VLAŠKA POSLA

Piše Ante Tomić: Kako se to, majke ti, nitko ne uzrujava kad župan Žinić ne plaća stanarinu?

U državnoj kući džabe živi, popišanih sto kuna mjesečno još od dvije hiljade osme ne plaća. Koliko je to? Samo malo...
Kuća u Glini u državnom vlasništvu u kojoj živi Ivo Žinić (u krugu)
 Robert Fajt/Cropix

Banijske nesretnike su smjestili u limene kontejnere i podijelili im električne grijalice da se ne smrznu na siječanjskom ledu, ali onda se pročulo da im vlast neće otpisati račune za struju i narod se ozbiljno prepao, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

“Ne mogu potvrditi da će ljudi s potresom pogođenih područja biti oslobođeni plaćanja režija, nemamo potvrdu od javnih i komunalnih poduzeća”, kazao je u petak sisačko-moslavački župan Ivo Žinić i savjetovao ljudima da “budu racionalni”, paze da svojom obijesnom, hohštaplerskom željom da im bude toplo ne naprave rashod koji nadilazi njihove mizerne prihode.

Kad je to čuo na podnevnim vijestima, 84-godišnji je Božo iz jednog sela kod Gline smjesta zapovjedio ženi:

“Gasi, Đurđa, kalorifer!”

“Neću!” odbrusila mu je Đurđa sebično. “Ugasi ti tranzistor!”

Kratko zatim došla je ipak vijest da će sve biti dobro. “Koristite grijalice, ne mislite na račune za struju, to ćemo riješiti”, rekao je potpredsjednik Vlade Boris Milošević, ali Božo i Đurđa svejedno nisu imali mira. On je sa stravom gledao grijalicu na podu kontejnera, kao da je to neka podmukla crna džukela koja će ga ujesti za nogu, i tiho, sasvim tiho uključivao je radio. Ali, uzalud, jer Đurđa je kao šišmiš, sve ona čuje. Kad god bi Božo grizući usnu, bojažljivo okrenuo kotačić prekidača na Grundigovom uređaju, sa svog bi se kreveta, ispod himalajskog masiva deka i popluna, prividno usnula baba prijekorno javila:

“Vrag ti vijesti odnio.”

No, u nedjelju popodne se i ona pridigla da čuje kako je otkriveno da župan Žinić godinama živi u kući koju mu je država još prije dvadeset pet godina dala, a koja je vjerojatno kupljena od nekoga tko je nakon "Oluje" iz Gline pobjegao u Srbiju, i kako mu je do dvije hiljade osme stanarina bila šaljivih sto kuna, a od 2008. ne plaća ništa.

“Ma, čekaj“, sjetila se Đurđa, “zar nije Ivo Žinić krajem devedesetih vodio posao obnove kuća na Baniji? Pa i onu našu, što se u potresu srušila, napravio?”

“Jest”, potvrdio je Božo.

“Pa što, jadan ne bio, nije i sebi obnovio kuću, napravio jednu kao što je naša, nego je useljavao u srpsku?”

“Valjda je znao kakvo su sranje one što ih je on pravio.”

“A ova što on u njoj godinama džabe živi, šta kažu, ta se nije srušila?”

“Nije.”

“E, dakako”, zaključila je Đurđa podrugljivo. “Kad Srbin nešto napravi, to traje.”

“Nemoj tako, Đurđa”, upozorio je Božo. “Nije u redu da tako govoriš. Župan Žinić je autentični stradalnik Domovinskog rata i hrvatski branitelj kojemu trebamo biti zahvalni za sve ovo što imamo.”

“Autentični stradalnik za osamnaest hiljada kuna mjesečno?!” povikala je Đurđa. “Oprosti, valjda je u dvadeset pet godina od rata, s plaćom od osamnaest hiljada, mogao sebi sklepati nekakvu kućicu.”

“Ali, on je, kaže, puno ulagao u ovu srpsku”, pokušao je Božo.

“A mi, kao, nismo ništa ulagali? Blago nama, mi nismo farbali prozore i vrata i mijenjali trule oluke i potrošili hiljade i hiljade da popravimo sve ono što su Žinićevi mudrijaši u obnovi na brzinu smandrljali?” neumoljiva je bila Đurđa. “Šta pričaš, budalo? Za šta ću mu bit zahvalna, za onu smrtonosnu klopku u koju smo nakon rata uselili, onu gomilu cigli i greda što nam u potresu umalo nije pala po glavama? Ili za ovu limenu kantu od dvanaest kvadrata koja se ne da ugrijati? Nemamo nego ovaj mali kalorifer na podu, a i njega se bojimo uključiti jer ne znamo hoće li se vlast na dogovoriti s javnim i komunalnim poduzećima, ili će nam poslati račune za struju zbog kojih idućih sedamnaest godina nećemo vidjeti penzije.”

Božo nije znao što bi rekao na ovo. Samo se tjeskobno zagledao ispred sebe, više gotovo i ne slušajući ženu.

“I onda nam još župan kaže 'budite racionalni'. Ma, zamisli ti njega što je šparan?!” nastavila je Đurđa tako divlje vikati da su prolaznici kroz selo zabrinuto gledali njihov kontejner. “U državnoj kući džabe živi, popišanih sto kuna mjesečno još od dvije hiljade osme ne plaća. Koliko je to? Samo malo...”, zaustavila se da izračuna. “Četrnaest i četristo, skoro petnaest hiljada kuna je njemu država oprostila. Kako se to, majke ti, nitko ne uzrujava kad župan Žinić ne plaća režije? Nitko od od mjerodavnih ne primjećuje da više od dvanaest godina ne stižu Žinićeve uplatnice, a mi ih moramo ljubiti u guzicu da nam dva mjeseca oproste struju.”

“Ali, on kaže da nije napravio ništa protuzakonito.”

“Utoliko gore po zakon. I po državu u kojoj je on župan.”

“Ti, Đurđa, mrziš sve što je hrvatsko”, rekao je Božo bespomoćno.

”Pa, da znaš da jesam”, rekla je Đurđa prkosno, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 01:49