke relaksiranosti (što u izbornoj godini može zvučati jako naivno) kakva bi nam se još prije 17 godina, ako se prisjetimo okolnosti u kojima je Jutarnji nastao, činila kao sasvim solidan scenarij, koliko god bili nezadovoljni sadašnjim stanjem.

Nisam politički analitičar ni ekonomski kroničar, znam za godinu-dvije gore-dolje premjestiti neke događaje u memoriji, no u poslu i životu se isprepliću stvari koje čovjeku pomažu da se sjeti, lijepe i ružne podjednako, koje čine dojam nekog vremena. Znam da su Pipsi u travnju 1998. osvojili Porin za album godine i održali prvi samostalni koncert u Domu sportova. Kukoč je igrao petu sezonu za Bullse i osvojio treći NBA prsten.

Ta “jutarnja” 1998. godina za mene osobno ili Atlantic nije bila osobito prekretna, ali označava period pripreme za sljedeću razvojnu fazu. Kako se po jutru dan poznaje, tako su se već tada mogli vidjeti obrisi strategije razvoja kompanije u formu kakvu ima danas. S jedne strane ta je godina poslovno gledajući najavila stresno razdoblje, ubrzo naime počinju stečajevi značajnih trgovačkih poduzeća kao što su Diona ili Nama, što je za nas kao tada još isključivo distribucijsku kompaniju ograničenu na hrvatsko tržište predstavljalo nemali financijski izazov. Bili smo prodorna, tržišno orijentirana, moderna, u odnosu na državne gigante gotovo punkerska firma koja je ostvarivala solidan promet u distribuciji sasvim nestrateških proizvoda kao što su gume za žvakanje Wrigley i čokoladni asortiman tvrtke Mars. O upravljanju brendovima i marketingu učili smo od najboljih na svijetu. To nam je iskustvo značajno pomoglo kad smo, samo tri godine kasnije, iskoračili u proizvodnju i vođenje vlastitih brendova, najprije Cedevite, uslijedilo je širenje u regiji, najprije s distribucijom, potom akvizicijama proizvodnih kompanija, čak i u zapadnoj Europi, iako su akvizicije u to vrijeme u pravilu išle u drugom smjeru. Slika hrvatskog tržišta onda i danas gotovo je neusporediva.

Profil i formati maloprodaje u Hrvatskoj danas su usporedivi s razvijenim tržištima u Europi, koncentracija retaila odavno nije nešto o čemu čitamo u Financial Timesu, nego je činjenica naše ekonomije. O okrupnjavanju proizvođačke industrije kao protuteži ovim procesima ipak još uvijek najčešće samo čitamo. Atlantic je kao relevantan proizvođač i distributer brendova uglednih svjetskih proizvođača razvio vlastitu formulu ravnoteže. Danas se čini jednostavnim, ali nije uvijek bilo i nije ni sada lako balansirati. Postizati rast i zadržati fleksibilnost malog sustava. Razviti procesni menadžment, a zadržati mogućnost improvizacije i izbjeći preveliku birokratizaciju. Sazrijevati i odrastati, a istovremeno zadržati dječju zaigranost i entuzijazam, otvorenost koja donosi nove ideje, omogućuje progres. Od kompanije koja je s par stotina zaposlenih u Hrvatskoj 1998. godine na distribuciji vanjskih brendova ostvarivala prihod od 250 milijuna kuna, Atlantic je postao međunarodna korporacija koja zapošljava više od pet tisuća ljudi na 11 tržišta, ima 19 vlastitih proizvodnih pogona u regiji i Europi, značajne regionalne i internacionalne brendove, s ukupnim prihodom koji prelazi pet milijardi kuna. Iako nije riječ o stoljetnoj tradiciji, dokaz je da se i u nešto više od dvadeset godina može stvoriti i razviti puno. Neki od naših brendova bitno su stariji od Atlantica - Cedevita i Barcaffe imaju više od 40, a Donat Mg, primjerice, preko 100 godina - tradicija unaprijeđena novim tehnologijama uz praćenje trendova predstavlja novu vrijednost. Vjerujem kako je princip primjenjiv i na širi kontekst od Atlantica ili čak od poduzetništva ili šire gledano od ekonomije, na društvo u cjelini.

Upravljanje kao disciplina jedna je od temeljnih vještina koju u Hrvatskoj moramo razvijati na svim razinama - upravljanje ljudskim potencijalima, upravljanje javnim i privatnim poduzećima, upravljanje javnim financijama i servisima, upravljanje prirodnim resursima, i da ne nabrajam, naprosto upravljanje.

Vrijeme i okolnosti koje su prethodile i na određeni način uvjetovale i nastanak Jutarnjeg lista činile su auru tog vremena i iz današnje perspektive, osim državne nezavisnosti, ne možemo govoriti o prostoru velikog liberalizma, prije svega društveno-političkog. Par godina prije nisu uvaženi rezultati demokratskih izbora za predstavnička tijela u Gradu Zagrebu, uslijedili su prosvjedi protiv gašenja Stojedinice. Ekonomski gledano, nerijetko su se u praksi (još od osamostaljenja) kao referentni preuzimali oni elementi liberalnog kapitalizma koji su zapravo njegovi nusprodukti ili devijacije. Negdje se prešutno ustoličilo kako je demokracija kao, pojednostavljeno gledano, vladavina većine, zapravo vladavina jačeg. Korupcija se u toj konstelaciji valjda nije činila tako kriminalnom pa još danas imamo velikih teškoća s njenim iskorjenjivanjem i promicanjem svjetonazora po kojemu je to neprihvatljivo ponašanje.

Pomaci su kroz posljednjih 17 godina do danas ipak bjelodani. Koliko god smo još daleko od sjevernoeuropskog modela uređene socijalne države, odmaknuli smo se bitno i od neliberalnih ili antiliberalnih obrazaca koji su obilježili devedesete. Nitko nije rekao da će tranzicija biti laka, a povijest je još jednom potvrdila neumitnost zakona fizike. Inercija je zbilja jedna od najjačih sila u prirodi, ali i društvu. Prostora i nade ipak ima. Danas nema ništa nezamislivo u tome da bilo tko prosvjeduje protiv bilo čega, mnoga se pitanja (nerijetko i nepotrebno) nominiraju za referendumsko odlučivanje, medijska scena je bitno pluralnija pa televizijskih kanala ima više nego sadržaja, bitno smo senzibiliziraniji na različitosti, s varijacijama između puke tolerancije i istinskog uvažavanja na principima multikulturalizma, već u ovisnosti o temi. To ne znači da negativnih pojava nema, ali trendovi su ipak pozitivni i kao društvo smo u demokratskom pogledu ipak odrasli. Malu maturu obilježili smo ulaskom u Europsku uniju, ali još učenja imamo do pravog ispita zrelosti. Vjerujem da za to imamo kapaciteta.